Pa da Englezi su poznati po humanosti. Trebalo bi pitati što su radili po kolonijama prije ili u Irskoj nedavno. Gladili ih perom po dupetu.

Pitala si, odgovorio sam. Međutim, to se ne uklapa u tvoju sliku.. Molim ADMINA da obriše moj donji post. Hvala.(tajna, tu si u pravu)

5 mitova o mučenju i istini ( Darius Rejali) I tako je CIA zaista mučila Abu Zubaida-u, prvog člana Al Kaide, za kojeg se sumnja da je bio mučen „potapanjem“. Tako kaže John Kiriakou, prvi, bivši, zaposlenik CIA-e koji jee bio direktno umješan u ispitivanje „visokorangiranih“ zatvorenika iz Al Kaide, a koji je javno progovorio.On nije birao riječi prošle sedmice (u decembru), nazivajući CIA-ine „tehnike ispitivanja“ onim što one zaista jesu. Ali, da li su one imale uspjeha\' Branioci mučenja, uključujući one koji žele biti žestoki momci, tj. pisci Fox-ove serije „24“, insistiraju da grubi pristup daje rezultate. „Bilo je to kao uključiti prekidač“ govori Kiriakou o odgovoru Abu Zubaide na potapanje vodom. Ali priznanja Al Qaidinih operativaca – opisi fanatastičnih zavjera od čovjeka za kojeg su obavještajni analitičari uvjereni da je mentalno bolestan –vjerovatno nije dao CIA-i nikakvu korisnu informaciju. Naravno, mi nikada nećemo saznati cijelu istinu, pošto je CIA uništila videokasete na kojima je bilo snimljeno Abu Zubaidino ispitivanje. Ali ovdje ćemo navesti neke druge mitove koji su povezani sa temom, dok se rasprava o mučenju zaoštrava. 1.Mučenje je imalo koristi za Gestapo U stvarnosti, to nije bilo tako. Čak i Hitlerova zloglasna tajna policija dobijala je većinu svojih informacija od javnih dojava, doušnika i međuagencijske kooperacije. To je bilo i više nego dovoljno Gestapou da desetkuje antinacističke pokret otpora u Austriji, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Danskoj, Norveškoj, Francuskoj, Rusiji, te u koncentracionim logorima. Da, Gestapo je mučio ljude radi obavještajnih podataka, posebno u zadnjim godinama. Ali ovo nije bilo zbog uspješnosti i efikasnosti mučenja, već zbog gubitka mnogih iskusnih profesionalaca u II.svjetskom ratu, povećanom, očajnom, takmičenju među jedinicama Gestapoa, te zbog priliva manje discipliniranih i mlađih članova u Gestapo. (Zašto da obavljaš ozbiljan, dosadan policijski posao kada imaš uniformu i bič). Iznenađujuće je kako su Gestapoovi brutalni napori bili neučinkoviti. Oni su bili neuspješni u slamanju viših dužnosnika francuskog, poljskog, danskog i njemačkog pokreta otpora. Proveo sam više od decenije skupljajući sve slučajeve u kojima je mučenje Gestapoa bilo „uspješno“ , i to na više jezika; broj je mali i rezultati su patetični, pogotovo ako se uporede sa uništavajućim učinkom koji su dobijeni javnom saradnjom i doušnicima. 2. Prije ili kasnije svako progovori u toku mučenja Prava je istina da je iznenađujuće teško dobiti ikakav podatak mučenjem, istiniti ili lažni. Npr, između 1500 i 1700. godine francuski tužioci pokušali su da mučenjem izvuku priznanja od 785 osoba. Mučenje je tada bilo legalno, i u dosijeima je dokumentovana takva praksa kao što je lomljenje kostiju koje se stave u udlagu, punjenje stomaka vodom dok on ne otekne i lijevanje ključalog ulja na stopala. Ali broj zatvorenika koji su progovorili bio je izuzetno nizak, od 3% u Parizu do 14 % u Tuluzu 8 (što je vrlo visok procenat). U većini slučajeva mučitelji nisu mogli dobiti nikakvu izjavu. I takvi primjeri su mnogobrojni. Japanski fašisti, kojima mučenje nije bilo strano, najbolje su to objasnili u svom priručniku, koji je pronađen u Burmi za vrijeme II. svjetskog rata. U njemu se opisuje mučenje kao najnespretniji mogući način dobijanja obavještajnih informacija. Kao većina „razboritih“ mučitelja, oni su preferirali upotrebu mučenja u svrhu zastrašivanja, a ne dobijanja informiranja. 