Scena 11. Eksterijer. Pred Banskim dvorima. Rani jutarnji sati. Iz limuzine izlazi ministar poljoprivrede, ozaren kao da kani priopćiti kako će već ove godine Slavonija hraniti ne samo glodavce po ambarima već cijelu Europu. Ova prispodoba nije u scenariju. To je redateljeva uputa glumcu čija uloga poput većine epizoda nema čak ni ime, već se zove, na primjer, Treći svjedok, Peta susjeda, ili u ovom slučaju Ministar poljoprivrede.
– Ministri pred novinarskim predatorima koji ih poput višenamjenskih F–16 presreću pri dolasku na njihovo radno mjesto, bježe dugim i hitrim koracima poput onog londonskoga trofejnog kapitalca. I, naravno, nemaju što reći dok ne čuju svoje mišljenje. Lome se u bijegu potpetice na kamenim pločama, zamiču odijela. Ako iščeprkaš poneki zagonetni smiješak ili uvrijeđeno lice, odradio si svoju današnju šihtu u za svoje fake news. Ali ovaj put, e tu je snaga i moć filma, po tome se film razlikuje od dosadne stvarnosti, lik pred novinare izlazi radostan iz limuzine kao da se neće nabosti na sjekutiće opakih cura, jer žene su u novinarstvu hrabrije od muškaraca, nego će pasti u zagrljaj Angele Merkel, ne na svršetku, već u zenitu njezine moći. Redatelj kao prvo shvati da je glumcu problem uvjerljivo izići iz AUDIJA 2LXDELTA7SPACE, jer godinama izlazi iz svoje prastare Kije, ali kad je to dramski umjetnik svladao iz petog pokušaja, valja se latiti pravog glumačkog zadatka.
– Dakle – tumači mu redatelj – ne bježiš od novinara, nego ih s veseljem čekaš. – Smišljam li toga časa što ću reći ili već unaprijed znam? – Znaš unaprijed, sve ti jasno, siguran si u sebe, zračiš samopouzdanjem, pače veseljem što ti se pružila takva prigoda za zicer. – Je li ovako dobro? – pita umjetnik slijedeći upute.
– Dobro je, al’ si antipatičan, jebote. Sve to isto, ali ne budi napuhana punjena ptica. Budi netko oko koga će se komadi otimati u Gospodinu Savršenom, budi najpoželjniji neženja u Ljubavi na selu, budi... Kužiš valja? – Kužim. I eto glumca duboko u grijanome sjedalu i u liku, izlazi iz limuzine pred jato šarenih mikrofona i staklenih objektiva, baš kako je to redatelj zamislio. I taman hoće zinuti, kad režiser vikne „Stop”. – Kaj ne valja? – pita glumac. – Ne srljaj. Daj si vremena. E tu je glumac došao na svoje, jer im je u krvi krasti Bogu vrijeme pred kamerom. Za usputni „dobar dan”, ukrast će ti iz čista mira pet sekundi. Uvijek su ga po filmovima i serijama špotali da krade dragocjeno filmsko vrijeme, a sada to od njega traže, sada je pušten s lanca.
– Scena 11, kadar 1 prvi put – dere se nagluhi klaper i malom elektroničkom napravom mlatne žestoko, naviknut na stare drvene klape koje filmaši kao memorabilije čuvaju da skupljaju prašinu. Ide kadar kako je redatelj zamislio, statisti uglas pitaju varijaciju jednoga te istog pitanja, i to zvuči dobro jer probrali su ih među novinarskim pripravnicima, i taman epizoda izusti prvu rečenicu, koja glasi „Odlučno demantiram ovaj pokušaj podmetanja...” kad režiser svoje „Stop” zaurla tako glasno da se na njega zaustavi i nepoznata limuzina sa suprotne strane Trga na putu u Sabor. – Pa koje je to sranje od teksta?! – čupa si redatelj kosu od očaja. – Tako stoji u skriptu. – obavještava ga skripterica. – ...ništa nije promijenio.
