Toga dana iz ormara je izvukla prozračnu bijelu košulju s cvjetnim uzorkom i uputila se na prosvjed za cjelovitu kurikularnu reformu. Uzorak nije odabrala slučajno.
“Ovo me vraća unatrag, kao da je ‘68.”, kaže, aludirajući na Praško proljeće i studentske prosvjede u cijeloj Europi, na godinu društvenih potresa i nemira koji su promijenili svijet. Predstavlja se: ona je Mirjana Perović, umirovljena knjižničarka i baka dvoje unuka. Zbog njih sada grabi prema zagrebačkom Trgu bana Jelačića i nada se masovnom odazivu. I bio je. Probijajući se prema pozornici, dok se prostor ispred nje već pristojno popunio, rado je objašnjavala što je ovamo dovodi.

“Ovaj prosvjed nije usmjeren na određenu osobu, pa ni na Vladu, ovo je za našu djecu koju više ne damo zaglupljivati. Bila sam i na prosvjedu za Stojedinicu, to zaboraviti nikada neću. Da, vidim neke poveznice. U oba slučaja ljudima je prekipjelo. To se dogodi uvijek kada politika prevrši mjeru i tada ljudi izlaze na ulice”, kaže Mirjana.

Ni jedan generalni štrajk

Već su prvi izvještaji i snimke sa središnjeg zagrebačkog trga protekle srijede dokumentirali da je to bio jedan od najmasovnijih prosvjeda u hrvatskoj povijesti. Građani su se razišli bez i najmanjeg incidenta, za sobom ostavljajući tek jednu nedoumicu: koja je to prijelomna točka koja ih može izvući na ulice, dotad ugodno zavaljene u kućne naslonjače, uljuljkane u privid svojih profila na društvenim mrežama, nemotivirane da jednom u četiri godine izađu na birališta, takozvanu šutljivu većinu? Pa kada već otupe novinska pera prozivajući inertnu, pasivnu, nezainteresiranu Hrvatsku, oni odjednom nahrupe na trgove pretvarajući se u kritičnu masu, odašiljući gromoglasnu poruku koju svaka vlast mora respektirati. Uistinu, što to mobilizira Hrvate? “Pitat će vas djeca gdje ste bili 1. lipnja 2016.”, poruka sa skupa zacijelo je bila snažan poticaj, no zašto su se trgovi punili za obrazovanje, Stojedinicu, generale ili pak Varšavsku, ne i za skupo i privilegirano zdravstvo, radni vijek koji će trajati do 67. godine života?

Zašto je pljačka u privatizaciji obavljena u tišini, zašto afera Fimi media nije iz apatije izvukla na ulice ni najveće idealiste? Zašto je 1. svibnja u Hrvatskoj tek asocijacija na besplatni grah u Maksimiru, ne i prilika da se uistinu snažno upozori na položaj radnika, zašto u 25 godina samostalnosti Hrvatsku nije paralizirao nijedan jedini jedini generalni štrajk? “Da, mi se uvijek iznova pitamo istu stvar”, kaže Eugen Jakovčić, aktivist inicijative Hrvatska može bolje, koja je proteklih dana izvela desetke tisuća ljudi na ulice. “Znajući da aktivisti nisu jednom bili razočarani odjekom svojih akcija, sudjelujući u kreaciji prosvjeda, analizirali smo situaciju i tražili načine kako mobilizirati građane, svjesni činjenice da ih je vrlo teško pokrenuti. Međutim, u kontekstu prosvjeda Hrvatska može bolje ispalo je da građani stvarno razumiju važnost obrazovanja i da je riječ o temi koja im je jako, jako važna, za razliku od političkih elita, aktualne i proteklih Vlada podjednako. Građani su željeli dati potporu učiteljicama i učiteljima koji desetljećima rade rudarski posao”, kaže Eugen Jakovčić te dodaje da se posljednjih dana i osobno uvjerio koliko su prosvjetni radnici senzibilizirani, koliko vole svoj posao i koliko su frustrirani odnosom politike prema njima.

“Građani su osjetili da se kroz reformski proces upravo njima daje prostora i da nitko osim učitelja ne može biti kompetentniji za ovu reformu te da sam proces nije bio kontaminiran politikantstvom. Boris Jokić u taj je proces uključio učitelje, izvukao ih iz zbornica, iz svojevrsnog mraka. Ispostavilo se da je društvo vrlo naklonjeno ovoj grupaciji”, kazao je aktivist kojeg smo pitali i u kojoj je mjeri riječ bila o prosvjedu protiv Vlade, pod krinkom prosvjeda za reformu, kako to tvrdi dio vladajućih struktura i desno orijentiranih civilnih udruga. “Prosvjed nije bio politički ‘navođen’ ni tako koncipiran, ali tijekom osam mjeseci života u ovom intenzivnom političkom ludilu i svakodnevnom mrcvarenju kojem kao da nema kraja, nakupilo se prilično frustracija. Građani su velikim dijelom poslali poruku Vladi da je vrijeme za ostavke i odlazak. Drago mi je što sam građanin zemlje koja se okupila oko podrške obrazovanju u tako velikom broju jer to govori i o zrelosti društva. Možda zvuči kao floskula, ali to je iznimno važno”, poručuje Eugen Jakovčić.

