Milanovićeva je Vlada uglavnom bila nesposobna. Za ovu sadašnju pitanje je, pak, hoće li doživjeti da ju se uopće i uspije ocijeniti nesposobnom ili sposobnom, zato što je – neodrživa. Vlada koju su konstruirali Domoljubna koalicija i Most nemoguća je misija. Zadnje nade da bi se partneri mogli ipak usuglasiti i da je pitanje vremena kada će se Vlada ipak stabilizirati kopne poput snijega u proljeće. Osim zbog svoje nemoguće konstrukcije, aktualna Vlada ima malo mogućnosti za opstanak i zato što ne postoje samo dva pola u konfliktu – Domoljubna koalicija i Most. Nego se konstruira i polupolitički pol oko premijera Tihomira Oreškovića, za kojega nije bilo planirano da pomoli glavu izvan svog financijskog sektora. A to, vidimo, čini. Kada bi se ta tri pola u Vladi i usuglasila do održive razine, stabilnost nove vlasti dodatno ugrožava činjenica da su glavne stranke pred održavanjem unutarstranačkih izbora. Oni slijede u SDP-u, HSS-u, HNS-u, HDZ-u. I rezultati tih izbora mogu promijeniti političku slagalicu i u Hrvatskom saboru, odnosno i u vlasti i u oporbi. Nemušto rečeno – sve su tu opcije otvorene. Svima je ovdje zajedničko nezadovoljstvo sadašnjom pozicijom i količinom raspoložive političke moći. I svima je zajedničko da žele preslagivanje te moći, po mogućnosti bez održavanja novih parlamentarnih izbora.
Dakle, planiraju to ostvariti preslagivanjem uloga u Sabornici i preotimanjem saborske većine. Takvo što je Hrvatska već prošla, doduše u manje dramatičnim okolnostima, kada je iz Račanove Vlade otpao HSLS i kada je Sanader dao ostavku i ustoličio J. Kosor za premijerku. “Nove” su Vlade potvrđene u Saboru, bez novih parlamentarnih izbora. U HDZ-u igraju na kartu stranačkih izbora u SDP-u, a šef stranke Tomislav Karamarko i ne skriva da priželjkuje da tamo opet pobijedi Zoran Milanović. Ta, za RH i sam SDP možda i nezdrava kombinacija, Karamarku se čini kao pomoć njemu i HDZ-u. Jer, ostane li Milanović, sada već ogoljen kao osoba s kojom tek politički ekshibicionisti mogu računati na normalno koaliranje, SDP-ov koalicijski potencijal, kaže ta logika, bitno će biti smanjen, a cementirat će se i osjećaj gađenja u Mostu spram eventualne promjene partnera zdesna nalijevo. U Milanovićevu SDP-u pak računaju na spoj politike čekanja da se vlast uruši i stvaranja već znamenitog “pakla”. U kojemu, istina već gore jedan po jedan dužnosnik nove vlasti. Komadinin SDP, uspije li ga preuzeti, naprotiv, imao bi znatno veći koalicijski potencijal za “mirni prevrat” u Saboru. Što Komadina i ne krije, kada šalje poruke da je on jedini jamac da bi “s Mostom imali stabilnu Vladu”. I još, u otvorenom političkom flertu dodaje da je “Most trenutačno jedini dašak demokracije”. Karamarkov HDZ svoju računicu za prekid s Božom Petrovom nalazi u jednakom flertu prema članovima bivše vlasti, gdje su svi dobrodošli, čak i HNS i IDS. No, ovdje treba uzeti u obzir i sada teoretsku mogućnost da vođenje HDZ-a nakon izbora preuzme netko drugi. Da li bi se tada stabilizirali odnosi s Mostom i Oreškovićem? A dogodi li se sada maštovita kombinacija da nakon stranačkih izbora ne bude više ni Milanovića ni Karamarka, možda onda profitira Most, a Orešković postane nepotreban kao premijer. Jer Orešković je premijer samo zato što Most nije tu želio ni Milanovića ni Karamarka.
Cijela je ova slagalica moguća, naravno, ako Oreškovićeva Vlada u idućih nekoliko mjeseci uspije održati hrvatsku ekonomiju iznad vode. Jer bilo bi tragikomično da se politike uspiju stabilizirati, a u međuvremenu gospodarstvo potone. Takve se pobjede ni Pir ne bi sramio.
Nisu bez temelja nagađanja o odnosima između predsjednika i glavnog tajnika HDZ-a i o pretpostavci da je gospodin Karamarko svjesno i (zlo)namjerno gurnuo glavu gospodina Brkića na panj kako bi mediji i javnost za njega obavili posao eliminacije snažne figure koja mu smeta u stranci..............................................copypaste....ali jako zanimljivo razmišljanje