– Možda tako stoji, ali ne valja ni k.... – zrakom počinju letjeti naprave kao što to često biva u kreativnom zanosu. E tu naš glumac vidi svoju šansu, jer nema mu veće slasti od one da ne govori tekst kakav piše, već da lupa svoje siguran da će ono što njemu tome trenutku padne na pamet biti tri puta bolje od onoga što je scenaristička budala smišljala tri godine. I taman se ponadao redateljevu vapaju kao uvijek kad se na samom setu pred kadar nađe pred stupidnom replikom, a glasi: – Čuj, što bi ti u tom trenutku rekao? Ali ne, ovaj se umišljeni kreten ne oslanja na glumački genijalni instinkt i improvizaciju, već se na svome stolcu zgužvao u Rodinova Mislioca, dok ekipa šuti tako da se čuje samo tihi šapat prosvjednika sa suprotne strane Trga. – Bando! – zakriči režiser i skoči sa svojega trona. Jest da su filmske ekipe navikle da ih redatelji vrijeđaju kojekakvim imenima, ali baš da im šef viče „bando!”, to još nisu doživjeli, no jednom se mora.
– Tvoja prva rečenica! – unosi se glumcu u puder na podočnjacima koji pokušava sakriti bančenje od noćas. – Tvoja prva rečenica bit će: – Bando! – To! – oduševljeno će glumac, jer oni u ulogama više vole jednostavne uvrede od Hamletovih stihova. – Bando! – isprobava isti čas svom snagom talenta. – Je l’ dobro? – ponosno će redatelju očekujući slasni pseći kolačić. – Pa ne veliš to novinarima, jebote! – redatelj se ponovno uvjerio u legendarni glumački kvocijent. – Nego kome?! – Pa njima! Bandi! Onima koji su ti pokušali smjestiti! Njima veliš jasno, glasno, ravno u facu, urbi et orbi da su ono što jesu: fucking banda! – A to...- glumac će razočaran. Radije bi novinarima rekao da su banda, jer nikad s njim velikoga intervjua, osim što su ga jednom opatrknuli da je, glumeći cvrčka u dječjoj predstavi, „svirao na jednoj žici.”
– A kako će publika znati da to ne velim novinarima, nego NJIMA. – Pa nije publika idiot! Publika je BOG! – zakričao je filmski hitmejker, a potom naglo zašutio ugledavši producenta koji se stvorio na setu. – Javili su mi da imaš još jedan sat pred Vladom i jedan sat za scenu u Vladi. Misliš da ćeš to moći izgurati? – producent je bio zabrinut. Režiser se naslonio uz lijevi portal Dvora, kao kip ili barem agent u civilu. – Mislim da ću moći. – Druga rata ti sjeda odmah danas , a ne petoga. – znao je producent kako se zahvaljuje autorima. – Mogu, ali NEĆU. – odlučno će režiser. Producent je samo zurio kao da je upravo dobio jednu od najboljih redateljevih uputa.
– ...Sve je to zakurac, cijela ta sekvenca. Od svih ministara, našli su smještati baš njemu, ej, ministru od uljane repice?! On, kurve i kokain?! Jest da smo se tome cerekali u scenariju, ali kad se to treba naći pred kamerom, ne drži vodu. I onda se još hvali svojim obračunom s kriminalom?! Gdje to ministri poljoprivrede rade posao policije?! Onda se o tome na tekućoj vrpci izuvaju svi drugi ministri, pa se o tome fejku istog jutra izuva cijela Vlada kao da su nas napali niški specijalci i svih devet srpskih dvadesetdevetki!
Pa još ta priopćenja koja zvuče jebeno socijalistički o „napadu na cijeli sustav”! Koji će papak u publici u sve to povjerovati! To nema veze ni s mozgom ni s filmom, sve je to čisti fake news i ja ti to kao autor sa svojim imenom i opusom neću potpisati!
Pogledajte i video - Hrvatski političari koji su se spominjali u seks-aferama:
reče Roks i ode dalje smišljati kako da sam sebe hvali