Kada sam ušao u skroman ured u sjedištu Hrvatske
biskupske konferencije na zagrebačkom Kaptolu, biskup je đakovački i
srijemski Marin Srakić, nakon što je provjerio svoju
elektroničku poštu, bio u “posjetu”
vatikanskim internetskim stranicama. Predsjednik HBK-a, naime, ne može
zamisliti radni dan bez kompjutora i interneta. Iako mu je 71 godina,
suvereno vlada novim tehnologijama, što baš i
nije uobičajeno u našoj sredini, koja teško
prihvaća promjene. Biskup voli društvo i ljude, voli
komunikaciju i razgovor, poštuje sugovornika i,
što je posebno zanimljivo, ima istančan smisao za humor. Kao
što je otvoren prema novim tehnologijama, predsjednik HBK-a
otvoren je i prema medijima. Nema nekog imaginarnog straha ni
suvišna opreza koji je, budimo iskreni, postao uobičajen
kada je riječ o odnosima Crkve i svjetovnih medija. Biskup Srakić želi
dijalog, želi razmjenu argumenata i ne libi se odgovoriti na
provokativna i neugodna pitanja. Ponekad, u što sam se
uvjerio i tijekom intervjua, vrlo oštro i prijekorno.
• S izvanrednog
zasjedanja HBK-a upućen je apel za poštovanje ugovora sa
Svetom Stolicom. Kada očekujete da će država omogućiti i uvođenje
drugog sata vjeronauka u srednjim školama?
S izvanrednog zasjedanja HBK nije upućen nikakav apel za
poštovanje ugovora sa Svetom Stolicom. S plenuma je upućeno
priopćenje što sam ga ja odobrio, a ono glasi:
“Raspravljano je i o pitanjima vezanim uz provođenje Ugovora
o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u
javnim predškolskim ustanovama, potpisanom između Vlade RH i
HBK 29. siječnja 1999. godine”. Jednom prilikom rekao sam da
nije uobičajeno komunicirati s Vladom ili s predsjednikom Republike
preko medija, a pogotovo preko apela. Osnovna metoda komunikacije jesu
razgovori. Kada je riječ o Ugovoru Svete Stolice i Republike Hrvatske,
korektno je da se povremeno obje strane upitaju koliko su se oni
ostvarili. Neki su s nedavnim napisima u novinama o dva sata vjeronauka
htjeli uzbuditi hrvatsku javnost i omraziti Crkvu! Budući da ne
odgovaraju istini, takvi su naslovi čista podvala!
• Jeste li o
tome već razgovarali s premijerom?
Postoji načelo subsidijarnosti, prema kojem najprije treba razgovarati
s nižim, a onda s višim, tj. najprije s ministrom prosvjete,
znanosti i športa, odnosno s Ministarstvom, a potom s
premijerom. Ako bude trebalo, mi ćemo o tome razgovarati.
• Neki su to
nazvali vraćanjem duga HDZ-a zbog potpore u predizbornoj kampanji?
– Tko su ti “neki”? Do nas takvi glasovi
nisu doprli i o tome prvi put čujem. Ako postoje takve tvrdnje, one
nisu utemeljene u stvarnosti. Kakvu smo mi to potporu dali HDZ-u? Prema
običaju u drugim demokratskim zemljama, i mi smo biskupi prije
parlamentarnih izbora uputili poruku svojim vjernicima. U poruci nismo
pledirali ni za koju stranku, nego smo iznijeli načela koja su u skladu
s normama kršćanskog morala, kao što su život,
obitelj, domovina, pravda. Neki su odmah u tome vidjeli
podršku nekim strankama. Sve se tumači politikom, valjda
prema onoj krilatici: “Sve je politika!”
• Prema ugovoru sa Svetom Stolicom, država još
treba provesti povrat crkvene imovine. Jeste li blizu dogovora o tome?
