Dr. Nela Sršen, ugledna hrvatska kirurginja koja živi i radi u Italiji, u Sveučilišnoj bolnici u Padovi, našla se praktički u središtu najvećeg žarišta novog koronavirusa u Europi, talijanskoj pokrajini Veneto u kojoj borba s virusom i dalje traje.
– Novo je žarište u Vicenzi nedaleko od Padove, odakle je jedan industrijalac otišao u Srbiju s još troje ljudi. Vratio se zaražen, nije rekao nikome, sada je u kritičnom stanju, na reanimaciji. Izgleda da je Slovenija, koliko god to nama smetalo, donijela dobru odluku o zatvaranju granice, kad već nakon toliko žrtava ljudi imaju želju ići u Srbiju na tulum – kaže dr. Sršen u velikom intervjuu za Večernji list.
Čitamo da ste rekli kako je Lombardija i dalje najviše pogođena zbog mladih koji nemaju discipline. Ali, ljeto je, je li uopće moguće očekivati disciplinu?
Dvije trećine ukupno pozitivnih dnevnih brisova dolazi iz Milana. Gotova je karantena, nestao je strah, izbrisan virus... Tako se nekako ljudi ponašaju, što samo po sebi govori koliko smo brzo zaboravili ono nadrealno, dramatično iskustvo. Usput, zar nismo i sami govorili da ovaj virus ne pogađa mlade i djecu, nego ljude starije životne dobi, teško oboljele pacijente s komorbiditetom. U takvoj šokantnoj situaciji improvizirali su mnogi “virolozi” i “znanstvenici” koji su konstantno bombardirali medije “novim spoznajama”, “istraživanjima” i “otkrićima”, iako neki od njih nikad nisu vidjeli ni virus ni oboljelog od COVID-19 niti znaju što znači “klinička slika” pacijenta. Ali, svatko je imao nešto “svoje za reći”, sve suprotno od svega, stvarajući sve veći strah i još veću konfuziju. Ali ponavljali smo da su mladi “pošteđeni”. Pa smo odlučili da mladi ipak ne razvijaju nikakvu posebnu kliničku sliku, ali da su infektivni. Zatvorili smo ih u kuće oko dva mjeseca. Što smo mogli očekivati? Kraj “lockdowna”, koji su mladi itekako dobro nadoknadili odmah. Tko je za to kriv? Još uvijek postoje žarišta u Milanu, Lombardiji, aktivna, gdje je prijenos virusa aktivniji jer ima više zaraženih, koji su zarazni za druge.
Bojim se da bismo mogli “preskočiti” drugi val jer će prvi trajati dok se ne stave u karantenu svi pozitivni i ne izoliraju žarišta. U Venetu, u kojem je tragedija eskalirala kao i u Lombardiji, zadnjih dana izolirali su vrlo mali broj pozitivnih, od dva do tri. To nam i govori koliko smo se osvijestili i na koji se način trebamo ponašati. I ovdje u Venetu ima još manjih žarišta, koja se odmah izoliraju i stavljaju pod kontrolu. Još uvijek nosimo maske, još uvijek smo distancirani, nikamo ne možemo ući, bez maske je zabranjeno ući u bilo koji zatvoreni prostor. Kad stignem navečer, nakon bolnice, hodati koji kilometar uz rijeku na nasip, mjesto za sportske aktivnosti, gotovo svi koje sretnem nose maske. Teško je, smeta, ali tako je. Italija je zemlja s jakim osjećajem demokracije i bilo je gotovo nemoguće “prisiliti” naciju na restrikcije. S visokim novčanim kaznama na početku i proživljenom dramom sljedećih mjeseci, obilježenom tisućama smrtnih ishoda, ipak su se osvijestili, shvaćaju na koji se način širi virus i kako se netko može “lakše” zaraziti, da se virus prenosi s jedne osobe na drugu, kao sto su shvatili način na koji mogu bolje zaštititi sebe i svoje voljene.
Je li moguće da će se sve svesti na to da zapravo imamo još jednu bolest poput gripe, od koje mnogi obole, a neki, nažalost, i umru?