Važnost društvenih mreža

Politički analitičar Ivan Rimac tvrdi da je ključni trenutak za izlazak na ulice dobna struktura prosvjednika, što dokazuje i činjenica što su dosadašnji veliki prosvjedi okupili uglavnom mlađu publiku.
“Kada se pitate zašto nema prosvjeda zbog, recimo, poskupljenja dopunskog osiguranja, to je u prvom redu zato što ta mjera u najvećoj mjeri dohvaća stariju populaciju koja nije organizirana ni u kojem obliku socijalnog povezivanja niti je sposobna za takav oblik aktivnosti. U tom segmentu treba tražiti odgovor zašto takve teme rijetko kada dovedu do masovnih prosvjeda, što naravno ne znači da s umirovljenicima možete činiti što hoćete. K tome, suvremeni načini komunikacije, koji se temelje na internetu, nisu primjereni starijoj populaciji niti su im bliski”, kaže profesor Rimac, pa podsjeća na masovne Facebook prosvjede iz 2011. godine koji su definirali “jedan prostor drugačijeg funkcioniranja političke mobilizacije utemeljene na novim, društvenim medijima”.
“Prosvjedi se u Hrvatskoj događaju kada javnost zaključi da je nekompetentnost političara u takvoj mjeri narušila normalno funkcioniranje građana da se to ne može više ignorirati. To je segment koji je konstantno bio prisutan u svim našim prosvjedima, bilo riječ o Facebook prosvjedima, Stojedinici ili nečem trećem. Osnovni problem ležao je u tome što djelovanje politike narušava ono što bi građani smatrali minimumom funkcioniranja društva. Ovdje je taj minimum uspostavljen na temi obrazovanja, na Stojedinici, na temi medijskih sloboda, a u slučaju Facebook prosvjeda bio je to protest protiv toga da se nesposobnost političara može skrivati iza uspjeha ili konformiranja sa strukturama Europske unije”, kaže profesor Rimac.

No, ostaje nejasno kako je hrvatski narod odšutio trenutak pljačke koju će osjetiti i generacije koje dolaze, otkriće afera poput Fimi medije. “Takav bi prosvjed bio vjerojatno prisutan da nismo očekivali da će pravosudni sustav reagirati i sankcionirati počinitelje onog trenutka kada je ta afera izbila. Čim je izbila, tada se javnosti jasno dalo do znanja da se otvara sudski proces akterima te pljačke i samim time praktički je ostavljeno sustavu da razriješi tu situaciju. Očito je ipak bilo toliko povjerenja u pravosudni sustav da se očekivalo da je to sasvim normalan put kojim mirna društva rješavaju takve probleme”, kaže politički analitičar. Na pitanje jesmo li inertna nacija, odgovara da nismo ništa manje inertni od drugih. Ljudi očekuju normalno funkcioniranje i normalan život, pa će se pokrenuti kada je situacija dovedena do točke kada normalan život više nije moguć.

“Nikome se ne živi od prosvjeda i nikome se ne prosvjeduje samo zato da bi se bilo društveno aktivno. Pogledajte primjer Makedonije, koja je izišla na ulice u trenutku kada su građani zaključili da je prevršilo svaku mjeru. I ovaj prosvjed za reformu obrazovanja upravo je takvog karaktera: ocjena je građana da je politika zapravo svojim miješanjem u sve sfere i nametanjem političkih kriterija u sve aktivnosti narušila mogućnost normalnog funkcioniranja društva”, zaključuje profesor Rimac.

Pitate li uglednu zagrebačku psihologinju Mirjanu Krizmanić o prosvjedima u Hrvata, reći će kako je za masovni odaziv potreban važan preduvjet: neka vrsta vodstva, netko tko inicira, tko pokreće, tko galami, viče i upozorava. “Još je važnija percepcija da se neka problematika tiče svih nas. Ako je riječ o skupom dopunskom osiguranju, ljudi će reći: ja to ne plaćam i to se mene ne tiče. Drugi pak kažu da to za njih nije skupo. Ako je riječ o mirovini sa 67 godina, ljudi će reći – pa ja to neću doživjeti. Mora biti svima problem, mora sve ugrožavati i netko to mora jasno reći”, kaže profesorica Krizmanić te dodaje da sada kada imamo svoju državu, umjesto da s posebnim žarom i velikim elanom i maksimalnom motivacijom nastojimo je što bolje urediti i boriti se za pravednu državu, najčešće nema pravih demonstracija.

“Inertni smo i skloni razmišljanju da će netko drugi riješiti problem, nemamo taj osjećaj odgovornosti, inače bismo se na puno toga bunili, osobito na privatizaciju koja je popljačkala polovicu Hrvatske, a nismo se bunili. Korupcija nas uništava, različiti oblici korupcije, svatko je našao neku nišu gdje se okoristio i zato ljudi šute oko najvažnijih tema”, smatra Mirjana Krizmanić. Stoga je, kaže, masovni prosvjed za kurikularnu reformu dobra vijest za Hrvatsku. “S tog je veličanstvenog skupa odaslana poruka da je moć u našim rukama, da mi jesmo narod, da je ovo naša zemlja i da nećemo dopustiti politici da s nama radi što god hoće. Oni su tu da nama služe. Ako smo počeli u to vjerovati, smiješi nam se svjetlija budućnost”.

>>Prosvjed na Trgu i sabor HDZ-a u Lisinskom civilizacijski su daleki kao vrh Medvednice i dno Save

2

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

hoćete li isprobati?

Prirodni Ozempic: Dijetetičarka otkrila voćni napitak koji pomaže u mršavljenju

27

ZAVRŠILO 'MINUS 20'

Hrvatska doživjela debakl, teško smo poraženi od BiH u ključnoj utakmici za odlazak na EP

Roditelji na oprezu

Vikendima čak 62,3% 13-godišnjaka više od tri sata dnevno radi aktivnosti koja može uzrokovati niz problema

Muško zdravlje

S ovim neugodnim problemom susrela se trećina muškaraca u svijetu, a ignoriranje dovodi do ozbiljnih problema

Uređaj koji mnogi imaju kod kuće mogao bi biti izvor ozbiljnih zdravstvenih problema: ‘Odmah ga isključite ili bacite’