– O tim se pitanjima dogovara u mješovitoj
komisiji. Povrat je povezan s brojnim teškoćama jer je Crkvi
oduzeta imovina mijenjala “vlasnike” ili, bolje
rečeno, posjednike. Pravna se država temelji na privatnom
vlasništvu. Ako se u jednoj državi ne poštuje
privatno vlasništvo, tada se ona gradi ili počiva na
klimavim nogama. Na tom su području angažirane službe s jedne i s druge
strane. Crkva samo traži da se ispravi nepravda učinjena otimačinom
koja se dogodila nakon 1945. kada su, npr., časne sestre preko noći
istjerane iz bolnica i škola koje su one same sagradile
otkidajući od svojih usta. Ili, kada su zatvarana
sjemeništa, nacionalizirana ili konfiscirana crkvena imanja
biskupijua, župa, samostana. O tome se u našem
društvu ne govori, o tome naš tisak ne
piše. Kao da se tada ništa nije dogodilo, kao da
se moramo držati pravila: “De comunismo nihil nisi
bene” – “O komunizmu uvijek samo
dobro”, a o Crkvi može svatko pisati što god želi!
I onda kada je Crkvi bilo gotovo sve oduzeto, kad nije imala gotovo
ništa, neki su naši političari vikali:
“Crkva je bogata!” To ti je kao kad čovjeka
skineš dogola pa vičeš na njega:
“Što nosiš tu bundu?!”
• Hoće li
Sanaderova vlada izglasovati neradnu nedjelju?
To morate pitati Vladu. Ja nisam ni vidjelac ni prorok! Mi se kao Crkva
prije svega zauzimamo za slobodnu nedjelju, nedjelju kao dan Gospodnji,
nedjelju za obitelj, odmor... I prema Zakonu o radu (čl. 46.) i prema
Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima
(čl. 9.) i prema Konvenciji 106. (čl. 6.) Međunarodne organizacije rada
koju je i Hrvatska potpisala nedjelja je neradni dan.
• Dio javnosti
iznenadio se vašim izborom na čelo HBK-a. Mnogi nisu
očekivali da kardinal Bozanić više neće voditi HBK. Kako
surađujete otkako ste predsjednik HBK-a?
I ja sam se iznenadio! Pa što onda?! Hrvatska biskupska
konferencija ima svoj Statut, koji je obnovljen 2000. godine i koji je
potvrdila Sveta Stolica. U njemu o izboru predsjednika HBK-a, među
ostalim, stoji: “Predsjednik Konferencije bira se na Saboru
između dijecezanskih biskupa na pet godina, s time da uzastopce može
biti izabran još jedanput” (čl. 5.). Ja mislim da
većina građana Hrvatske zna čitati?! Dakle, još prije deset
godina moglo se predvidjeti da bi predsjednik mogao biti i neki drugi
(nad)biskup. S uzoritim gospodinom kardinalom Josipom Bozanićem,
nadbiskupom i metropolitom, izuzetno dobro surađujem. On je ugledan
član ne samo naše Crkve nego i Crkve uopće! Mi smo
prijatelji i suradnici, a ne rivali! Uostalom, ja sam napisao Pogovor
za njegovu najnoviju knjigu “Istina u ljubavi”.
Mnogi čine veliku pogrješku kad naše odnose u
Crkvi procjenjuju istim mjerilima kao one na političkoj sceni.
• Jeste li imali
protukandidata?
Spomenuti statut izričito kaže da se predsjednik Konferencije bira
“među dijecezanskim biskupima”. Dakle, bilo nas je
“petnaest kandidata” i nikakvih protukandidata.
Dijecezanski biskupi imaju i aktivno i pasivno pravo glasa pri izboru
predsjednika.
• A dvojbi pri
preuzimanju Biskupske konferencije?
– Kao što sam rekao, i mene je taj izbor
iznenadio! A koga ne bi?! Bilo je niz dvojbi: gotovo je postojala
tradicija i pravilo da zagrebački nadbiskup bude predsjednik
Konferencije, zatim, udaljenost Đakova od sjedišta
Konferencije. Međutim, uvidjevši da je to želja prisutnih
biskupa, bilo mi je teško reći: “Ne
prihvaćam!” U tom izboru osjetio sam i izraz bratske
solidarnosti u zajedničkom djelu što ga mi biskupi imamo kao
pastiri naših crkava. Ovih dana navršava se
osamnaest godina otkako sam član HBK-a i to mi iskustvo ulijeva nadu da
ću, uz Božju pomoć i uz kolegijalnu suradnju drugih biskupa, ispuniti
zadaću koja se od mene očekuje.
