Od 11. svibnja 1996. godine, datuma kad su predsjedatelj Predsjedništva
BiH Alija Izetbegović i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman potpisali
Sporazum o Luci Ploče, slobodnom prolazu kroz Neum, a tri godine
kasnije i sporazum o razgraničenju, neriješeni međudržavni
problemi između BiH i RH ne samo da su se smanjivali, već su se rapidno
povećavali. Status Luke Ploče, slobodan prolaz kroz Neum, utvrđivanje
granične crte između dviju država tada su dvojica predsjednika, uz
pomoć svojih savjetnika, detektirali kao temeljne probleme koji
opterećuju razvoj dobrosusjedskih odnosa koji su trebali biti riješeni
u što skorijoj budućnosti.
Osnovane su stručne komisije za pitanje granica, a potom i Međudržavno
vijeće BiH i RH koje je održalo niz bilateralnih sastanaka, no kako je
povijest pokazala, bez ikakva uspjeha. Danas, kad hrvatski primjer Ivo
Sanader dolazi u službeni posjet BiH, otvorenim pitanjima kao što je
status Luke Ploče, slobodan prolaz kroz Neum, međudržavna granična
crta, pridodani su gradnja Pelješkog mosta, Sporazum o rješavanju
imovinsko-pravnih odnosa, pitanje dvojnog državljanstva između BiH i
RH, utvrđivanje granične crte na rijeci Uni, pitanje vlasništva nad dva
otočića u Neumskom zaljevu (Mali i Veliki Školj), povrat izbjeglih Srba
u Hrvatsku i Hrvata u RS, pitanje izručenja optuženika za sve oblike
kriminala i djela ratnog zločina.
Još prije dvije godine premijer Ivo Sanader i bivši predsjedatelj
Vijeća ministara BiH Adnan Terzić izjavili su novinarima da su svi
otvoreni problemi naslijeđeni iz razdoblja raspada bivše države,
uključujući i pitanje granice. Tada su poduprli rad zajedničkoga
Međudržavnog povjerenstva za verifikaciju državne granice, a Terzić je
rekao da se Sporazum o državnoj granici radio u duhu sporazuma između
dvojice bivših predsjednika, Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, koji
je sklopljen na načelima Badinterove komisije iz 1991. godine.
Na cijeli slijed problema koje službeni Zagreb i Sarajevo rješavaju
godinama dodan je još jedan, koji je u vrijeme dogovora
Tuđman-Izetbegović bio gotovo nezamisliv. Odnosi između HDZ-a BiH,
kojim predsjeda Dragan Čović, i HDZ-a Hrvatske na čelu s Ivom
Sanaderom, u sedamnaest godina dugoj međustranačkoj povijesti nikad
nisu bili lošiji. Lošiji su i od svibnja 1998. godine, kad je mimo
volje Franje Tuđmana na mjesto predsjednika HDZ-a BiH “generalski lobi”
postavio Antu Jelavića. Udaljavanje dviju sestrinskih stranaka odrazilo
se na mnoge segmente životne stvarnosti HrvataBiH.
Takvo stanje isprovociralo je nedavno predstavnike Katoličke crkve BiH
i RH, čiji su predstavnici pokrenuli akciju pomoći katolicima BiH.
Rečenica koju je u Zagrebu izgovorio kardinal Vinko Puljić, u
kojoj uz ostalo stoji da je žalosno da se dva ista naroda u dvije
države razdvajaju u vrijeme kad se cijela Europa ujedinjuje, najbolje
oslikava što se zbog političkih animoziteta može jednom narodu dogoditi.
