Zašto je sadašnji šef SDP-a smatrao potrebnim obznaniti (tek) sada da je praktični vjernik i time u radikalnijem dijelu ljevice izazvati odjeke kakve bi u konzervativnome dijelu HDZ-a proizvela objava da je njihov šef – homoseksualac. Kao što dio konzervativne političke populacije misli da je homoseksualnost bolest, tako i dio tvrđe ljevice vjeruje da je religija “opijum za narod” i da Boga ne treba vraćati u lijevu butigu. U tim pitanjima obično nedostaje dobre volje i razumijevanja.
Politika kao inkvizicija
Pascal je dao mudar i upotrebljiv savjet: “Greška uvijek proizlazi iz neke isključivosti!” Samo, jesu li ljudi zaboravili, i jesu li ikad znali, pascalovski misliti protiv isključivosti? U sredinama bogatije političke kulture i razvijenije demokracije to su sasvim normalne stvari. Jedan od najvećih francuskih i europskih političara s kraja prošloga stoljeća Jacques Delors bio je socijalist po političkome stavu i pripadnosti, ali i veliki katolik po uvjerenju.
Tko bi istraživao njegovu politiku, otkrio bi spoj između dvaju njegovih identiteta; nikad Delors nije fetišizirao tržište, imao je razvijenu crtu solidarnosti i empatije za slabije: socijalizam i kršćanstvo živjeli su u istoj osobi. Praktični vjernik bio je i Hollandeov prvi ministar Jean-Marc Ayrault, ali to su znali samo oni koji su mu bili bliski: u laičkoj tradiciji Francuske javne ličnosti ne ispovijedaju vjeru javno.
Ni generala De Gaullea, koji u politici inkarnira nacionalnu republikansku desnicu, nitko nije vidio da se pričestio ili prekrižio u crkvi. Naši se političari, za razliku od francuskih, utrkuju tko će biti viđen što bliže oltaru; vjeruju (li) da se tamo dijele glasovi. Je li u to povjerovao i Bernardić, u nestrpljenju da otvori rajska vrata vlasti? Što Davor Bernardić može dobiti – ili izgubiti – deklarirajući se kao vjernik u stranci koja se dosad nije time ponosila, i u državi u kojoj religija znade biti politika, a politika religija?
U svoje vrijeme Camus je upozoravao da u slučaju miješanja s vjerom politika postaje inkvizicija, što se kod nas, srećom, (još) nije dogodilo. One vjernike koji misle da je Katolička crkva zaštitnica (hrvatske) nacije, ljevica će teško (pri)dobiti na svoju stranu; Crkva ne zaboravlja da je ateizam u bivšem režimu i u prošloj državi bio razoran za Crkvu (i za politiku, također) pa na ljevicu i zbog toga puše i na hladno; za nju, i za jedan značajni i utjecajni dio klera, socijaldemokrati su anacionalni kao i komunisti (dok nisu prešli među HDZ-ovce) pa su na njih i s oltara odapinjali otrovne strijele da su “nenarodna vlast”, da nisu u stanju voljeti svoju državu i naciju (kao oni).
Je li se za taj birački korpus SDP-u uzaludno boriti, osim da Bernardić ponavlja greške svoga prethodnika da “majkom lekarkom” liječi manjak nacionalizma, a gostoprimstvom “šatorašima” napumpava domoljublje. I Bernardić bi mogao zaći na stranputicu bude li na vjernike gledao kao na biračko tijelo: niti su vjernici politički neutralni, niti su stranački homogeni, niti svi slušaju savjete s oltara, niti mu se svi opiru.
Bernardićev odnos prema vjeri preživjeli sektaši iz njegove stranke ne mogu sporiti ni osporavati, pod uvjetom da šef SDP-a pravi dovoljnu razliku između vjere i Crkve, da nema u planu služiti se Crkvom ni služiti Crkvi, da nema namjeru od religije praviti politiku, a od politike religiju, i da na vjernike ne gleda kao na glasače, a na glasače kao na vjernike. U tom se slučaju neće utrkivati s HDZ-om za duše (tj. glasove) birača pa može očekivati da na takvoj građanskoj poziciji neće doživljavati crkvenu anatemu kao njegovi prethodnici.
Suočavanje s pitanjima
Na podršku je već puno teže računati jer ljevica od Francuske revolucije do danas nije bila miljenik Crkve (ni obrnuto). “Vjernici-katolici masovno glasuju za desnicu”, tvrdi povjesničar Jean-Luc Pauthier. Manje se pri tome ravnaju socijalnim senzorima, jer bili bi bliži ljevici, a više ih prema desnici vuku svjetonazorski razlozi. I Bernardić će se, vjerojatno, suočavati s pitanjima, o pobačaju i homoseksualnim brakovima na koja će davati drukčije odgovore od Kaptola.