• Nagađalo se i
da je značajnu ulogu u izboru novog predsjednika HBK-a imao apostolski
nuncij Lozano. Kako to komentirate?
Da, to su bile čiste špekulacije. Apostolski nuncij nema
blage (nikakve) veze s izborom predsjednika Biskupske konferencije. On
je pozvan učvršćivati veze između Svete Stolice i
partikularne Crkve, izvješćivati Svetu Stolicu o prilikama u
kojima se nalaze partikularne Crkve i sl. Preporučio bih da
uredništva svih naših medija, koja žele pratiti
djelovanje Crkve, da nabave vrlo korisnu knjigu “Zakonik
kanonskoga prava”, jer se bez nje mnogo toga iz crkvenog
života ne može shvatiti. U njoj ima sve što se tiče
apostolskih nuncija i njihove službe u mjesnoj Crkvi, kao i o
biskupskim konferencijama.
• Iznenada je
završio misiju u Hrvatskoj. Jesu li ti događaji povezani?
Koliko mi je poznato, apostolskim nuncijima mandat traje oko četiri
godine. Tako je i s drugim veleposlanicima. Preuzvišeni
nadbiskup mons. Francisco Javier Lozano je na službi apostolskog
nuncija u Republici Hrvatskoj četiri godine. Sada ga je Sveta Stolica
imenovala apostolskim nuncijem u Rumunjskoj i Moldaviji, jer je
tamošnji nuncij imenovan nuncijem u Njemačkoj. Tko ima
uši da čuje, neka čuje.
• Kada će biti
imenovan novi nuncij i znate li tko će to biti?
– Novi se nuncij imenuje nakon što
bivši napusti zemlju, a to može biti odmah ili nakon nekog
vremena.
• U kojoj je
fazi gradnja sjedišta HBK-a?
– Nadamo se da će gradnja započeti ovog proljeća.
• Kako podnosite
česta putovanja? Jeste li preopterećeni?
– Ne opterećujem se ni pitanjem posla ni pitanjem putovanja.
Koliko mogu, toliko učinim. Po naravi sam takav, da me brzo odmori
promjena posla, biskupska služba, pastirski pohodi, putovanje,
predsjednička služba i sl.
• S
kakvim se problemima i dvojbama suočava suvremeni svećenik? Je li
teško biti svećenik?
Biti pravi svećenik nikad nije lako, kao što nije lako biti
ozbiljan otac ili majka. Ne volim uspoređivati težinu svećeničkog
života s težinom običnog obiteljskog čovjeka. I jedan i drugi imaju i
teških i ugodnih časova. Kad čovjek voli svoj poziv, tada mu
on nije niti težak. Svećenik se danas nalazi pred izazovima suvremenog
života u društvu, mnogo toga se mijenja u Crkvi i, dakako,
da mu sve to povećava težinu odgovornosti.
• A biskup?
To vrijedi i za biskupa. Često mi vjernici kažu da je nama biskupima
teško, pogotovo kad nas svaki dan vide na drugom mjestu i na
drugom zadatku. Ja im uvijek odgovorim protupitanjem: “Zar je
vama lako?” Naši nas vjernici vole, oni nas
poštuju, oni nas rado imaju u svojim zajednicama, i kad
slave i kad žaluju. Smatram da biskup mora izabrati dobre suradnike,
sačuvati povjerenje svećenika, redovnika i redovnica, kao i vjernika
laika, i tada mu služba neće biti teška.
• Kako se nosite
sa stresom?
Što je to stres? Nisam ga imao pa ne znam što je
to!?
• Ima li ikada
“povišenih” tonova na sastancima HBK-a?
Kako rješavate možebitne nesuglasice?
HBK zbor je odraslih, zrelih ljudi, koji znaju za pravilo:
“Težinu argumenta ne daje visina tona, nego sadržaj
argumenta!” Toga smo svjesni i toga se držimo pa se tonovi ne
podižu. Ja sam osamnaest godina u Konferenciji i nikad nisam doživio
niti čuo povišeni ton iako nas ima s različitih strana i
različitih temperamenata.
• Poznati ste
kao biskup koji se dobro služi suvremenim tehnologijama.
Šaljete li SMS-ove? Razmišljate li o svom blogu?
Možda se u nekim elementima služim tehnologijama više nego
drugi biskupi, ali nisam ja baš neki stručnjak. O blogu
trenutačno ne razmišljam.
