S nadbiskupom đakovačko-osječkim mons. Đurom Hranićem razgovarali smo kad se situacija u Đakovu počela polako smirivati i opadati broj zaraženih koronavirusom.
– U ponedjeljak 22. lipnja kasno popodne, nazvala me provincijalna poglavarica Milosrdnih sestara sv. Križa s. Valerija Široki i priopćila mi da je 12 sestara testirano na COVID-19 te da je test pokazao da je njih 10 pozitivno. Bio mi je to “grom iz vedra neba”. Poznato mi je, naime, koliko su se sestre u tom velikom samostanu tijekom ožujka i travnja, sve do ublažavanja mjera, trudile primjenjivati upute za prevenciju od zaraze COVID-19. Dodatno su se između sebe podijelile u više manjih zajednica te su kontakte između tih zajednica svele na minimalnu mjeru. Mnoge su među njima medicinske sestre i znam da su zahvaljujući i toj činjenici i te kako vodile računa o poštovanju mjera zaštite. I nakon ublažavanja mjera zadržale su svoju samostansku crkvu zatvorenom za liturgijska slavlja s vjernicima – prisjeća se dana kada je primio vijest o virusu mons. Hranić i dodaje kako je „izuzetak bila jedna sprovodna misa zadušnica i liturgija doživotnih zavjeta“.
– Slavlje blagdana sv. Antuna bilo je također premješteno na vanjski prostor, u dvorište Centra Amadea. I sestri Valeriji i meni bilo je jasno da se broj zaraženih neće zaustaviti na deset osoba. Tražila je suradnju. Rekli smo jedno drugome da sve stavljamo s povjerenjem Bogu u ruke, da trebamo sačuvati unutarnju pribranost i mir te da treba u potpunosti surađivati s mjerodavnim službama. Dala mi je kontakte kome se trebam odmah javiti i kome ćemo mi iz Nadbiskupskog doma, za svećenike u Đakovu, te Bogoslovno sjemenište za svoje članove, dostaviti popis osoba koje su prethodni petak i subotu (19. i 20. lipnja) bili kod njih u samostanu te sudjelovali na jutarnjoj liturgiji svetkovine Srca Isusova (nebeski zaštitnik njihove samostanske crkve) i u liturgiji doživotnih zavjeta u subotu dopodne – kaže mons. Hranić.
>> VIDEO Đakovo je novo žarište koronavirusa gdje je zaraženo desetak časnih sestara
– Znajući da je virus opasan posebno za starije osobe, uplašio sam se i kratko Božjem milosrđu i Mariji Majci Crkve preporučio ponajprije jednu od zasebnih skupina unutar samostana, a to su stare i nemoćne sestre na tzv. bolničkom katu te nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića i pom. biskupa mons. Ivana Ćurića koji su prethodnih dana u samostanskoj crkvi predvodili spomenuta liturgijska slavlja. U glavi mi se počeo širiti krug osoba koje bi mogle biti zaražene: svećenici koji svakodnevno drže mise u samostanu, bogoslovi, sestre s različitih strana koje su tih dana okupile na godišnjim duhovnim vježbama i obilježavanju zlatnih redovničkih zavjeta… U misli „Marijo, ti si zdravlje bolesnih“, javio sam se na dobiveni telefonski broj. Na temelju toga razgovora otišao sam k nadb. Marinu, obavijestio ga što se događa i zamolio ga da ostane u samoizolaciji te da će vjerojatno unutar sljedeća dva dana i on, zajedno s drugima koji su bili u samostanu, biti testiran na COVID-19. Ostao sam zadivljen pribranošću, mirom te raspoloživošću nadbiskupa Marina da prihvati sve što treba i da se ponaša u skladu s tim – kaže mons. Hranić koji je zajedno sa svojim suradnicima odmah stupio u samoizolaciju.
Na krizmi nije bilo zaraženih
– Ovih dana nas je dosta svećenika iz središnjih nadbiskupijskih ustanova u samoizolaciji. Tu su nam mjeru svima odredile stručne službe koje su propitivale naše socijalne kontakte te nas testirale na COVID-19. U međuvremenu, dok sam ja razgovarao s nadb. Srakićem, nazvao je Stožer civilne zaštite te su biskup Ćurić i kancelar Nadbiskupijskog ordinarijata ušli u samoizolaciju u isto vrijeme kad i nadbiskup Srakić. Moj tajnik i ja smo na ulazak na samoizolaciju bili pozvani tek dva dana kasnije, u srijedu 24. lipnja popodne, nakon što je testom bilo utvrđeno da je nadb. Marin pozitivan te da smo s njim bili u redovitom kontaktu – kaže mons. Srakić, koji je u samoizolaciji od srijede 24. lipnja uvečer.