Polazeći od toga da je katoličanstvo “očišćeno” od političkih ambicija u sekulariziranom društvu, spomenuti francuski povjesničar vidi njegovu ulogu, i važnost, u “pejsažu ideja” u koji emitira svoje stavove, osobito o etičkim i socijalnim problemima društva. Vlast se stječe na drugi način i na drugome mjestu; u načelu, Crkva se ne gradi na biralištu ni biralište u Crkvi.
Ni svi biskupi ne vjeruje u takav crno-bijeli poredak, ni u Crkvi, ni u državi, a ni u strankama. Hrvatski problemi s vjerom i politikom počinju redovito od toga što se jedna sfera hoće služiti drugom, a završavaju obično u nepisanom paktu s kojim se poništavaju međusobne granice koje civilizirana Europa uredno poštuje. U propali europski ustav nije ušla odredba o kršćanskim korijenima Europe, ali njene povijesne, civilizacijske, pa i normativne veze s kršćanstvom nisu time pokidane.
Granice države i vjere davno su utvrđene; treba ih samo slijediti, ali postoje i druge granice koje nije lako prelaziti. Objavom o svojoj religioznosti Davor Bernardić polio je toplom vodom, ili hladnim tušem, onaj dio svojih pristaša koji vjeruje, poslije svega, da na ljevici nema mjesta za vjeru i za religiju, i da je ljevica u svojim prethodnim životima uspjela “ubiti Boga u čovjeku”.
Tajna, mistična veza
Čemu ga oživljavati, kad je život bez Boga postao dio identiteta lijevih političkih stranaka! U takvoj, sektaškoj memoriji vjera je nespojiva s ljevicom kao voda s vatrom. Tako se Bernardić, poslije deklariranih ateista Račana i Milanovića, ili notornoga agnostika Josipovića, za socijaldemokratsku ljevicu javlja kao veliki ideološki reformator, mali Martin Luther u velikoj ljevičarskoj crkvi; ruši dogmu o tome da na ljevici nema mjesta za Boga.
Samo on zna čisti li se (samo) od akumuliranih prljavština politike, otvara li se za Boga u dubljem teološkom i filozofskom smislu, ili misli samo praktično da će se i on uključiti u buduću raspodjelu katoličkih glasova? Odlazeći u crkvu redovito, a ne samo za državne blagdane, sposoban slijediti misne rituale bez šaptača i pomagača sa strane, Bernardić kupuje kartu nade, kao i toliki drugi vjernici, kad traži Boga, ne udaljavajući se od svoga političkoga poslanja?
Ili se ipak upušta u nemoguću misiju osvajanje birača-vjernika: može li ih više preoteti strankama desnice koje računaju na nepisanu izbornu koaliciju s crkvenim vlastima. Zoran Milanović nije ni pokušavao ući u taj zatvoreni prostor; Bernardić ga pokušava otvoriti, ili olabaviti. Ako misli da će tim putem lakše doći na vlast, može se pokazati da se strateški vara. Ili naivno očekuje da će zavladati državom s formulom o svetom trojstvu žena, biskupa i Duha Svetog, kojom je demokršćanin Georges Bidault poslije rata, kako se sam hvalio, skupljao mandate na izborima u Francuskoj.
Dobitna kombinacija iz poslijeratne Francuske teško da se može ponoviti hrvatskoj socijaldemokraciji u 21. stoljeću, sa ženama koje su stranački podijeljene, politički anestezirane kao i muškarci, s biskupima koji imaju svoju stranu, više-manje istu, i s Duhom Svetim koji još uvijek nije potvrdio obećanu socijalnu osjetljivost.
U svijetu nepravdi i siromaštva mjesta bi moglo biti i za vjeru i za socijalizam; čak i za njihovu sinergiju, ako se ne isključuju uzajamno, kao što je to bilo duž čitavoga prošloga stoljeća. Uostalom, nije Kaptol tako moćan kod Duha Svetoga kad zajedničkim snagama nisu spriječili Ivicu Račana i kasnije Zorana Milanovića da dođu na Markov trg, a Stjepana Mesića i Ivu Josipovića na Pantovčak. Postoji i neka tajnija, mističnija veza s biračima, koju ne mogu oblikovati ni biskupi kad bi svi stali iza Vlade Košića. Nešto se i birače pita.