Bombardirani smo kojekakvim apokaliptičnim scenarijima. Italija se pokušava vratiti u novi postkorona život, ali tek sada počinju se osjećati posljedice ekonomske prirode, koje imaju isti devastirajući efekt. Kad netko, a nažalost ima ih mnogo, uporno ponavlja “pripremite se za drugi val, bit će puno agresivniji od prvog”, “virus je mutirao i bit će katastrofalne posljedice za čovječanstvo”, “virus je kao i španjolska gripa, koja je odnijela više od 70 milijuna ljudi”, što trebamo misliti? Onaj ozbiljniji znanstveni svijet koji proučava oko osam tisuća mutacija ovog virusa, čije ćemo ezultate imati možda za godinu dana, na ovo će pitanje odgovoriti s – ne zna se. Nemaju dar Božje providnosti kao mnogi prognostičari koji nas pripremaju za “sudnji dan”. Znanstvenici na ovo pitanje, uzimajući u obzir ponašanje drugih sličnih respiratornih virusa, jednostavno kažu: “Sve virusne respiratorne gripe vraćale su se na jesen”. Sjetimo se španjolske gripe, trajala je oko godinu dana. Nije to posebno otkriće, naime, ovakvo ponašanje virusa u ovim toplijim vremenima, odnosno faktori kao što su distanciranje, manje zaraženih, dakle manje virusa koji cirkulira, ultraljubičaste zrake, doprinijeli su da je situacija sada zasigurno drukčija nego što je bila prije tri, četiri mjeseca. Hoće li se vratiti? Moguće, kao i drugi virusi. Ali ne zaboravimo da je virus obligatorni saprofit, ako je letalan za čovjeka, sam će nestati. Dakle, virus će naći način da se prilagodi, ako želi “opstati”, što u prijevodu znači da je moguće da će postati jedan od onih respiratornih sezonskih virusa koji će biti slični gripi. Njegov prethodnik iz obitelji alfakoronavirusa, LN638 identificiran 2004. godine, ima afinitet za iste receptore ACE2 endotelija, elektivan je za gornje dišne putove. Kada nas podsjećaju na španjolsku gripu i pripremaju za drugi, agresivniji val, želim podsjetiti da je ta gripa bila 1918. godine. Prije sto godina nije bilo reanimacije ni respiratora, nije bilo kortizona ni antivirusnih lijekova, nije bilo ni antibiotika. Pa da i dođe drugi val, on sigurno neće biti kakav je bio “početak” prvog. Iskustvo nas uči.
U Hrvatskoj smo gledali dramatične slike iz Italije tijekom pandemije. Kako je doista bilo, je li zdravstveni sustav ipak izdržao ili je ipak kolabirao? Koliko je oboljelih na kraju preminulo baš zbog COVID-19?
Bilo je to nadrealno, kao Orwellov scenarij. Sjećam se dana kada se bilježilo po tisuću mrtvih u jednom danu i više tisuća zaraženih u jednom danu. U mojim očima bila je konstantno ista scena koju sam proživljavala svaki dan. Primati pacijente, na odjelu, u ambulanti, znajući da smo svi potencijalni prenositelji zaraze, djelovalo je devastirajuće na našu psihu. Na početku pandemije, negdje početkom trećeg mjeseca, imali smo tjedni multidisciplinarni sastanak za transplantaciju, do mene je sjedio jedan mladi kolega. Ne znam zašto, ali instinktivno sam sjela dalje, ostavljajući jedan prazan stolac među nama. Nakon tri dana svi smo trebali raditi brisove jer je taj mladi kolega završio u reanimaciji, intubiran, nakon dva mjeseca nismo više ništa znali. Morala sam u karantenu nakon napravljenog brisa, koji je bio negativan, ali ipak se trebalo čekati 14 dana.
Nakon 14 dana izašla sam prvi put u grad. S maskom, rukavicama, distancirana, svi su me gledali kao da sam bolesna. A ja sam bila šokirana kada sam vidjela sve te mlade ljude, ali i ne samo mlade, koji su uživali u “bliskim kontaktima”, razmišljala sam o “percepciji bezbrižnosti” koja je vladala u gradu. Pitala sam se što mi je to promaknulo. Nakon mjesec dana opet! Bila sam u sali na operaciji s mladim specijalizantom koji mi je pomagao, a trajala je oko pet sati. I on je završio u karanteni, bio je pozitivan. I opet karantena za mene, samo na dva dana jer nas je bilo previše liječnika koji su bili ili pozitivni ili hospitalizirani ili intubirani, u reanimaciji. Dakle, nismo više smjeli nakon negativnog brisa u karantenu jer nas je aktivno ostalo malo, ali svaki tjedan obvezno smo morali na testiranje. Bili smo svi u nekom čudnom stanju kolektivne nevjerice. Dekreti, pa novi dekreti, pa “lockdown”, najprije za crvene zone, žarišta, u Lombardiji i Venetu, iz kojih dolaze i prvi zaraženi, nažalost umrli pacijenti. Ta dva pacijenta, jedan hospitaliziran u Lombardiji, drugi u Venetu, bili su dulje vrijeme hospitalizirani zbog atipične upale pluća, ali nažalost nije se dijagnosticirao COVID-19 odmah na početku i bilo je dovoljno vremena da se zaraza širi u bolnici te da se zarazi velik broj pacijenata. I to je dio početka.
