Nikola Zrinski glasoviti je ratnik i iskusni protuosmanlijski strateg, hrvatski ban (1543. – 1556.), proslavljeni kapetan Sigeta i Zadunavlja u jugozapadnoj Ugarskoj, tajni kraljevski savjetnik, magister kraljevskih tavernika u Ugarskoj te član Dvorskoga ratnog vijeća.
Jedan je od najuglednijih hrvatskih velikaša i jedna od najslavnijih povijesnih osoba u hrvatskoj i mađarskoj političkoj i vojnoj povijesti srednjega i novoga vijeka te jedan od najuglednijih ljudi svoga vremena u Habsburškoj Monarhiji. O toj nadasve povijesnoj i domoljubnoj osobi pisali su brojni hrvatski, mađarski, europski i osmanlijski kroničari i povjesničari, bio je zanimljiv glazbenicima i proučavateljima raznih drugih znanstveno- istraživačkih i kulturnih djelovanja.
Moglo bi ga se prikazivati s više polazišta i kroz različita područja njegova osobno- obiteljskoga, velikaškoga i državničkog djelovanja. U ovoj prigodi bit će više govora o njegovoj ulozi u pružanju otpora osmanlijskim osvajanjima i njegovoj svjesnoj domoljubnoj žrtvi u neprimjerenoj borbi s osmanlijskim osvajačem. Potomak je stoljećima najstarijih hrvatskih velikaških rodova knezova Bribirskih Šubića, od 1069. spominju se kao župani, i već više od jednoga stoljeća poznatoga velikaškog roda Zrinski. Rođen je u prvoj polovini 1508. od oca Nikole (III.) i majke Jelene, sestre poznatoga krbavskog kneza i hrvatskoga bana Ivana Torkvata Karlovića.
O njegovu rođenju obično se navode godine 1508. i 1509., i oko tih godina, ali i 1518. Međutim, sam Nikola Zrinski izjavio je 1564. u savjetodavnom vijeću kralja Maksimilijana II. Habsburgovca da je ujesen 1529., kad su Osmanlije velikim snagama napali Beč, imao dvadeset dvije godine, što potvrđuje da je rođen u prvoj polovini 1508. Njegovo mjesto rođenja je Zrin u Pounju. Kršeći, naime, moć knezova Bribirskih, kralj Ljudevit I. (1342. – 1382.) Anžuvinac prisilio ih je da mu ustupe strateški vrlo važnu utvrdu Ostrovicu u skradinskom zaleđu, “potpuno sa svima koristima i kojimgod pripacima” (Ostrovičko kneštvo), a on je njima u zamjenu prepustio utvrdu Zrin i zemlju Stupnicu u Pounju, u srednjovjekovnoj Slavoniji. Ugovor o tomu, u ime maloljetnoga sinovca Jurja potpisao je 31. srpnja 1347. Grgur IV. Bribirski.
Osnivač loze Zrinski, Juraj I. Bribirski Šubić (1346. – 1361.) i njegovi potomci izgradili su svoj novi velikaški identitet po gradu Zrinu – rod Zrinski. Nikola je imao sestru Jelenu, udanu za susedgradsko-stubičkog vlastelina Franju Tahija, i Margaretu, udanu za velikokalničkoga vlastelina Ivana Alapića, te braću Ivana, Jurja (III.) i Petra (III.). Ženio se dva puta. U prvom braku s Katarinom Frankopan, vjenčali su se 17. lipnja 1543., imao je Ivana (1545.), Jelenu (1546.), Katarinu (1548.), Jurja (1549.), Doroteju (1550.), Uršulu (1551.), Barbaru (1554.), Margaretu (1555.), Anu (1557.), Vuka (1558.), Nikolu (1559.) i Magdalenu (1560.). Nakon Katarinine smrti, 10. rujna 1564. oženio je Evu, sestru češkoga velmože Vilima Rosenberga i s njom je imao sina Ivana (1565.).
Kad je Nikola Zrinski Sigetski rođen, hrvatske su se zemlje, u sastavu zemalja ugarske krune sv. Stjepana od 1102., branile na Cetini, u dolini Vrbasa, na Spreči te u Mačvanskoj banovini. Rastao je u vremenu hrvatskoga uzmicanja s navedenih obrambenih pozicija – od 1512. sa Spreče prema Savi i Srijemu, od 1513. s Cetine kroz Dinarsko gorje i petnaest godina poslije od Povrbasja prema Pounju, Krbavi (1527.), Lici (1528.) i Pokuplju; od 1521. kroz Srijem i Slavoniju sve do Virovitice i Čazme 1552., kada su ih Osmanlije osvojili.