Ako je objavom o svojoj vjeri samo htio reći jedan podatak više o sebi, Davor Bernardić je tipični hrvatski političar koji koketira s Crkvom, precjenjujući moć klera u politici, i netipični ljevičar koji govori javno o svojoj religioznosti o kojoj drugi na njegovoj strani uglavnom šute; nemaju se čime pohvaliti. Ako je pak htio reći da političar s ljevice može biti i vjernik, nije ni prvi ni posljednji koji ima takvu dvostruku pripadnost u stoljeću koje na ruševinama totalitarnih ideologija i diktatorskih režima oživljava dvije velike strasti – nacionalizam i religiju. I ne samo islamsku, s kojom svijet ima problema, nego i kršćansku, koja ima problema sa svijetom. Revolucije 20. stoljeća, kako je u “Pobunjenom čovjeku” dobro predvidio Albert Camus, htjele su istisnuti Boga i nadomjestiti ga poviješću; ojačale su Boga, a istisnule povijest!
Čak ni Francuska, s jedinstvenom laičkom državom, ne može lako razmrsiti klupko složenih odnosa Republike i religije kad treba odlučiti o sitnici što će s darovanom skulpturom pape Ivana Pavla II. Ne čudi što barjak laicizma sve više preuzima krajnja desnica, u križarskome ratu protiv islamizma (pa i islama u cjelini). Ljevica i Crkva nalaze se stoljećima u trajnom sukobu, od prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, kad su se manje sporili oko duhovnih tema Boga i vjere, a više oko materijalnih pitanja i imovine Crkve, pa do komunizma, koji se postavljao kao žestoki protivnik religije, Boga i božjega poretka; posljedice su i danas vidljive. Francusko je iskustvo u tome pogledu jedan od kamena međaša europske moderne civilizacije; revolucija je otvorila pitanje: s kime je Crkva, na čijoj strani, i ostavila ljevici da – poslije čitavoga stoljeća borbe s Vatikanom i s vlastitim klerom – na radikalni način regulira odnose države i Crkve.
Već je jedan od preteča revolucije, mislilac prosvjetiteljstva Voltaire, napravio razliku između Boga, kao apsolutne vrijednosti, i Crkve koja tu vrijednost instrumentalizira; kao i brojni drugi značajni filozofi iz toga doba (Descartes, Spinoza…), i on je vjerovao u Boga, i dugo vremena uživao “značajnu podršku” crkvene hijerarhije; nije dolazio na indeks ni kad je zalazio u heretičku zonu “nove koncepcije čovjeka“ koja ne niječe religiju, ali u prvi plan stavlja čovjekovu slobodu. Njegov je položaj postao težak kad je odredio uvjet za čovjekovu slobodu – da država neutralizira Crkvu, nemoguć kad je označio Crkvu kao izvorište netolerancije zbog vjerske pretenzije da „jedino vjera drži put mogućeg spasenja“ a neizdrživ kad je postavio pitanje crkvenoga poreza. Otad su mu zabranjene čak 31 knjige, a sam je Voltaire, u strahu da će završiti gore od svojih knjiga, pobjegao u London. Ostavio je testament: “Svatko je slobodan izabrati svoga Boga, vjerovati ili ne vjerovati!”
Na tome u Francuskoj i danas živi njena slavna laička država. Tko je u revolucionarnim previranjima na kraju 18. stoljeću kome više radio o glavi – revolucija Crkvi ili Crkva revoluciji, ni povjesničari ne mogu lako utvrditi. Iako je imala priliku stati na stranu slabijih i siromašnijih, a da ne izda svoje poslanje, Crkva je stala na stranu gospodara i u savezu s aristokracijom predstavljala glavnu snagu kontrarevolucije. To je bio njen smrtni grijeh: revolucija je upamtila i vratila, s kamatama. Švicarski teolog Hans Kung napada Rimsku kuriju da je frontalnim otporom idejama revolucije izazvala sekularizaciju protiv religije. “Podržavajući Ancien Regime, Katolička crkva nije prihvatila ideje slobode, jednakosti i bratstva.
Da je prihvatila ono što je bilo dobro u Francuskoj revoluciji, imali bismo drugu situaciju u 19. stoljeću.” Jakobinska ljevica vodila je dugu borbu s Crkvom i borbu protiv Crkve, da bi je zaključila 1905. godine glasovitim zakonom o odvajanju države i Crkve: državne vlasti preuzele su vlasništvo i upravljanje nad crkvenim zgradama, odrekle se financiranja religijskih djelatnosti, osim za plaćanje vikara u bolnicama, zatvorima i vojarnama, vjeronauk ograničila na izvanškolski prostor, a zauzvrat zajamčila slobodno prakticiranje vjere i ravnopravnost religija.
