Bosna i Hercegovina konstituirana je voljom, „vodećom ulogom“ i interesom srpskog naroda koji je dominirao partizanskim komunističkim pokretom u Jugoslaviji, a posebno u BiH te ratne 1943. godine. Smisao njezinog stvaranja bio je u jačanju Jugoslavije, rušenju NDH, pridobivanju muslimana na svoju stranu, onemogućavanju obnavljanja ili stvaranja održive hrvatske federalne jedinice (Banovina Hrvatska) i kontinuitet srpskog etničkog prostora. BiH je prije svega zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa. Stvorena je da bi što više učvrstila novu federativnu Jugoslaviju. Srpski politički interes bila je Jugoslavija, a Srbi kao „žrtve i pobjednici“ u ratu nisu se htjeli vratiti na poziciju iz 1939. i priznati Banovinu Hrvatsku. Unitarna Jugoslavija nije bila moguća, zato su formirane federalne jedinice, pri čemu je srpski etno-nacionalni interes i prostor zaštićen načelom konstitutivnosti. Srbi su bili jedini konstitutivan narod u SR Srbiji, jedan od dva (kasnije tri) konstitutivna naroda u BiH i jedan od dva konstitutivna naroda u SR Hrvatskoj.
Jedna od mjera za jačanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) bila je i promjena politike u SR BiH. Promjena se zasnivala na obuzdavanju srpskog nacionalizma, smanjenju represije prema Hrvatima i njihovoj integraciji u društvo te konačno priznanju muslimana kao nacije. Josip Broz Tito inzistirao je na „punom identitetu“ i samostalnoj poziciji BiH, objašnjavajući da je ona „centar Jugoslavije“ i kao takva važna za stabilnost države. Odlukom CK SK BiH u siječnju, odnosno svibnju 1968. vjersko-narodnosna (etnička) zajednica muslimana postala je zajednica Muslimana u nacionalnom smislu. To je potvrđeno ustavnim amandmanima i verificirano na popisu stanovništva 1971. godine. Muslimani su na tom popisu većinom prihvatili novi nacionalni identitet pa se 39,6% stanovništva SR BiH izjasnilo Muslimanima. Srba je bilo 37,6%, Hrvata 20,6% i Jugoslavena 5%.
Tragična epizoda iz Drugoga svjetskog rata, osjećaj i nametanje krivnje, komunistički zločini i poratni teror onemogućili su veliki dio hrvatskog naroda da prihvati novu vlast. Prema procjenama u Drugome svjetskom ratu stradalo je oko 316.000 stanovnika Bosne i Hercegovine. Taj broj je vjerojatno i veći, ali ćemo koristiti navedene procjene u nedostatku boljih i preciznijih. Prema nacionalnoj strukturi stradalo je oko 164.000 Srba, oko 64.000 Hrvata, oko 75.000 Muslimana i oko 9.000 Židova iz Bosne i Hercegovine. U Hercegovini, odnosno u tri južne „hercegovačke“ županije Federacije BiH stradalo je oko 23.000 Hrvata. Veliki dio njih su ubili komunisti poslije rata. Tako je ubijeno oko 4.500 Hrvata iz samo dvije hercegovačke općine Ljubuškog i Širokog Brijega. Ubijen je svaki treći muškarac, a prosjek starosti bio je oko 23 godine. S prostora Posavine stradalo je oko 10.000, a u 19 općina središnje Bosne oko 3.060 Hrvata. Za ostale koji su stradali nisu provedena istraživanja i nema pouzdanih podataka.
Različit intenzitet stradanja uvjetovao je i različit odnos prema komunističkoj vlasti. Tome je pridonijelo i ponašanje KPJ koja je budno pratila ponašanje rodbine (potomaka) ubijenih „neprijatelja“ i tretirala ih kao politički nepodobne i sumnjive elemente. Cijeli život pratile su ih „karakteristike“ nepodobnih elemenata iz obitelji „narodnih neprijatelja“. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su najslabije integrirani i u „socijalističku stvarnost“ i često su socijalističku Jugoslaviju doživljavali kao silom nametnut konstrukt protivan njihovim interesima. U takvim projekcijama i SR Bosna i Hercegovina je bila tek umanjena i rigidna verzija iste te tvorevine. Osim slabe uključenosti u socijalističko društvo, specifičan hrvatski problem u BiH bila je negativna selekcija partijskog kadra, odnosno njegov specifičan odnos negacije hrvatstva što je rezultiralo „nedostatkom baze“. Uslijed toga je došlo do dubokog jaza između većine hrvatskog naroda i „njegove“ partijske elite. Malobrojno hrvatsko partijsko članstvo i vodstvo u BiH nije moglo računati s okupljanjem naroda i potvrdom legitimiteta vlasti kako je taj legitimitet shvaćan u komunizmu. Partijski aparatčiki su se do te mjere udaljili od naroda iz koga su potekli da nisu imali nikakav utjecaj niti mogućnost artikulacije njegovih (nacionalnih) interesa. Pokazala se opravdanom kritika koju je hrvatskim komunistima u Sarajevu u srpnju 1970. uputio Todo Kurtović rekavši da nije zadovoljan sa stanjem u kulturi, posebno kada se tiče ravnopravnosti upotrebe jezika. Naglasio je kako ga brine „što Hrvati komunisti ne dižu glas“.
Malobrojni Hrvati komunisti u Bosni i Hercegovini ne samo da zbog jezika i kulture nisu „dizali glas“, nego su i sami uglavnom koristili srpski (srpsko-hrvatski) jezik, čime su iskazivali svoj otklon od hrvatstva odnosno „nacionalizma“. Kurtović se čudio „nekim komunistima Hrvatima“ koji su pitali „po čemu su oni Hrvati“. Upozorio je da je takva „čistoća i principijelnost“ odnosno negiranje pripadnosti naciji štetna, jer bi značila „bježanje i odvajanje od naroda“. Dogodilo se upravo to što je Kurtović predviđao; najprije su se hrvatski komunisti odrekli pripadnosti hrvatskoj kulturi i naciji, a onda je prvom prilikom narod njima odrekao punomoć za zastupanje. Tako su Hrvati u BiH ostali bez vodstva koje je moglo na strateškoj razini promišljati nacionalne interese. Ono lokalnih partijaca koji su iz čisto karijerističkih razloga „raščistili s religijom“ i hrvatstvom nisu imali nikakvu društvenu težinu i uglavnom su bili teško kompromitirani. Hrvatski kadrovi u BiH često su svoju privrženost Partiji i Jugoslaviji dokazivali „otkrivanjem“ nacionalizma u svojim redovima, a često su i sami konstruirali afere i iznosili optužbe koje su neke njihove sunarodnjake koštale dugogodišnje robije a njima su osiguravale uloge „beskompromisnih boraca za bratstvo i jedinstvo“. Hrvati koji su se doticali hrvatske nacionalne politike i nacionalnih interesa skupo su to plaćali. Brzo su bivali zatvarani, suđeni ili na drugi način uklonjeni s javne scene.
Nastavlja se...
>>\'Dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH se nije ni dogodio\'