3. Ljudi će reći bilo što kada su izloženi mučenju Pa, to i nije tačno, iako je ovo omiljeni argument protivnika mučenja. Razmislimo o ovome: Sigurno je, neko će lagati ako je izložen mučenju, ali zar on ne bi lagao ako bi bio ispitivan bez prisile? Ustvari, problem mučenja ne vuče korijen od zatvorenika koji ima informaciju; problem je kod onih koji je nemaju. Vrlo je vjerovatno da će takva osoba lagati, reći bilo šta, često vrlo uvjerljivo. Mučenje onog koji posjeduje informaciju često može dati ništa više laži nego kod normalnog ispitivanja, ali mučenje neupućenih i nevinih će snabdijeti ispitivača sa morem lažnih informacija. U tim slučajevima, bolje je imati ništa, nego takve zbunjujuće informacije. Sve treba biti kontrolirano i provjereno, i kao što CIA-in priručnik za ispitivanje iz 1963.godine objašnjava da „ trošenje vremena odlaže rezultate“- što je teško upotrebljivo kada je svaki moment važan. Skupljanje obavještajnih podataka je posebno osjetljivo na ovaj problem. Kada policijski dužnosnici muče, oni znaju koji je zločin, i sve što žele je priznanje. Kada obavještajni oficir muče, oni moraju skupiti podatke i informacije o onome o čemu ne znaju ništa. 4. Većina ljudi može primjetiti kada neko laže dok ga muče Nije tako – i mi znamo mnogo o ovome. U zadnjih 40 godina psiholozi su testirali policijske oficire, kao i obične ljude, da bi vidjeli kada mogu primjetiti laž, i njihovi rezultati nisu ohrabrujući. Obični ljudi imaju prosjek od oko 57%, što je prilično slabo uzimajući da u bacanju novčića i biranju strana šanse za pogodak su 50%. Također, prosjek tačnosti policajaca pada između 45% do 60% - što znači da je nekada bacanje novčića sigurnije. Zašto je ovo važno? Zato što čak i ako mučitelji slome neku osobu, oni to moraju prepoznati, i u većini slučajeva oni to ne mogu učiniti. Mučitelji previše pretpostavljaju i odbacuju ono što se ne podudara sa njihovim pretpostavkama. Npr, Sheila Cassidy, britanska fizičarka, „slomila“ se pod mučenjem elektrošokovima od strane čileanske tajne policije u 70-tim godinama i identificirala svećenika koji je pomagao socijaliste kao opoziciju u toj zemlji. Ali njeni predani mučitelji nisu mogli povjerovati da bi svećenik pomogao socijalistima, pa su je mučili još jednu sedmicu dok se, napokon, nisu uvjerili. U to vrijeme, ona je bilo toliko ozlijeđena da se nije mogla sjetiti lokacije „sigurne kuće“. Ustvari, većina mučitelja nije ni blizu istrenirana za ispitivanje kao što je istrenirana policija. Mučitelji su najčešće izabrani zbog toga što su podnijli teškoće i bol, što su se borili sa hrabrošću, držali tajne, pravovjernog vjerovanja i izgradili reputaciju kao povjerljivi i lojalni. Oni se često oslanjaju na površna shvatanja o tome kako se ponaša onaj koji laže – micanje očima, znojni dlanovi i slično. I, što nije iznenađujuće, oni prave mnogo grešaka. 5. Možeš istrenirati ljude da se odupru mučenju Navodno, ovo je razlog zašto mi ne možemo saznati više o CIA-inim isptiivačkim tehnikama: Ako Washington prizna da koristi „potapanje“ za osumnjičene teroriste, Al Kaida će uspostaviti kampove za obuku i odolijevanje potapanju širom svijeta. Ali ako to i urade, istina je da nikakav trening neće pomoći „lošim“ momcima. Jednostavno rečeno, niko ne može predvidjeti nečiju otpornost na bol, nego sama ta osoba. Protiv nekih ličnosti, ništa ne djeluje; protiv drugih praktično sve uspjeva.Istraživanja stotina slučajeva zatvorenika koji su „slomljeni“ pod sovjetskim i kineskim mučenjem, uključujući istraživanje američkih ratnih zarobljenika, zaključuju da za vrijeme, prije i poslije mučenja, svaki zatvorenik pokazuje snagu i slabost zavisno od njegovog ili njenog karaktera. CIA-in priručnik (\"Human Resources Exploitation Manual\") iz 1983.godine i tzv Kubark-ov priručnik iz 1963. godine se slaže sa ovim. U svim stvarima vezanim za bol, kaže Kubark, „ individualno ostaje odlučujuće.“ Ono što je vidljivo iz istraživanja žrtava mučenja jeste da se ne može istrenirati otpor i odolijevanje mučenju. Ne postoji tajno znanje o tome kako se oduprijeti mučenju. Da, postoje priručnici, kao što je IRA-ina „Zelena knjiga“, antisovjetski „Priručnik za psihijatriju za disidente“ i iranski gerilski priručnik iz 70-tih (\"Torture and the Interrogation Experience“). Ali nijedan ovaj priručnik ne sadrži specifične tehnike odolijevanja, samo generalno ohrabrivanje da se ostane čvrst. Čak i Al Kaidini priručnici za trening ne sadrže savjete kako se oduprijeti mučenju, a Al Kaidi nisu nepoznate brutalne metode saudijske policije. Međutim svi ovi mitovi se još uvijek održavaju. „ Veliki problem ovdje je, mislim“ primjećuje jedan CIA-in dužnosnik „ što ovakve stvari jednostavno čini da se ljudi osjećaju bolje, iako to u stvarnosti ne djeluje.“ Darius Rejali je profesor političkih nauka na Reed College-u i autor nedavno objavljene knjige \"Torture and Democracy.\" Izvor: Cageprisoners.com