Glumici Barbari Noli ni danas nije čudno kada je na ulici netko zazove imenom lika koji je glumila u sapunicama. Ipak, nećemo je gledati ni u jednoj od onih koje se galopirajućim koracima snimaju za jesenske TV sheme.
– Dobila sam poziv za jednu, ali nisam se mogla sastati sa svojim kazališnim terminima i zahtjevima te serije. Tako da sam sada opet posvećena kazalištu. Po romanu Renata Baretića “Osmi povjerenik” s redateljem Sašom Anočićem radim predstavu. Ali ja volim snimati sapunice i vratit ću im se sigurno! - tvrdi simpatična glumica koju osim u kazalištu, a u nedostatku njezina lika na malom ekranu, možemo gledati i u novom filmu Roberta Orhela “Hitac” koji je premijeru imao na Pula Film Festivalu.
– U njemu glumim alkoholičarku, a da bih ulogu odigrala što uvjerljivije, išla sam u Vinogradsku u kliniku za ovisnosti, razgovarala s liječnicima, ali i pohađala sastanke anonimnih alkoholičara te čula svakojakih priča i ljudskih sudbina. Puno sam saznala o ženskom alkoholizmu koji je često osamljenički, nije društvenog tipa poput onog kojem su uglavnom skloniji muškarci. - priča Barbara. Njezin najveći kritičar je suprug, redatelj Lukas Nola, pa kada i on kaže da je zadovoljan njome u filmu, to ima neku težinu. Na filmu često surađuju, no u njegovu aktualnom Arenama ovjenčanom filmu “Šuti”, za nju ‘nije bilo mjesta’.
Prvo pijanstvo s 12 godina
- I malo mi je drago zbog toga jer u našoj maloj sredini, kod jednog dijela ljudi naša suradnja mogla bi mu dati neki negativan PR. Obožavam raditi s njime i na setu se ni u kojoj sekundi ne bavimo svojim bračnim odnosima. Štoviše, kada radim s Lukasom i u stresu sam zbog neke uloge zbog koje sam jako emotivno angažirana i htjela bih na nešto što mi se ne sviđa burno reagirati, strašno se kočim da to ne napravim jer mislim da bi netko mogao to krivo protumačiti. S druge strane, kada radim, recimo, s Paolom Magellijem, dopustit ću si to i izderat ćemo se jedno na drugo, a za pet minuta se zvati ‘ljubavi’. Dio ljetnog odmora provela je na Silbi gdje se brinula o nećakinji i svojoj kćeri Mari, a sada će s cijelom obitelji u Podgoru. Na kompliment da u svojoj 45. godini izgleda senzacionalno, sramežljivo odmahuje i dodaje: – Mislim, senzacionalno... Ako je nešto i OK, onda je to zbog vježbanja. Radim ozbiljne treninge koje znam iz plesne škole koju sam pohađala i redovito trčim. Stalno se prijetim da ću krenuti i u teretanu, ali ona zahtijeva planiranje vremena pa radije koristim svoju samodisciplinu i vježbam sama. A otkada imam i psa, trčimo skupa. Kada je već spomenula da je minulih ljetnih dana uživala u tinejdžerskom raju, u razgovoru se prisjetila svojih tinejdžerskih dana i prvog pijanstva u 12. godini, kada je na tulumu dečka koji joj se tada sviđao vrijeđala njegova djeda.
– Joj, strašno. Nakon toga dugo, dugo nisam ništa slično napravila. Sjećam se da je po mene i Luciju Šerbedžiju da nas odvede kući s tuluma došao Rade Šerbedžija pa smo pred njim morale skrivati to moje stanje. Ali nisam bila buntovna klinka jer u pubertet sam ušla jezivo kasno, sa 17 godina. Buntovna sam postala tek na Akademiji kada sam se šišala na ćelavo i družila s pankerima iz Dugava – smije se Barbara.
U mladosti joj je uzor bila Sonja Savić koju je jednom prilikom i upoznala, a otkriva tko joj je i dalje najveći glumački uzor.
– Robert De Niro mi je kao neki učitelj glume! Svaki put kada idem nešto snimati, iznova pregledavam njegove filmove. On je savršenstvo filmske glume. Rado bih s njim povela jedan višesatni razgovor o glumi... Zapravo, umjesto razgovora radije bih izabrala da par minuta s njim glumim, a poslije toga bih vjerojatno umrla od sreće i ljepote!
Moj susret s Krležom
O svojim još neispunjenim ambicijama, za kraj dodaje:
– Strašno bih voljela igrati Krležinu Lauru Lenbach iz “U agoniji”. Ona je, po meni, najbolji i najpametniji lik ikada napisan na hrvatskom jeziku. I uopće, voljela bih se suočiti s Krležom. Iako, poput svih profesora starije garde s Akademije, od kojih je svaki imao svoju priču s Krležom tipa ‘A kada sam ja sreo Krležu...’ imam je i ja – priča glumica i nastavlja:
– Naime, Krleža je radio s mojim djedom Matom Ujevićem i jednom nam je došao u posjet u stan u kojem smo u tom trenutku živjele i mama i ja. I sjećam se kako se danima pričalo da dolazi Krleža, a tog dana nas djecu koju je baka čuvala, zatvorili su u sobu jer on je bio već dosta star i smetala mu je cika. Bila sam toliko bijesna što nas netko sprema u sobu jer dolazi ‘neki lik’ da sam povela pobunu, odškrinula vrata i vidjela ga kako hoda po dugom hodniku. Tada ga nisam voljela, ali imamo svoju priču. A osim te ambicije s Krležinom junakinjom, želim se više posvetiti pisanju. Napisala sam dio filmskog scenarija, a jedini čovjek koji ga je vidio je moj sin i jako me pohvalio. Želim naći vremena da barem probam to dovesti do kraja i onda se suočiti ili sa svojom spisateljskom propašću ili uspjehom.
>>'Nama glumcima nije problem skočiti na stol radi atmosfere'
