Prije deset godina, pri posljednjem popisu stanovništva, Hrvatska je imala 150 naselja bez ijednog stanovnika, a nakon ovogodišnjeg popisa broj naselja bez stanovnika mogao bi biti gotovo dvostruko veći. Prošli tjedan se na saborskom Odboru za zaštitu okoliša i prirode raspravljalo o stanju u prostoru Hrvatske, te je zaključeno da i dalje odumiru naselja u pograničnim i brdsko-planinskim područjima, a koncentriraju se u središnjoj Hrvatskoj, pogotovo u okolici Zagreba. Unatoč intenzivnom iseljavanju mladih nakon ulaska Hrvatske u EU i padu broja rođenih, sigurno je da Zagreb i okolica, veliki gradovi te gradovi i naselja uz obalu neće ostati bez ljudi. Štoviše, bit će i dalje privlačni domaćim i stranim useljenicima, ali zato dobar dio Hrvatske čeka neizvjesna budućnost.
Neravnomjerni razmještaj
Gdje se nalazi najviše naselja bez ljudi i koja bi naselja, od onih koja su na popisu 2011. imala samo nekoliko stanovnika, mogla zadesiti ista sudbina? O tome smo razgovarali s demografom iz Instituta Ivo Pilar, prof. dr. sc, Nenadom Pokosom. Pokos ističe da smo 2011. od ukupno 6756 naselja imali njih 150 (2,2%) u kojima nije živio ni jedan stanovnik. Najviše tih naselja bez žive duše bilo je u Gorskom kotaru, njih 36, na padinama Papuka i Psunja bila su 23 naselja bez stanovnika, 15 u unutarnjoj Istri te 14 na Žumberku... No, problematični su podaci iz 2011. o naseljima do 10 stanovnika. Pitanje je ima li danas ikoga u njima.
– U 232 naselja 2011. živjelo je do pet stanovnika, a u 174 naselja između šest i deset stanovnika, odnosno 6,1% naselja bilo je na pragu potpunog izumiranja. Može se očekivati da će novi popis pokazati da su u proteklih deset godina i mnoga od tih naselja ostala bez ijednog stanovnika.
Analiziramo li dobnu strukturu najugroženijih naselja, njih 232 koja su imala do pet stanovnika, dolazimo do dramatičnog podatka da je u njima živjelo ukupno 680 stanovnika, među kojima samo četvero djece mlađe od deset godina. Nasuprot tom udjelu od 0,6% djece, u tim naseljima živjelo je čak 59,1% ili 402 stanovnika starih 60 i više godina. Najviše naselja u kojima je popisano do pet stanovnika bilo je Gorskom kotaru (45), od kojih se njih 14 nalazi u općini Brod Moravice, 11 u sastavu grada Delnica. Slijedi Kordun s 27 naselja, a uglavnom se radi o naseljima u kojima su zabilježeni tek pojedinačni slučajevi povratka otišlih Srba u prvoj polovici 1990-ih. Zbog istog razloga do pet stanovnika 2011. bilo je i u 19 ličkih naselja, u devet naselja na Banovini te u 15 naselja u Požeškoj zavali odnosno na padinama Papuka i Psunja – govori Pokos.
Od ostalih područja koja su već desetljećima izložena intenzivnoj depopulaciji, dodaje, izdvajaju se Žumberak s 23 naselja u kojima je živjelo do pet stanovnika, karlovačko Pokuplje sa 16 naselja (u općinama Bosiljevo, Netretić i Ribnik) te dijelovi unutarnje Istre gdje je bilo 15 takvih naselja. Zanimljivo je da se među otocima ističe Cres na kojem 2011. dva naselja nisu imala ni jednog stanovnika, a sedam ih je imalo samo do pet stanovnika.
– Izrazito je nepovoljno što se većina izumirućih naselja nalazi u pograničnom području bilo prema Sloveniji ili BiH. Sva hrvatska pogranična područja, kojima pripada 23% svih teritorijalnih jedinica, prostori su izrazito neravnomjernog razmještaja stanovništva, rjeđe naseljenosti, manjeg udjela gradskog stanovništva i izraženije depopulacije od hrvatskog prosjeka.
Jedan od strateških ciljeva
Zbog tih nepovoljnih demografskih prilika i procesa s malobrojnim i ostarjelim stanovništvom teško može doći do održiva razvoja i uspješnije prekogranične suradnje. Stoga bi vladajuće strukture napokon trebale postati svjesne da demografska revitalizacija pograničnih područja mora postati jedan od strateških nacionalnih ciljeva – zaključuje Pokos.
VIDEO EU uvodi besplatne COVID putovnice
Teško da je pokojni Stjepan Radić zamišljao da će se, stotinjak godina nakon njegove borbe za boljitak sela i Hrvatske, na samo nekoliko kilometara od njegove rodne kuće, u Posavini, nalaziti gotovo prazna naselja. Kada se govori o selima koja odumiru, uglavnom svi misle da je riječ o ratom pogođenom području ili nekom planinsko-brdovitom kraju, ali sela odumiru i na samo 20-ak kilometara zračne linije od Zagreba. Na toj se udaljenosti nalazi malo posavsko selo Lijevo Željezno, smješteno uz lijevu obalu Save na granici Sisačkomoslavačke i Zagrebačke županije. Najbliže mu je naselje, na drugoj obali Save, Desno Trebarjevo, rodno mjesto braće Radić, Ivanić-Grad udaljen je 13 km, a Sisak 20-ak minuta vožnje.
Godine 1931. to je selo imalo 101 stanovnika, nakon 2. svjetskog rata 94, 1971. tu je živjelo 55 seljana, a 1991. tek 21. Zadnji popis iz 2011. pokazuje kako u pet kućanstava živi tek devet stanovnika. Od toga je samo dvoje djece. Jedan od preostalih je i 60-godišnji Miro Posilović.
– Bilo je ljudi nekoć, no svi su otišli. Nemamo asfalta, kad kiša padne, ta je cesta uz nasip puna lokvi i blata. Nemamo ni vode, pitka je voda svuda došla, jedino nas je mimoišla. Za stoku ljeti vodu iz Save u bačvama donosim. Obećaju je često, ali sve uzalud – kaže nam Miro koji se u tom selu i rodio. Mnogi drugi su otišli u gradove, iselili se u inozemstvo. Susjeda Ana nakon odlaska u mirovinu u kuću roditelja u Lijevo Željezo dolazi češće. No, i ona ističe kako slaba infrastruktura priječi bolju budućnost ovog sela. Za starije je daleko i liječnik, trgovina, apoteka, a javni prijevoz je samo daleko sjećanje. (Danijel Prerad)
Za početak, neka se demografi presele u pogranična naselja a nakon njih svi saborski zastupnici koji zabrinuto pričaju o ovom problemu.