Ne znamo puno o djetinjstvu i mladosti, o odgoju i obrazovanju Nikole Zrinskoga. Pretpostavljamo da je i njegova mladost prošla kao i većine njegovih velikaških naraštaja u vrijeme velikih osmanlijskih prodora i napada na hrvatske zemlje. Možemo zaključiti da ga je, u skladu s vremenom, odgajao i obrazovao dvorski ili putujući učitelj, dvorski svećenik ili dvorski pisar. Uz materinski hrvatski jezik, služio se i latinskim, a vjerojatno njemačkim i mađarskim, te pismima glagoljicom i latinicom, vjerojatno i goticom, na osnovi čega možemo zaključiti da je bio dovoljno obrazovan i pripremljen da bi mogao voditi velikaške gospodarske i državničke poslove.
Budući da se vrlo rano iskazao kao vrstan ratnik i strateg, da je desetljećima bio predvodnik vojujuće Hrvatske, možemo zaključiti da je u mladim danima, uz stjecanje općega obrazovanja, bio upućivan i u vojna i ratna umijeća u duhu tradicije vremena i slavnih predaka. Bilo je to vrijeme kad su služenje oružjem, obrana posjeda i domovine te često ratovanje velikašima bili gotovo glavna obveza.
Velikaški rod Zrinskih posebno se iskazao ratnim djelovanjem. Prema istraživanju augustinca o. Marka Forstala, tajnika i historiografa braće Nikole i Petra Zrinskoga u 17. stoljeću, Zrinski su u dva stoljeća vodili pedesetak vojnih akcija protiv Osmanlija. Djed Nikole Zrinskoga Petar (II.) i vjerojatno stric Pavao (III.) poginuli su 9. rujna 1493. u Bitki na Krbavskom polju. Pretpostavlja se da je njegov otac Nikola (III.) sudjelovao u poznatoj bitki protiv Osmanlija 1500. pod Jajcem. Stričević Mihovil, sin Pavlov, poginuo je 29. kolovoza 1526. u Bitki na Mohačkom polju.
Brat Ivan poginuo je 1541. pri osvajanju biskupskoga grada Vinodola kraj Hrastovice na Banovini. Braća Juraj (III.) i Petar (III.) umrli su ili poginuli 1547. Možemo zaključiti da su brojni Zrinski kroz stoljeća izginuli u obrani domovine ili su pogubljeni zbog obrane njezinih interesa. Da je i otac Nikole Zrinskoga Sigetskoga strateški razmišljao u protuosmanlijskoj borbi, potvrđuje njegov savjet dan 1530. kranjskim staležima: “Valja provaliti u tursku zemlju, osvojiti gradove, a zemlju opustiti” te u granične gradove staviti stalnu posadu, “koja će moći više puta i na Turke navaliti i od manjih provala braniti” se. Ratnik Nikola Zrinski stasao je i potvrđivao se kroz četiri desetljeća odlučne borbe protiv Osmanlija u nimalo idiličnim prilikama, u 16. stoljeću, najtežem u hrvatskoj prošlosti.
Bilo je to vrijeme kad zakoniti vladari nisu dovoljno pridonosili obrani hrvatskih zemalja, kad se nije gledalo na pravdu i zakon, kad je u hrvatskim i ugarskim zemljama harao građanski rat između dvaju pretendenata na hrvatsko- ugarsko kraljevsko prijestolje, Ferdinanda Habsburgovca i Ivana Zapolje, kad su mnogi velikaši zbog političkih razloga ili posjeda međusobno ratovali te kad su se i neki poznati velikaški rodovi, prepušteni sami sebi, među kojima su bili i knezovi Zrinski, sporazumijevali s Osmanlijama, plaćali im danak te i propuštali njihove pljačkaške odrede kroz svoje posjede prema donjoaustrijskim pokrajinama.
U trenutku traženja novoga vladara, nakon pogibije češkoga i hrvatsko-ugarskoga kralja Ljudevita II. Jagelovića 1526. na Mohačkom polju, Nikola Zrinski III., otac Nikole Zrinskog Sigetskog, jedan je od izbornika austrijskog nadvojvode Ferdinanda Habsburškog za hrvatskoga kralja 1. siječnja 1527. u Cetinu. Iste godine, s dvadesetak godina, spominje se i Nikola IV. Zrinski kao privrženik kralja Ferdinanda, koji zajedno sa starijim bratom Ivanom zdušno ratuje protiv pristaša hrvatsko-ugarskog kralja Ivana Zapolje (1527. – 1540.). Dvije godine poslije, 1529., kao 22-godišnjak, u vrijeme prve osmanlijske opsade Beča, istaknuo se u borbi s Osmanlijama, zbog čega ga je španjolski kralj i rimsko-njemački car Karlo V. Habsburgovac nagradio konjem i zlatom. Kao ratnik, zapovjednik i strateg Nikola IV. Zrinski Sigetski, potvrđivao se gotovo četiri desetljeća.