– Prvih nekoliko dana brojni telefonski pozivi svećenika, biskupa, pojedinih vjernika, prijatelja, predstavnika stručnih službi i savjetovanje s njima o mjerama zaštite i prevencije, a dijelom i moja osobna potreba te želja da se telefonski javim onima za koje se testiranjem doznalo da su zaraženi prikovali su me uz telefon, mobitel i mail. Stalno sam bio na telefonu. Ovih dana poslije svetkovine Petrova više sam se posvetio uredskim poslovima i pisanju službenih dopisa koji traže više promišljanja i koncentracije. Uz to imam i više vremena za odmor, molitvu i čitanje. Svakako su mi i sada dani vrlo kratki, vrijeme mi brzo prolazi i ne znam za dosadu. Budući da nemam nikakvih termina za susrete, nemam nikakvih zdravstvenih poteškoća, kod kuće sam, a ekonom nam redovito kao gavran sv. Iliji donosi hranu, dolazim do zaključka da ove godine nema potrebe ni razloga za neki dodatni godišnji odmor – opisuje nam kako provodi dane u samoizolaciji.
Na pitanje je li se mogla predvidjeti opasnost od širenja virusa na podijeli svete krizme kaže kako mora „kategorički ustvrditi da se prije krizme nije mogla predvidjeti nikakva opasnost jer je nadb. Srakić tek tri dana nakon krizme doznao da je zaražen, a dva dana nakon krizme da je bio u kontaktu sa zaraženim časnim sestrama“.
– Tek u nedjelju 21. lipnja popodne, nakon krizme (koja je bila dopodne), neke od časnih sestara primijetile su prve simptome, a tek sutradan, u ponedjeljak, bila je potvrđena zaraza kod prvih 10 sestara. U utorak (23. lipnja, dva dana nakon krizme) testiran je, a u srijedu, tri dana nakon krizme doznao je da je i sam zaražen – kaže mons. Hranić i dodaje da je mons. Srakić „u subotu, dan prije nedjeljne krizme u Đakovu, krizmao i u Soljanima“.
– Njega i sve nas oko njega tješi činjenica da su testiranja svih krizmanika u Soljanima i u Đakovu, kao i analiza svih kontakata krizmanika, kumova i članova njihovih obitelji pokazali da nadbiskup Marin nije prenio zarazu na nikoga od njih, nego da su zaraženi Đakovčani bili kao i on u kontaktu s izvorom zaraze koja se proširila iz samostana – kaže i posebno zahvaljuje „vodstvu Grada Đakova i svim Đakovčanima koji su se trijezno i razumno postavili protiv stigmatiziranja časnih sestara i nabijanja osjećaja krivnje i odgovornosti sestrama za izvor i širenje zaraze jer one su se ponašale i ponašaju se potpuno odgovorno“.
– Problem je u tome što prve zaražene među njima nisu znale za svoju zarazu barem nekoliko dana, njih je 180 na jednome mjestu (i zaraza se prenijela unatoč mjerama prevencije). U prilog odgovornom ponašanju sestara prije i nakon pojave zaraze treba istaknuti i činjenicu da zaraza do sada nije zahvatila posebno ranjiv dio njihove zajednice, tj. „bolesnički kat“ u njihovu samostanu – objašnjava mons. Hranić i dodaje kako ni sada „nema nikakvih simptoma zaraze“. – Kako rekoh, da nije bio testiran radi kontakta sa sestrama u samostanu na jutarnjoj liturgiji u petak, na svetkovinu Srca Isusova, vjerojatno do danas ne bi znao da je zaražen. Hospitaliziran je na prijedlog prof. dr. sc. Ljiljane Perić, isključivo radi svoje životne dobi kako bi bio liječnicima na oku. Zahvaljujem medicinskom osoblju Kliničke bolnice Osijek, a osobito Zaraznog odjela na čelu s dr. Perić za njihovu veoma požrtvovnu skrb za nadbiskupa, za dio oboljelih časnih sestara i jednog svećenika te za sve ostale bolesnike na njihovu odjelu i u cijeloj bolnici – kaže on.
– Veliko olakšanje za nadb. Marina kao krizmatelja u konkretnim slučajevima, za mene koji sam kao dijecezanski biskup sa svećenicima dogovorio termine krizmi te zajedno s drugima i sam dijelio sakrament potvrde, predstavlja činjenica da se nitko nije COVID-19 zarazio na krizmenom slavlju u crkvi, nego na drugi način – kaže mons. Hranić dodajući kako se mons. Srakić „osjeća dobro, dobrog je raspoloženja, krajnje je razuman i strpljiv sa sobom i s nama drugima te ima zadivljujuću radnu energiju“.
Papa je postupio razumno
– U bolnicu si je ponio ranije prikupljenu arhivsku građu na temelju koje studira i priprema svoju novu knjigu, ovaj put o biskupu Antunu Akšamoviću i o položaju Katoličke crkve u Kraljevini Jugoslaviji između dva svjetska rata. Tako je i bolesničku sobu pretvorio u svoju radnu sobu. Budući da nema nikakvih simptoma te da ima jako dobru kliničku sliku, ovih će se dana iz bolnice vratiti kući – najavljuje mons. Hranić. Što se jučer i dogodilo.