Drugi dio početka jest da se na inzistiranje guvernera pokrajine Veneto i Lombardije izoliraju svi oni koji se vraćaju iz Kine u Italiju, na što je vlada negodovala ocjenjujući takvo ponašanje kao diskriminaciju. Shvatili smo brzo što znači klinička i zdravstvena emergentnost. Shvatili smo odmah važnost razvijene teritorijalne medicine. U pokrajini Lombardiji više od 70 posto zdravstvenih struktura u privatnom je vlasništvu, u konkurenciji s nacionalnim bolnicama. A to je značilo da kapacitet ukupnih mjesta u reanimacijama nije mogao svladati ovu emergentnu situaciju. Uza sve, pokrajina Veneto naručila je i platila milijune maski koje nikad nisu stigle. Znamo koliko je liječnika i zdravstvenog osoblja platilo životom slabu zaštitu. Nismo imali reagensa za brisove. Tada je pokrajina Veneto odlučila sama proizvoditi reagense. Da tragedija bude još veća, neki su zaraženi pacijenti bili smješteni u domovima za starije i nemoćne. Kad gledamo postotak smrtnosti, visok postotak u Italiji jest uvjetovan brojem visokog broja smrtnih slučajeva u Lombardiji. U Venetu je smrtnost u prosjeku bila od pet do šest posto, u Lombardiji od 13 do 14 posto. Pitanje koje se postavljalo bilo je jesu li zaraženi pacijenti umrli zbog korone i s koronom, a za mene je ono bilo irelevantno. Ti su ljudi umrli. Previše ih je umrlo. A baš u tim dramatičnim tjednima sigurno se nitko nije mogao posebno posvetiti istraživanju realnog uzroka smrti. Prvi smo, nažalost, otvorili put virusu, prvi smo se našli u ovom novom iskustvu. Cijela nas je Europa gledala, naravno da nisu izostale ni kritike nekih zemalja. Tada sam u jednoj TV emisiji rekla da je Italija od dva do tri tjedna ispred vremena te da će isti scenarij biti i u ostatku Europe.
Postoji studija u kojoj se na temelju analiza otpadnih voda Milana i Torina zaključilo da je SARS-CoV-2 ovdje bio najkasnije krajem prosinca.
Da, tako sam i ja pročitala. Virus dolazi iz Kine. No odakle točno? Filogenetske studije potvrđuju da je virus u cirkulaciji još od devetog mjeseca. U Kini su u rujnu već bili hospitalizirali mnogi pacijenti zbog atipične upale pluća, što je dokumentirano. Do početka siječnja svijet nije o tome ništa znao.
Ima li i drugih indikatora koji bi na to upućivali?
U Italiji su se također dokumentirali mnogi slučajevi atipične upale pluća, kojima se nije znao uzrok, tijekom posljednjih mjeseci prošle godine. Svi su bili uvjerenja da je takva radiološka i klinička slika posljedica gripe. Vodi se debata o tome je li virus oslabio ili naprosto lakše podnosimo bolest. Govorimo o recentnim znanstvenim radovima koji su ovih dana publicirani, o iskustvu i evoluciji kliničke slike “novih pozitivnih”. Viralni naboj jest manji i to nije znak da je virus oslabio, jednostavno zbog više faktora zajedno, kao što su manji broj zaraženih osoba, distanciranje, ultraljubičaste zrake, sve to zajedno uvjetovalo je da se viralni naboj smanji, što je znanstveno dokumentirano. Isto tako i same kliničke slike potvrđuju nam da je, usprkos broju pozitivnih osoba, vrlo mali postotak hospitaliziran ili čak nije nitko. Posljednjih tjedana nijedan oboljeli pacijent nije imao potrebu za reanimacijom.
Bili ste kritični prema nekim našim znanstvenicima i njihovim ocjenama pandemije.