• Bavite li se
nekim sportom?
Jedino volim pogledati kakvu (međunarodnu) nogometnu utakmicu. To me
relaksira.
• U narodu je
uvriježeno mišljenje da biskupi i svećenici “dobro
jedu”. Kako izgleda prosječan biskupski ručak.
To je pitanje doista neukusno! Ipak ću odgovoriti kao đakovački i
srijemski biskup. Dakle, đakovački i srijemski biskupi već
više od pedeset godina nemaju ni svoju kuhinju ni svoju
menzu. Još je 1951. dokinuta kuhinja u biskupskom domu i
đakovački biskupi idu svaki dan na jelo u Bogoslovno
sjemenište, u zajedničku blagovaonicu zajedno sa
svećenicima, od kapelana do profesora i kanonika. Tri puta na dan! To
su biskupi učinili u vrijeme kad su komunisti opljačkali biskupiju, da
bi lakše prehranili svećeničke kandidate, kojih je u to
vrijeme bilo iz četrnaest biskupija, formalno “od Triglava do
Vardara”! Svi mi u Đakovu, od biskupa do studenata
(svećeničkih kandidata), imamo isti jelovnik. Zajednički stol, a po
njemu i zajedništvo kao takvo, značajna je činjenica
đakovačkog svećenstva. Neka ovaj moj odgovor bude mali doprinos
konačnoj demistifikaciji “biskupskih ručkova”.
• Papa je
nedavno oštro osudio pedofiliju. Što u tom smislu
kani učiniti Katolička crkva u Hrvatskoj?
Nije trebalo čekati papu da osudi taj grijeh! Šesta Božja
zapovijed postoji davno prije nego što je papa
nešto osudio. Bog je osudio taj grijeh! Zna li suvremeni
čovjek što je Dekalog? I u toj zapovijedi postoji gradacija
zloće grijeha. Pedofilija je uvijek spadala među najteže grijehe protiv
šeste Božje zapovijedi. Jedino što su ljudi slabi
pa zanemaruju ono što je Bog zabranio.
• Crkva se
deklarativno oštro bori protiv konzumerizam, ali i
nesmiljenog globalizma, koji uništava male i slabe.
Što je postigla u praksi?
Postoji popis “glavnih grijeha”. Među njima se
nalazi i grijeh “neumjerenosti”. Prije se govorilo
gotovo isključivo o “neumjerenosti u jelu i piću”,
a danas se pojavila i manija kupovanja. Reklame, reklame! Kupuj, kupuj!
Ljudi nasjedaju reklamama i kupuju sve, i ono što im treba i
ono što im ne treba. Pogledajmo dječje sobe, pune su
nepotrebnih igračaka, a ormarići su puni pudera, krema, pasti za zube i
sl., ormari pak puni svakovrsne odjeće. Neprestano se nešto
novo proizvodi i reklamira. Crkva na različitim razinama postavlja ta
pitanja i nastoji potaknuti ljude da promisle što im je od
svega toga i koliko potrebno. No, pitanje je tko to sluša i
želi li čuti ta upozorenja. A što se nesmiljenog globalizma
tiče, dobro ste zamijetili da je velika prijetnja malima i slabima.
Crkva ozbiljno i sustavno prati taj razvoj na svjetskoj razini i zato
često upozorava na poštovanje dostojanstva i prava svih onih
koji se iz bilo kojih razloga u tom procesu nalaze u podređenom
položaju. No, i tu je pitanje koliko se glas Crkve doista želi čuti.
• Je li Europska
unija prijetnja ili velika šansa za Hrvatsku. Možete li
navesti neke dobre i neke loše stvari koje će nam donijeti
EU.
EU je naša budućnost. To se ne može nijekati. Za nju se
treba pametno spremati. Ako se budemo ozbiljno pripravili, ne mora biti
velika prijetnja, ali ako budemo neozbiljni, tada se treba
plašiti. Europska unija mogla bi nam pomoći da doista
postanemo pravna država, da se u nekim stvarima uozbiljimo, da se
odgovorno odnosimo prema radu, solidarnosti, pravednosti,
poštovanju dobroga glasa i sl. Ima i opasnosti, ali
unutarnje uređenje i naše uvjerenje ne može nam nitko
oduzeti. Francuzi nisu prestali biti Francuzi nakon što su
ušli u Uniju, a to vrijedi i za Nijemce i druge narode.