Budući da je do jeseni odgodio prve pričesti i krizme u Nadbiskupiji, pitamo mons. Hranića hoće li vraćati strože mjere poput onih koje su bile, npr. misa bez sudjelovanja naroda.
– Nadam se da nećemo ponovno doći u takvu epidemiološku situaciju. Znanost i iskustvo s virusom COVID-19 nam pomažu u našem odnosu prema prijetnji od te zaraze te nas pozivaju da moramo učiti živjeti i raditi, štiteći paralelno i čuvajući svoje zdravlje. Nikome nije u interesu da cijelo društvo ponovno stane i da nas strah od zaraze ponovno sve zatvori u vlastite domove. Ljudi moraju ići na posao, u trgovinu, na tržnicu, frizeru, liječniku… te imaju potrebu i za prakticiranjem vlastite vjere i snaženjem vlastitog odnosa prema Bogu. Što su “granične situacije” i društvene krize snažnije, to je snažnija i ljudska potreba za odgovorom na pitanje smisla života i za osobnim susretom s Bogom. Kao što život ne može stati, nego se ljudi moraju rađati i umirati, odrastati, školovati, ulaziti u brak, susretati se s poteškoćama i paralelno tražiti nadnaravno svjetlo te iskustvo Božje milosti i blizine u svom životu. Imaju potrebu za otvorenom crkvom, za liturgijom, sakramentima, za svećenikom i zajednicom Crkve. Holistički pristup čovjeku zahtijeva uvažavanje te vrednovanje religiozne i duhovne dimenzije čovjeka i zato će Crkva i dalje ostvarivati svoje poslanje u suradnji s epidemiolozima i drugim znanstvenicima te mjerodavnim službama – objašnjava mons. Hranić, dodajući kako „Crkva nastoji i želi biti odgovorna“.
– Vjernike uči ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U znanosti vidi saveznika, a kvalitetno obrazovanje smatra preduvjetom ljudske slobode i odgovornosti. Zato zna i želi surađivati s drugima, poštovati i uvažavati njihove kompetencije, privremeno zatvoriti crkve i odgoditi podjelu sakramenata, ali se ona ljubavi prema Bogu i bližnjemu, liturgije i sakramenata, karitativnog djelovanja i društvene odgovornosti nikada neće i ne može odreći – poručuje on.
Na kritike da su ondašnje crkvene mjere bile prestroge, kao i prigovore pastirima pa i papi Franji da nisu imali dovoljno hrabrosti i vjere suprotstaviti se pandemiji duhovnim snagama, već da su bezrezervno pristali na sve što su propisale civilne vlasti odgovara protupitanjima: – Što to znači „pandemiji se suprotstaviti duhovnim snagama“? Zar se može papu i nas biskupe optužiti da ne vjerujemo u snagu Božje milosti, u snagu sakramenata?! Ili da nam Vazmeno trodnevlje, uskrsna i nedjeljna euharistija nisu svetinje?!
Ako nam znanost kaže da se virus prenosi kapljičnim putem, onda ljubav prema bližnjemu traži da molitvu popratimo odgovarajućim ponašanjem. Mi kao Crkva poznajemo i grijeh preuzetnosti koji kaže da ne smijemo Boga kušati očekujući njegova čudesa. Pozvani smo kao ljudi učiniti sve što možemo, a onda sve povjeriti njegovoj milosrdnoj dobroti i ljubavi – odgovara mons. Hranić te poručuje „da budemo otvoreni za darove Duha Svetoga i da s njime surađujemo“.
– Jedan od darova Duha Svetoga je strah Božji, koji nas poziva da se nikoga i ničega ne bojimo, osim toga da grijehom pogazimo Boga u sebi i svoju savjest te tako okaljamo svetost Božjega hrama u svojoj duši i tijelu. Takvo nastojanje daje snagu i za donošenje teških odluka, koje nisu popularne te za prihvaćanje i ljubav prema onima koji ih kontestiraju. K tome, spominjemo se i riječi sv. Pavla: „Živimo li ili umiremo – Gospodinovi smo.“ Njegova ljubav je i s jedne i s druge strane ovozemnoga života. Zato se nemamo čega bojati te i u poteškoćama možemo i trebamo ostati pribrani i mirna srca. Zdravlje je veliki Božji dar, ali nije vrhovna vrijednost. Dragi Bog zna što radi i zašto to čini. Biti kršćanin znači vjerovati Bogu i imati povjerenje u njegovu očinsku ruku – kaže mons. Hranić, a na pitanje o postojanju mnogo teorija zavjere oko korone veli kako nije „sklon prihvaćanju tajnih zavjera i ne želi se time opterećivati“.
– No vjerujem da je vrag veoma marljiv i da je u stanju uposliti i ljude. Moje je duboko uvjerenje da ne treba proklinjati tamu, nego u njoj paliti svjetlo. I što je gušća tama, to je važnija, makar i slabašna zraka svjetla – poručuje mons. Hranić iz samoizolacije.
Izgleda da se ne molite pravome Bogu ili da vas taj bog ne voli....