I kršćanski i laički
“Jedna je država laička – definira filozof Andre-Comte Sponville – kad je neovisna od svih crkava i kad jamči slobodu vjerovanja svim religijama i pravo nevjerovanja svim građanima.” Laicizam je, s vremenom, ojačao kao jedan od stupova moderne francuske države i društva, ravnopravno slobodi, jednakosti i bratstvu, što potpisuju jednako i vjernici, jer je to jamstvo njihove slobode vjerovanja, i nevjernici, jer je to izvor njihova prava da ne vjeruju, i politička ljevica, jer time izražava svoja povijesna stremljenja o slobodnoj vjeri u slobodnoj državi, i politička desnica, jer time sudjeluje u pobjedi revolucionarnih ideja. Francuska je država istodobno i kršćanska i laička, i vjerska i ateistička; republika koja se obraća građanima, vjernicima i nevjernicima, bez razlike! To je duh francuskoga laicizma, jedinstven u Europi i u svijetu.
Sve su demokratske države odvojile vjeru od politike; samo je Francuska otišla tako ispred svih da je nitko ne može slijediti. Ni u jednom europskom jeziku nije se formirao izraz za središnji pojam francuske vjersko-državne tradicije – laicizam. Termin je neprevodiv; sadržaj je prepoznatljiv: Crkvi vjerski, a državi svjetovni život. I svakome njegova sloboda. U SAD-u predsjednik polaže prisegu s rukom na Bibliji, Kongres počinje zasjedanje s molitvom, ali Crkva nema političkoga utjecaja na državne vlasti. Ideal slobodne vjere u slobodnome društvu brane u Francuskoj i ljevica i desnica; to spada u civilizacijsku – ne samo pravnu – stečevinu države i državljana. Pisci hrvatskoga Ustava preuzeli su i francusku odredbu o odvojenosti države i Crkve i po tome odredili Hrvatsku kao sekularnu državu.
No Hrvatska ima sasvim drukčije povijesno iskustvo, različitu memoriju i drugu političku kulturu da bi se laicizam “à la francaise” mogao produžiti na hrvatsko tlo. Hrvatski ustav, za razliku od svoga izvornika, obvezuje državu da pomaže i surađuje s vjerskim zajednicama; smije li se po tome zaključivati da Hrvatska nije sekularna država, ili na osnovi nekih loši(ji)h primjera govoriti o nekoj „sekularnoj džamahiriji“?
Američki sekularizam nije isto što i laicizam u Francuskoj, sekularizam u Hrvatskoj praktički je negdje u sredini; previše bi bilo tvrditi da je istjerao vjeru iz javne sfere, a ne može se, opet, reći da vjernik Stjepan Radić ne bi danas galamio protiv klerikalizma; pretjerano je govoriti da je u Hrvatskoj na djelu “borbeni sekularizam”, kao nekad “borbeni ateizam”. Hrvatska ljevica nosi povijesne hipoteke zato što je vjera u komunizmu živjela pod sumnjom, vjernici bili neravnopravni, a Crkva proganjana. Ako s crkvene strane ima stanovitog nepovjerenja prema ljevici, ono može biti do neke granice razumljivo, čak i opravdano, kao i nepovjerenje ljevice prema stanovitim crkvenim stavovima i postupcima u vrijeme rata.
Odnos u koji Davor Bernardić ulazi kao vjernik nije sporan ni nejasan; odnos koji zasniva kao političar, sutra možda i državnik, ako mu se planovi ostvare i uz pomoć Duha Svetoga, mnogo je složeniji. Na političkom poprištu djeluje jaka demokršćanska konkurencija, koja na Kaptolu od početka kotira puno bolje od socijaldemokratske ljevice. U nas se, i prije i poslije demokratske revolucije, događa fenomen koji je Albert Camus na vrijeme, kad se na komunizam misli, ili unaprijed, misli li se na ono što ga nasljeđuje, opisao u “Pobunjenome čovjeku” – da su “osloboditelji” htjeli osloboditi čovjeka od “podčinjenosti Bogu”, a da su izazvali “najapsolutniju podčinjenost postojanju”. Kao što su se ljudi “nekad bacali na koljena pred oltarom, sada trče u prostorije partije”! Kad je odlučio upoznati puk, ne samo svoje članstvo, sa svojom intimnijom stranom vjernika, Bernardić je morao znati koliko su političarima nepredvidivi putovi Gospodnji.