•
Vaša se biskupija nalazi u najplodnijem dijelu Hrvatske.
Treba li Hrvatska dopustiti strancima da kupuju poljoprivredno
zemljište?
Poljoprivredno zemljište kao prirodno bogatstvo valja
sačuvati. Susjedni Mađari su, prema njihovu svjedočanstvu, na tom
području učinili pogrješku. Velika prostranstva su prodali
strancima jer su mladi otišli u gradove, a stari dobili
mirovine, pa im nije bilo stalo do zemlje, a sada žale zbog toga. Mi se
još uvijek, hvala Bogu, drugačije odnosimo prema zemlji.
Tako bi trebalo i ostati.
•
Je li raspodjela bogatstva u Hrvatskoj pravedna?
Podjela bogatstva nije pravedna, a nikad neće niti biti apsolutne
pravde. I Gospod je po svome raspodijelio prirodna bogatstva.
Dalmatincima je dao more i turiste, nama Slavoncima oranice i
šume... Ali u pitanju je raspodjela rada i zarade, odnosno
plodova toga rada! Treba ići prema tome da zarada u našoj
domovini bude što pravednija, a ne da u nekim gradovima
bruto društveni proizvod bude, npr., 16.000 dolara, a u
nekima 3000 dolara. To se može i mora postići poboljšanjem
postojećih zakona.
• Što
Crkva kani učiniti za rastavljene vjernike koji su, tvrde oni, postali
vjernici drugog reda?
To je pitanje koje zahtijeva podulji odgovor. Prije svega, rastavljeni
vjernici nisu nikakvi “vjernici drugoga reda”. Prvo
želim podsjetiti da vjernici koji su rastavljeni, a nisu ni u kakvoj
novoj vezi, mogu slobodno pristupati sakramentima kao i svi drugi
vjernici. A oni pak vjernici koji su bili crkveno vjenčani, a rastavili
su se i ponovno žive u drugom građanskom braku, ne mogu se crkveno
vjenčati i ne mogu pristupiti sakramentima euharistije i ispovijedi.
Crkva ih ne odbacuje, nastoji im posvetiti doličnu pažnju, ali na
žalost, njima nedostaju osnovni uvjeti za sakramentalni život. U
našoj Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji imamo organizirani
pastoral za tu kategoriju vjernika.
• Hoće li Crkva
promijeniti stav o kontracepciji. Zašto je, na primjer,
protiv kondoma ako oni sprečavaju AIDS? Zašto je Crkva
izričito protiv umjetne oplodnje?
To su vrlo složena pitanja koja zahtijevaju ozbiljnu argumentaciju te
zato na njih, na ovako malom prostoru, ne mogu dati sveobuhvatan
odgovor. No, mogu kratko odgovoriti da Crkva neće promijeniti svoj stav.
• Neki
analitičari smatraju da je Crkva rezervirana prema svjetovnim medijima.
Slažete li se s njihovim tvrdnjama?
Ne mogu se posve složiti s njihovim tvrdnjama. Crkva s
poštovanjem pristupa medijima zbog njihove važne i korisne
uloge u društvu. Medijskim djelatnicima valja odati
priznanje za njihov važan, koristan i odgovoran rad. Na medijima je
velika odgovornost jer nisu samo sredstva informiranja nego imaju i
ulogu formiranja javnosti te u tome smislu imaju velik utjecaj na
društvene tokove. Svjesni smo i mnogih izazova kojima su
mediji danas izloženi. Tu napose mislim na pritisak krupnog kapitala i
politike, kao i drugih interesnih skupina, zatim na veliku konkurenciju
koja medijske djelatnike tjera na pronalaženje uvijek novih načina kako
privući što brojniju publiku. Sve to medije danas stavlja
pred mnoge moralne dvojbe, a utječe i na njihov odnos prema Crkvi. S
druge pak strane, Crkva svoje poslanje, premda to nekima na prvi pogled
nije očito, vrši javno na različite načine, preko crkvenih
slavlja, dokumenata, izjava itd. U tome smislu komunikacija,
navještaj, otvorenost je u temeljima Crkve i to se
svakodnevno očituje. Na žalost, nesporazum s medijima nastaje onda kad
se iz cjelokupnog bogatog unutarnjeg i svakodnevnog života Crkve
naglasak stavlja samo na neke rubne, sporadične pojave koje se
prezentiraju kao da su učestale i dominantne u crkvenom životu. U
načelu Crkva ima pozitivan stav prema medijima i nikad neće odustati od
dijaloga i suradnje s njima.
