Preuzimajući šestomjesečno, a ujedno prvo predsjedanje Vijećem Europske unije, Hrvatska je među svoje prioritete navela i pitanje proširenja Unije koje je zbog Brexita, migrantske krize i odnosa unutar EU bilo potisnuto u treći plan. Naravno, tada nitko nije mogao ni zamisliti da će se dogoditi pandemija koronavirusa koja je rezultirala tektonskim društvenim i ekonomskim promjenama u cijelom svijetu.
Osim toga, jasno je da nekoliko vrlo utjecajnih članica, najblaže rečeno, ne gleda blagonaklono na ulazak novih zemalja u EU. Činjenica da je RH u takvim okolnostima uspjela vratiti pitanje proširenja Unije na dnevni red veliki je uspjeh Plenkovićeve Vlade koji, čini se, ne vide svi ni u Hrvatskoj, a ni u susjedstvu koje pretendira na članstvo u EU. Zamišljen u znatno drukčijim okolnostima, zagrebački summit EU – zapadni Balkan početkom svibnja nije mogao donijeti strateške promjene u odnosu Unije prema zemljama regije koje su u različitoj fazi pristupanja EU.
Razumljivo je određeno razočarenje u Tirani i Skoplju zbog nedobivanja datuma otpočinjanja pregovora. Pa i to što se u Zagrebačkoj deklaraciji izrijekom ne spominje proširenje moglo bi djelovati destimulirajuće za mnoge na zapadnom Balkanu. EU se na balkanskom tlu više puta poskliznuo, a posljednji put na početku pandemije. Zaokupljen vlastitim odgovorom na neočekivanu situaciju, EU je potpuno zaboravio svoje susjede i potencijalne članice. U prvih mjesec dana izostala je konkretna pomoć, a čak je bio zabranjen i izvoz medicinske i zaštitne opreme izvan EU.
Razočaralo je to zemlje jugoistoka Europe koje su se okrenule onima koji su nudili donacije. Zrakoplovi s pomoći stizali su iz Rusije, Kine, Turske, arapskih zemalja, no ubrzo je postalo jasno da je dugoročno oporavak zapadnog Balkana od zdravstvenih, a posebice ekonomskih, posljedica epidemije teško moguć bez EU. Shvatili su ovoga puta pogrešku i u europskim metropolama pa je pomoć Unije i količinom i vrijednošću premašila onu iz ostatka svijeta. Zagrebački summit završen je uz najavu političke potpore, a povratku poljuljanog ugleda EU na Balkanu pomogle su i obećane 3,3 milijarde eura bespovratnih sredstava i povoljnih zajmova.
Povjerenik za proširenje Olivér Várhelyi ocijenio je da EU i zapadni Balkan ojačanih odnosa izlaze iz krize koju je prouzročio COVID-19. Naglasio je da završna deklaracija zagrebačkog summita potvrđuje da potpora i suradnja koje EU ima s regijom “uvelike nadilaze ono što drugi partneri mogu osigurati”. Ipak, EU će morati pokazati više, posebice političke mudrosti i inicijative na zapadnom Balkanu želi li istinski ostati jedina prava opcija za ovaj geostrateški važan, ali nestabilan prostor. Jer, trebalo je samo dva mjeseca pa da stare i neke nove političke borbe u zemljama jugoistočne Europe s dnevnog reda potisnu koronavirus. Političke bitke vode se na ulicama gradova od Sarajeva do Podgorice, od Beograda do Tirane.
Balkan više “ne ostaje doma”. BiH se vratila svojim dugogodišnjim problemima zbog nepostojanja dogovora o ustroju i funkcioniranju zemlje. Na intenzitetu dobivaju nacionalne svađe koje će se u još jednoj izbornoj godini zasigurno pojačavati. U toj stalnoj međunacionalnoj i političkoj borbi nisu pošteđene ni mise. Zbog obreda žrtvama Bleiburga politička atmosfera dovedena je do usijanja. Na sarajevskim ulicama “događanje naroda” bilo je još jedno demonstriranje sile prema sve malobrojnijim Hrvatima. Unatoč zabrani javnih okupljanja zbog pandemije i teškim riječima, optužbama i prijetnjama upućenim kardinalu, čuvari reda, za razliku od “antifašista”, ostali su nijemi.
Na ulice su ponovno izišli i svećenici Srpske pravoslavne crkve i njihovi brojni sljedbenici u Crnoj Gori, koji su u sve otvorenijem sukobu s tamošnjom Vladom. Tu zemlju također očekuju izbori, stoga i ovi prosvjedi dobivaju jednu drukčiju, opasniju dimenziju. Izbori su planirani i u tradicionalno politički nestabilnoj Sjevernoj Makedoniji, dok je Kosovo daleko od stabilnosti iako su tek nedavno smijenili jednu i postavili drugu vlast. Zbog nadolazećih izbora atmosfera se zagrijava i u Srbiji. Tamo se političke bitke također vode na ulici, a neki su posegnuli i za štrajkom glađu u pokušaju da poprave svoju predizbornu poziciju.
U Albaniji je, pak, rušenje stare zgrade kazališta u Tirani poslužilo kao okidač za novu političku krizu. Očito, na zapadnom Balkanu za novog predstavnika EU Miroslava Lajčaka bit će puno posla. Ali i za cijelu Uniju koja je valjda shvatila da novac i medicinska oprema nisu dovoljni da ovaj prostor učine stabilnim i okrenutim Bruxellesu, a ne nekim drugim “partnerima”. Balkan konačno treba skinuti s turskih, kineskih, ruskih i drugih respiratora koji su stigli s istoka i prikopčati ga na kisik iz Bruxellesa. Samo tako može prodisati europskim plućima.
