Na popisu Županijske službe za zapošljavanje u Tuzli je oko 85.000 osoba. Među njima je i 33-godišnja medicinska sestra Lejla Karamehmedović iz Tuzle. U vrijeme dok se u Tuzli u nove bolnice ulaže gotovo 80 milijuna KM, ona ne samo da nema posla u struci, nego niti bilo kakvog drugog. Već 20 godina svaki drugi dan ide na dijalizu i žrtva je svojevrsne diskriminacije.
Do sada sam promijenila petnaestak poslova u kafićima, kladionicama, u prodavaonicama i na tržnici, i čim bih rekla poslodavcima da idem na dijalizu dobivala sam otkaz, mada ne bježim niti od rada u smjenama kaže Lejla Karamehmedović. Razlog za takve stvari su predrasude, unatoč tome što bubrežni bolesnici nisu nesposobni i opasni po okolinu. Što više, po završetku škole položila je državni ispit i ima sve reference da normalno radi i kao medicinska sestra, a i na manje zahtjevnim poslovima.
Lejla i majka Rasma žive od 400 KM mirovine koju je u Hrvatskoj zaradio njezin umrli otac Nijaz. Lejla je stopostotni invalid i mora trošiti lijekove, od kojih neki stoje i do 400 KM. Oboljenje bubrega dijagnosticirano joj je kad je imala tri godine, ali je pogrešno liječena te je bolest uznapredovala. Prvi put je na dijalizu otišla 1986. godine, a godinu poslije majka joj je dala bubreg za transplantaciju. No, zakazali su liječnici u Sarajevu, te se bubreg osušio. Praktički, ima tri bubrega u tijelu, a ni jedan ne funkcionira.
Na dijalizu sam se već naviknula, ali na nezaposlenost i diskriminaciju zbog bolesti nisam i ne mogu. U tuzlanskoj bolnici su me primili da obavim pripravničku praksu. Obećavali su mi podršku i posao, a poslije su na sve zaboravili kaže Lejla, te dodaje da može i želi raditi sve osim teških fizičkih poslova. Želim samo raditi u okruženju bez predrasuda o ljudima koji su bolesni kazala je Lejla.