• Kako vi
ocjenjujete hrvatske medije?
U posljednje vrijeme s različitih strana pojavile su se negativne
ocjene o stanju hrvatskih medija. Čak i iz novinarske udruge. Naravno
da takve ocjene zabrinjavaju, a nama je stalo hrvatski mediji ispune
svoju specifičnu i nezamjenjivu zadaću u našem
društvu.
• Neke javne
osobe zamjeraju Crkvi da se previše miješa u
politička pitanja. U jeku predizborne kampanje slično je
mišljenje iznio i predsjednik Mesić.
Što se tiče predizborne kampanje već sam nešto
rekao u svojim ranijim istupima. Ustav Republike Hrvatske u čl. 38. o
tome kaže slijedeće: “Jamči se sloboda mišljenja i
izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu
tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa
i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.”
Nigdje se tu ne spominju neke zabrane izricanja mišljenja,
ni pojedincima ni nekoj ustanovi u našoj državi. No, biskupi
mogu svećenicima ograničiti sudjelovanje u političkom životu, tj. da
aktivno vode kakvu stranku i sl. Neki su još uvijek zaraženi
komunističkim mentalitetom i prema njima ni Crkva ni biskupi ne bi se
smjeli izjašnjavati o političkim pitanjima. A ja vas pitam,
kakva je to vjera ili religija koja ne utječe i na politički stav
vjernika. Iz poštovanja prema službi i položaju
predsjednika, neke njegove izjave ne bih htio komentirati.
• Tko želi Crkvu vratiti u sakristiju?
Vi novinari svašta znate pa valjda znate i to tko bi Crkvu
htio vratiti u sakristiju!?
• Je li vam
bliža politika premijera Sanadera ili predsjednika Mesića?
I predsjednika Vlade i predsjednika Republike izabrao je naš
narod. Tu odluku treba poštovati.
• Jeste li
razgovarali s predsjednikom SDP-a Milanovićem? Je li SDP zaista protiv
vjeronauka?
Nisam imao prilike, ali ako se pruži prilika, zašto ne bih
htio razgovarati? Svima je poznato da mi u Đakovačkoj i Srijemskoj
biskupiji organiziramo susrete političara s našeg područja.
Dođu mnogi, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Na tim susretima
nisam čuo ni od jednoga da je protiv vjeronauka. A za stav stranke
trebate pitati njene predstavnike.
• Branimir
Glavaš sada se brani sa slobode. Podržavati li takvu odluku
Sabora?
Podržavam poštovanje prema svakoj ljudskoj osobi pa tako i
prema Branimiru Glavašu. Podržavam i poštovanje
vrhovnog zakonodavnog tijela Republike Hrvatske.
• Crkva u Hrvata
se nalazi na razmeđu religija. Je li joj zbog toga papa namijenio neku
posebnu ulogu?
Naša je Crkva svjesna da živi u posebnim prilikama, da je na
razmeđu Istoka i Zapada. Ona iz tih činjenica čita svoje poslanje. Nije
joj potrebno podsjećanje na neku posebnu ulogu na ovim prostorima.
• Odnedavno ste
se počeli javno koristiti titulom bosanskog biskupa. Kako je na to
reagirao vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić?
Niste dovoljno upućeni u neke činjenice. Đakovački biskup služi se
titulom “bosanski biskup” već tisuću godina (sic!).
Službeni naziv naše biskupije glasi: “Biskupija
đakovačka ili bosanske i srijemska“, a biskup nosi naslov
“biskup đakovački ili bosanski i srijemski”. Nekada
je nosio naslov “bosanski i srijemski”. Kad su se
biskupije počele nazivati prema gradu u kojem imaju
sjedište, našem biskupu je rečeno da u službenim
dokumentima ostavi i to ime “bosanski”. Ja u svojoj
podsjetnici oduvijek imam “biskup đakovački ili bosanski i
srijemski”. Nadbiskupu Vinku Puljiću veoma je drago da smo
zadržali taj naslov jer on nosi naslov
“vrhbosanski”.