Zahvaljujući njegovim izvanrednim vojnim, političkim i državničkim sposobnostima, obiteljskim vezama i posjedovnoj moći – s gradovima i posjedima od Bakra u Primorju do Pounja, današnje zapadne Slavonije, Međimurja i Zadunavlja koja je naslijedio ili stekao vlastitim mačem – u njegovo vrijeme rod Zrinskih postaje jedan od glavnih velikaških rodova u Hrvatskom Kraljevstvu, Ugarskom Kraljevstvu i Habsburškoj Monarhiji, sve do konačnoga uništenja toga roda u drugoj polovini 17. stoljeća. Nakon očeve smrti 1534., braća Ivan i Nikola Zrinski otkazali su danak Osmanlijama, a na osmanlijska pustošenja njihovih posjeda odgovorili su pustošenjem područja pod osmanlijskom vlašću. Iste godine osmanlijski veliki vezir Ajas prijetio je Nikoli što je njegovim podložnicima “mnogo zla počinio, smaknuvši i poplijenivši sve što mu je u putu bilo”.
Da bi prisilili hrvatske velikaše odane kralju Ferdinandu da prijeđu osmanlijskom štićeniku, hrvatsko-ugarskom kralju Ivanu Zapolji, Osmanlije su u prvoj polovini 1536. pustošili hrvatske zemlje i gradove, zbog čega se mnogo stanovništva iselilo u Ugarsku. I sultan Sulejman u srpnju iste godine prijeti braći Zrinski da će im, ako mu se ne pokore, “ognjem i mačem zemlju pustošiti”. Kad je 1539. godine 12.000 osmanlijskih ratnika provalilo u Hrvatsku, braća Zrinski, s kraljevskim kapetanom Nikolom Jurišićem, dočekali su ih i potukli. Ostajući odan kralju Ferdinandu, u dogovoru s njim i vrhovnim kapetanom Nikolom Jurišićem, Nikola je Zrinski 27. listopada 1539. u Kostajnici dao pogubiti bivšega kraljevskoga vrhovnog kapetana u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji Ivana Kacijanera, koji je zagovarao prelazak pod osmanlijsko vrhovništvo.
Zbog tog ubojstva mnogi su velikaši osuđivali braću Zrinski, a kad su te godine kralj Ferdinand i sultan Sulejman dogovorili primirje, braća Zrinski i njihovi posjedi bili su izuzeti iz toga primirja. Već u početku 1540. Osmanlije su provalili preko Une i pustošili posjede knezova Zrinskih. Da se Osmanlije spremaju udariti na njegove i brata mu Ivana gradove, Nikola je Zrinski 13. lipnja 1540. pisao kraljici Ani. Zaklinjao ju je da zapovjedi Ivanu Ungnadu, vrhovnom kapetanu kraljevske vojske u Slavoniji, da im pritekne u pomoć, “jer ako ijedan (od tih gradova) dođe u turske ruke, propala je sigurno Kraljevina Hrvatska”, jer “ja s mojim bratom rečene gradove protiv tolikog neprijatelja dulje održati ne mogu”.
Sredinom srpnja te godine 30.000 Osmanlija napalo je Zrin sa svih strana. Dok je Nikola branio “kolievku svoju” Zrin, kako navodi njegov biograf Mesić, Ivan je prikupljao pomoć od susjednih velikaša. Zbog velikih gubitaka Osmanlije su, pred nadolazećim pomoćnim snagama, napustili opsadu Zrina. Braća Zrinski, progoneći protivnika, prešli su rijeku Unu i napali Dubicu te u području rijeke Sane napali Kamengrad, opustošili i zapalili njegovo podgrađe. Nakon tih uspjeha kralj Ferdinand nagradio ih je dobrima Vranskoga priorata, Medvedgradom i drugim gradovima.
U listopadu 1941. Zrinski je molio kralja Ferdinanda da se pobrine za njegov grad Pakrac u Slavoniji i da preuzme brigu o njemu “da ne propadnu krajevi Slavonija, Kranjska i Koruška, koje će naskoro opustiti, čim Pakrac dođe u vlast Turaka... Ja grada dulje držati ne mogu, te ne ću biti povod njegovom gubitku”. U vrijeme habsburško-osmanlijskog rata 1541. – 1545., u kolovozu 1542. Nikola Zrinski ratuje u Zadunavlju protiv pristaša erdeljskoga vojvode Ivana Sigismunda Zapolje, sina umrloga Ivana Zapolje, i Osmanlija, a u borbama za Budim i Peštu, 1. listopada 1542. sa svojih 400 konjanika, iznenada je stigao na bojište pred Peštom, “kao anđeo s neba”, komentirali su suvremenici, i pridonio pobjedi nad Osmanlijama kad za to nije bilo izgleda.
Milan Bandić na Ultri
A poginuo u pod tudjom krunom.