Hrvatska je ove godine uspjela povući 5,3 milijarde kuna iz europskih fondova manje nego što je planirala. Pokazao je to rebalans državnog proračuna koji je kroz prošlih desetak dana raspravljen na Vladi i u Saboru. Ono što u novom planu državnih troškova pritom posebno bode u oči je smanjenje rashoda za obnovu nakon potresa u Zagrebu i Petrinji te prebacivanje u sljedeću godinu većine novca iz Europskog fonda solidarnosti namijenjenog obnovi javnih zgrada i infrastrukture.
Iskorak u transparentnosti
Radi se o fondu za koji smo tražili odgodu trošenja i dobili je, no kako smo do sada uspjeli potrošiti svega 20-ak posto od dodijeljenih 7,5 milijardi kuna, pitanje je što će od svega biti do zadnjeg roka u lipnju iduće godine. Da ćemo dio tog novca morati vratiti, jasno je kao dan, a pitanje je jedino s koliko će se nula pisati taj povrat. No, nije obnova jedino područje na kojem se kasni s povlačenjem. Kako doista stoje stvari s pojedinim programima i projektima, zorno pokazuje tablica pod nazivom “Analitički prikaz izmjena i dopuna podprojekata planiranih unutar proračunskih aktivnosti koji se financiraju iz sredstava EU”, priložena uz rebalans. Za sam prikaz stanja Vlada i Marko Primorac, novi ministar financija, svakako zaslužuju pohvalu, budući da se radi o rijetko viđenom iskoraku u transparentnosti i nadamo se da će on postati standard. No, sami podaci koje tablica donosi ne nude previše razloga za optimizam.
Prije svega, iz nje je vidljivo kašnjenje u provedbi projekata koji su trebali biti provedeni u okviru prošle financijske perspektive, dakle u sklopu europskog proračuna za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Pritom nije posebna novost da će kašnjenja biti, na to se upozoravalo godinama, a po posljednjem izvješću na koje nas je upozorio i Europski revizorski sud, Hrvatskoj je na kraju 2021. godine ostao najveći udio novca koji mora iskoristiti do kraja 2023., čak 46 posto.
A tim sredstvima trebali smo, među ostalim, financirati velike infrastrukturne projekte kakvi su, primjerice, izgradnja infrastrukture za superbrzi internet ili gradnja nasipa uz Kupu. U rebalansu, međutim, stoji kako će se od gotovo 128 milijuna kuna planiranih za razvoj infrastrukture širokopojasne mreže sljedeće generacije, do kraja godine potrošiti manje od 24 milijuna. Što se tiče gradnje protupoplavnih nasipa, na poziciji “Projekti obrane od poplava” bilježi se smanjenje rashoda s 216,5 na 157,9 milijuna kuna, a Hrvatske vode istodobno izmjenom svog financijskog plana navode da prva faza gradnje nasipa na karlovačkom području kaska zbog povećanih cijena goriva i građevinskog materijala.
Eksplozija cijena u graditeljstvu ono je čime Vlada općenito opravdava prebacivanje proračunskih rashoda koji se financiraju iz EU fondova na sljedeću godinu, pogotovo kad je riječ o obnovi nakon potresa. Ministar financija ističe kako proračunski “prihodi od pomoći” ove godine iznose rekordnih 28,2 milijarde kuna.
– Jedan manji dio od toga nismo i nećemo biti u mogućnosti iskoristiti do kraja ove godine, ali ćemo ih iskoristiti u prvoj polovici iduće godine. Razlozi su logističke prirode: lokacije, razgovori, pregovori, postupci javne nabave, interakcija s dobavljačima koji su u situaciji općeg porasta potražnje za građevinskim radovima povećali svoje cijene, ali i ograničili dostupnost i radnika i materijala i svega što je potrebno za obnovu – ponavljao je Primorac tijekom saborske rasprave o rebalansu.
Činjenica jest da je inflacija stvorila brojne probleme u obnovi – već ugovoreni projekti znatno su poskupjeli, a kada je postalo jasno da je zbog toga u pitanje došla njihova provedba, Vlada je reagirala uredbom kojom je dopustila potpisivanje aneksa na ugovore s izvođačima, što zahtijeva dodatno vrijeme. U istoj su se gabuli našla i državna poduzeća koja trebaju provesti velike infrastrukturne projekte. No, činjenica je i da je te iste projekte, kao i obnovu, i prije inflacije uvelike kočila tromost državne administracije i nevjerojatna sporost u donošenju političkih odluka.
Nezadovoljstvo željeznicom
Za izgradnju mreže za superbrzi internet novac je odobren još 2017. godine, zajedno s novcem za Pelješki most. Projekt je, međutim, zapinjao od samih početaka jer su Odašiljači i veze, tvrtka zadužena za njegovu provedbu, prvo čekali da im država odobri sve dokumente potrebne da procesi otpočnu. Zatim se čekalo odobrenje EU, no prava muka počela je tek s javnim natječajima, koji su se mahom otezali zbog žalbi na natječajnu dokumentaciju. Da je Zakon o javnoj nabavi prepreka i ovom i drugim velikim projektima također se znalo godinama, zbog toga se otezala i gradnja Pelješkog mosta, no donošenje novog zakona se odugovlačilo i on je na snagu stupio tek početkom ovog mjeseca.
U međuvremenu su kroz muke zbog zakonom dopuštenih obijesnih žalbi na natječaje prolazili i željeznički infrastrukturni projekti, za koje je novac kroz rebalans proračuna i financijskih planova HŽ Putničkog prijevoza i HŽ Infrastrukture smanjen za više od 300 milijuna kuna. I to nakon što je ministrica EU fondova Nataša Tramišak upozorila kako posao treba ubrzati jer je Hrvatskoj za modernizaciju željeznica na raspolaganju čak 20 milijardi kuna, od čega oko milijardu eura otpada na HŽ infrastrukturu. Dosadašnjim povlačenjem ministrica nije zadovoljna pa ističe da HŽ infrastruktura treba restrukturiranje kako bi ojačala kapacitete.
Kad se tome pridodaju žalopojke Hrvatskih voda nakon posljednjih poplava oko Karlovca da im probleme stvaraju nerazumni vlasnici parcela koji ne žele da im nasip pokvari pogled na Kupu, jasno je da će Vlada morati značajno ubrzati s donošenjem političkih odluka. U protivnom, u pitanje će s vremenom doći i Nacionalni plan oporavka i otpornosti, koji je otpočetka s pravom predstavljen kao najveća šansa za razvoj Hrvatske u povijesti.
neznanje, nesposobnost, nebriga, nemar, nezainteresiranost... eto, to je javna administracija republike hrvatske. dodaj k tome kriminalnu vladu i imamo to što jesmo - najsiromašniju i najnazadniju državu EU.