• Koliko je
izražena svećenička generacijska solidarnost? Pomažete li jedni drugima?
Ako pitate općenito o solidarnosti svećenika, onda je odgovor
pozitivan, jer se svećenici doista pomažu, i u redovitim prilikama i u
izvanrednim, npr., kad netko oboli pa mu treba priskočiti u pomoć ili u
nekim slavljima, odnosno težim poslovima.
• Je li
vaša generacija uspješna?
Naša je generacija iz gimnazije i iz teologije
uspješna. Imamo ili smo imali kolega koji su zauzimali
odgovorna mjesta u Crkvi i društvu: jednog biskupa, dva
ministra, jednog provincijala, više sveučilišnih
profesora, niz direktora poduzeća. Kad smo bili u gimnaziji, profesor
nam je znao reći: “Momci, vas će život pregaziti!”
Život nas nije pregazio, a to je znao i taj profesor, koji nas je volio
i koji je to govorio zato da se uhvatimo u koštac sa
životnim izazovima.
• Kako
ocjenjujete odnos Katoličke crkve s Pravoslavnom crkvom i islamom
(globalno i lokalno).
Mislim da su odnosi sve bolji, na svim razinama. Od onih korektnih
postaju sve više prijateljski. S pravoslavljem je započeo,
odnosno nastavio se teološko-povijesni dijalog, s islamom se
uspostavljaju veze. Dakako, povremeno se javljaju teškoće,
nastaju zastoji, ali se ide naprijed. I na našim se
prostorima trudimo i sastajemo. U vezi s time istaknuo bih jednu
činjenicu, koju sam katkada iznosio pred različite međunarodne komisije
i promatrače koji su nam dolazili držati lekcije o ekumenizmu. Pitao
sam ih: “Jesu li se katolički biskupi Njemačke i katolički
biskupi Francuske za vrijeme Drugog svjetskog rata sastajali, jedni
drugima pisali?” Odgovor je bio: “Nisu!”.
Ja sam im odgovorio: “A mi smo se hrvatski katolički biskupi
sastajali s episkopima Srpske pravoslavne crkve i neposredno prije rata
(Petrovaradin i Slavonski Brod) i za vrijeme rata (Ženeva, Hildesheim,
Pečuh i dr.) i neposredno nakon rata (Graz). Sastajali smo se, molili
zajedno i razgovarali. Tko kome treba držati lekcije!?”
• Hrvatska će
vrlo brzo postati useljenička zemlja. Treba li voditi računa o tome
koje će vjere biti možebitni useljenici?
Hrvatska prije svega mora razmisliti i domisliti svoju demografsku
politiku. Ako to ne učini, urušit će se u sebe kao ugasla
zvijezda. Gdje je onda ta “vječna Hrvatska” o kojoj
tako često znamo slušati? A ako se to ne ostvari, onda valja
misliti na useljenike. Naime, Gospod nije stvorio zemlju da bude
“pusta i prazna”, nego da bude nastanjena! Tko će
je nastaniti? Nastanit će je oni koji njeguju kulturu života, brane
obitelj i štite osnovne duhovne ljudske vrijednosti.
Učinili smo što smo mogli za slobodnu nedjelju
• Crkvi se
zamjera da se nije dovoljno energično borila za neradnu nedjelju te da
je bila puno upornija kada je bilo riječi o povratu njene imovine.
Crkva je učinila što je mogla u borbi za “slobodnu
nedjelju”. Dakako da ćemo još poraditi u tom
smjeru i dati svoj doprinos u pronalaženju najboljih
rješenja. A što se tiče povrata imovine, tvrdnja
iz vašeg pitanja pogrešna je i tendenciozna!
Naime, o pitanju povrata imovine “Crkva” tj.
biskupi, u petnaest godina na svojim su zasjedanjima raspravljali samo
dva-tri sata. Tim se pitanjem više bave mješovite
komisije. Unatoč toj činjenici, često se u medijima stječe dojam da je
to glavna preokupacija Crkve te kao da se ona ne bavi ničim drugim.