Ne kritiziram nikoga. U Italiji je narod još uvijek u konfuziji, još smo traumatizirani zbog proživljenog iskustva. Sada dolazi na naplatu i posljedica “lockdowna”. Gospodarstvo je u teškoj krizi. Ekonomska budućnost je razarajuća, u krizi smo identiteta, ideala i vrijednosti. Podsjeća me to na kraj Rimskog Carstva, tada je u tijeku bila pandemija kuge, koju je naslijedilo kršćanstvo. Zapadni imperijalizam nestaje. Imam osjećaj da je ovo zora kraja jednog svijeta koji nam izmiče, kakav smo upoznali, znali, i pitam se koji nas novi svijet čeka. Ako smo eksponirani i imamo mogućnost nešto reći, informirati javnost, onda bismo trebali biti pažljivi i osjetljivi na izjave. Perspektiva crnog scenarija, kreiranje psihološkog terorizma, uvjerenje skorog apokaliptičnog scenarija bez ikakva znanstvenog dokaza, to je pretenciozno, opasno i destruktivno za bilo koju naciju. Jer dramatizirati u ovim trenucima opće nesigurnosti znači stvarati još veću štetu. Narodu je potrebno malo sigurnosti.
Čini li EU dovoljno, je li pravilno reagirao kada se zaraza pojavila, treba li uopće od EU očekivati ključnu pomoć za najpogođenije zemlje?
Još je u tijeku polemika u Italiji vezana za EU, za WHO, koji ostavlja mnogo dubioza. Trump će izgubiti izbore, ali možda je jedan od rijetkih koji je rekao o Kini ono što drugi nisu. Kritizirao je WHO. Koliko si bile kritike prema WHO, koje smo slušali u njegovim izjavama, bile vjerodostojne, pokazat će nam vrijeme.
Je li moguće da je ovaj put doista u pravu?
Italija je bila sama u najgorem paklu pandemije. Gdje je bio EU tada? Nije ovo kritika, već konstatacija. Italija, Lombardija i Veneto snalazili su se kako su znali i mogli! EU je stigao kasnije, uz isprike. Ali činjenica je da smo bili sami u paklu. Kakav je općenito život u Italiji posljednjih godina, i u ekonomskom i u društvenom smislu? Ovo nije ona Italija koju sam upoznala kao mlada studentica, koja je pobjegla od komunizma. Italija je bila bogata, perspektivna, inovativna, ljubazna... Italija mi je dala mogućnosti koje nisam imala u svojoj domovini. Slobodu! U Italiji sam upoznala značenje demokracije. Italija je zemlja čije vlade rijetko “stignu” do kraja mandata. Italija sada nije ona koju sam upoznala i u kojoj sam živjela. Koliko god bila pogođena i potresima i poplavama, uvijek je u rekordnom roku rješavala sve probleme i išla uvijek naprijed. Italija je sada stala. Živi na rubu svega. Veneto kao i Lombardija pokušavaju naći soluciju da se vrate u što normalniji život, ali koronakriza ostavila je mjesto ekonomskoj krizi. Što će biti? Bog zna.
Ostvarili ste briljantnu kiruršku karijeru u Italiji i Americi. Vjerojatno ste pratili i situaciju u našem zdravstvu prije pandemije. Kakvo je vaše mišljenje?
Italija nije bila u ratu 90-ih. Lombardija i Veneto na listi su najkvalitetnijih zdravstvenih struktura, u njima su guverneri ulagali enorman novac za zdravstvo, s obzirom na to da je zdravstvo u ovlasti pokrajine. Guverneri su time osiguravali mandate, a zdravstvo se razvijalo u najmodernije strukture. Nažalost, Italija nema hrvatske liječnike, jer, da su hrvatski liječnici u Italiji, u ovim suvremenim strukturama, gdje bi bila granica? Jer liječnici s kojima surađujem, visoke izvrsnosti i sposobnosti koju sam upoznala, ovdje su rijetkost. Nismo svjesni koliko imamo divnih, kvalitetnih i pametnih liječnika. I još ih pustimo da odu i dokažu svoju izvrsnost u drugim zemljama. A nama svugdje nedostaju liječnici. Ne postoji talijansko zdravstvo. Postoji zdravstvo na sjeveru Italije, postoji zdravstvo na jugu Italije. Velik postotak pacijenata koji dolaze na liječenje na sjever Italije su s juga. Svaka pokrajina razvija svoj zdravstveni sustav. Ima puno posla koji treba realizirati u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Posebni su problemi na jugu, Neretvi, u Metkoviću. Nadam se da su nas tragedije naučile i da ćemo imati zdravstvene infrastrukture u kojima ćemo imati svu zdravstvenu skrb. Posebno trebamo štititi one koji su bolesni, koji su nemoćni, jer samo tako ćemo evoluirati kao društvo. Moja domovina ima najveće srce na svijetu, ostalo će doći, nadam se.
Gospođo kapa dolje