U subotu Severina Kojić ima koncert u Zagrebu kojem se, poput brojne djece, kako je rekla u intervjuu Jutarnjem listu, radovao i njezin sin. Ali, baš taj vikend sud je odredio da će dijete biti s ocem Milanom Popovićem. Ta želja nije dospjela do sutkinje, jer izbjegavajući djetetovu dodatnu traumatizaciju, i kad je riječ o puno važnijim pitanjima za djetetovu budućnost, zadovoljila se zaključkom Centra za socijalnu skrb i posebne skrbnice, iako dijete dvije godine nije vidjela. Kako Severina Kojić odbija komunicirati s Popovićem, osim preko odvjetnika i nužno putem e-maila, možemo pretpostaviti da ga ni sa svojim sinom ne bi htjela vidjeti na svom koncertu, kao što i Popoviću osobito sada ta “provokacija”, kako bi to bilo shvaćeno od nje i njezinih simpatizera, nije potrebna. Uz to, što kao otac mora voditi računa i o tomu da sina nepotrebno ne izlaže u javnosti, upravo zbog aktualnih događanja visokoemotivnog intenziteta. Premda, kakva bi to bila filmska scena s najsretnijim djetetom na svijetu, napokon zajedno s ocem i majkom.
Šest godina iscrpljujuće borbe, desetine (protu)tužbi, medijskog prepucavanja, a s kakvim rezultatom!? Zbog roditeljskih kaprica dijete ne može ostvariti neke sitne dječje želje, biti s ocem ili majkom baš u vrijeme koje nije sud propisao, ili iz jednog u drugi dom ponijeti omiljenu igračku, nazvati roditelja kad mu je ćejf, neopterećeno se igrati s bilo kojim od supružnika svojih roditelja... Sve je svedeno na “šahovsku igru” dvoje okorjelih suparnika, odbrojavanje dana, sati i minuta. Što je dijete starije, više razumije i to će mu biti sve teže. Tko tu vodi računa o pravima djeteta s kojim se posebna skrbnica dvije godine nije čula! Što to treba pametnim roditeljima, zašto roditeljstvo ne mogu staviti ispred međusobne netrpeljivosti?
I da udruge uistinu žele najbolje djetetu, onda bi svoj utjecaj davno iskoristile kako bi majku uvjerile da dijete treba i oca, i obrnuto. Popović barem verbalizira koliko je za pravilan razvoj djeteta važna pozitivna slika o oba roditelja. Ali, čemu onda sve te tužbe protiv majke vlastitog djeteta i svi ti medijski istupi u kojima o njoj iznosi negativnosti!? Je li mu uistinu isključivo privatnost sina na pameti kad podnosi tužbe jer je majka objavila fotografiju sa sinom, ili to koristi i kao oružje protiv bivše partnerice i radi zaštite svoga očinskog ponosa u odnosu na sadašnjeg Severinina supruga. Nije li licemjerno zabraniti majci da objavljuje fotografije nakon brojnih zajedničkih fotografija koje su nekoć objavili, a istodobno sam po medijima iznosi privatnosti o sinu i njegovoj majci.
Pojedine udruge, iako se ograđuju kako ne znaju sve okolnosti slučaja, emocionalnim odnosno institucionalnim nasiljem nad djetetom karakteriziraju odluku da se nakon sedam godina dijete dodijeli ocu. Ako roditeljstvo oca ili majke nisu kvalitativno sporni, a očito nisu, što znači da samostalni skrbnik može biti svaki od roditelja, neprimjereno je čak i pogrešnu odluku suda u bilo kojem kontekstu nazivati “nasiljem”. U interesu djeteta. A, s institucionalnog gledišta, onda je primjerenije uprijeti prstom u vladu Zorana Milanovića koja je unatoč brojnim prigovorima stručne javnosti inatno nametnula Obiteljski zakon iz 2014. pa i spornu odredbu po kojoj se sud, kad postoji konflikt među roditeljima zbog kojeg se ne mogu dogovoriti o zajedničkoj skrbi o djetetu, mora opredijeliti za jednog roditelja. Pri čemu onaj drugi postaje fikus-roditelj. Severini Kojić je ta uloga dodijeljena kad je riječ o obrazovanju i zdravstvenim potrebama djeteta, odnosno Popović je dobio “samo” djelomičnu samostalnu roditeljsku skrb.
Paradoksalno je što ona svoj aktualni majčinski status može zahvaliti SDP-u za koji je pjevala još od izbora u vrijeme Ivice Račana, s tim da je svojim simboličnim angažmanom kontra politike Jadranke Kosor, možda i ponajviše pomogla dolasku upravo Milanovićeva SDP-a na vlast. Skupina renomiranih odvjetnica za obiteljsko pravo i ponajboljih poznavateljica judikature Europskog suda za ljudska prava, pa i udruga B.a.B.e., tražili su između ostaloga i ocjenu ustavnosti upravo te odredbe o nužnosti sudske odluke o samostalnoj roditeljskoj skrbi jednog roditelja u okolnostima kad zbog konflikta među roditeljima nema dogovora o zajedničkoj skrbi. Jer, i u tim okolnostima sud treba imati mogućnost određivanja zajedničke skrbi ako je to u najboljem interesu djeteta.
Ustavni sud intenzivno radi na ocjeni te i niza drugih odredbi aktualnog OZ-a, što se može reflektirati i na ovaj slučaj. Odvjetnice i udruge upozoravale su i na problem nedovoljnog broja posebnih skrbnika koji zastupaju prava djece u roditeljskim sporovima, a to i velik broj predmeta kao izraženi problem istaknuo je u javnoj raspravi o Zakonu o Centru za posebno skrbništvo, koji je ušao u saborsku proceduru, i sam Centar. Taj posao rade pravnici s pravosudnim ispitom, s tim da je od njih 19 jedan ravnatelj, a drugi administrator. Lani su zaprimili 7088 predmeta od kojih se 4468 odnosilo na djecu, a preklani 5635 (3756). Je li sutkinja trebala tražiti svježe očitovanje posebne skrbnice, ili je ocijenila da bi to potrajalo, a da i bez toga može odlučiti? U svakom slučaju, to što se sud mora opredijeliti, rizik je za oboje roditelja. Sporno je ako su pri tomu prevagnuli izolirani incidenti isprovocirani međusobnim netrpeljivostima dvoje roditelja, odnosno ako se prednost daje lukavijem, a ne nužno i boljem roditelju. Ali tko smo mi da o tomu sudimo, ako ni zbog čega onda jer koliko god da o njima i djetetu znamo, ne znamo i ne trebamo znati sve.
Dosta više !