U pravu je premijer Andrej Plenković kad traži više optimizma i pozitivne energije, osobito u medijima. Evo uzmimo slučaj Zdravka Mamića. Mediji pesimistički forsiraju temu njegova bijega. Svi vape za odmazdom. Naravno da takav pristup izrazito loše utječe na mlade. I zbunjujuće.
Dok država ulaže skromne napore da zadrži mlade u Hrvatskoj, svi su zapeli kako je baš sve trebalo učiniti kako bi Zdravka Mamića zadržali tu, i to u državnom stanu i hrani o trošku poreznih obveznika. Na koncu nije li mnogima bila najveća želja upravo da ga se fizički udalji od Dinama i nogometa. Dobro, važan je i princip jednakosti pred zakonom u kojem piše da svatko mora u pritvoru čekati pravomoćnu presudu u slučaju osude na pet godina zatvora ili težu kaznu. Ali, budimo iskreni, tko ne bi, u situaciji kad mu je prilično izvjestan zatvor, ako može, izbjegao odnosno odgodio život iza rešetaka. Posebice ako vjeruje u svoju nevinost, a nema povjerenja u pravosuđe, ionako na glasu po sporosti, kako to verbalizira Mamić. Zašto bi to bio kukavičluk? Zašto bi se baš on morao naivno prepustiti pravnoj državi. Nisu li i mnogo veći Hrvati od njega bježali od pritvora. Sloboda je najveća vrijednost. Nismo li pomalo podlegli atmosferi linča, kako to obično biva kad je riječ o onima koji su godinama u svakom pogledu uživali privilegije, pa i zaštitu sustava.
Ne budimo licemjeri, utjecalo je na nas i to što Mamić s nepodnošljivom lakoćom govori o milijunima eura koje je posuđivao Dinamu, kao što većina nas govori o stotinama ili tisućama kuna kad ih posudi prijatelju. I na koncu, čak i kad je na koljenima, taj moćnik je, zahvaljujući povlastici kakvu nema nitko, ni šef države ni Vlade, uspio svoj posljednji slobodan dah iskoristiti na brutalan način. Jer, budimo realni, što bi bilo kome drugome mediji radili nakon jednosatnog monologa i nebulozne priče kakvu je Mamić ispričao. I još da su se s toliko nesnošljivosti, a bez ikakva pokrića, obrušili na dužnosnike koji samo pošteno rade svoj posao za državnu plaću. Ali, i to je, posljedica stanja u kojem se Mamić trenutačno nalazi.
Na koncu, čemu uopće to pravilo da baš svatko mora u pritvoru čekati pravomoćnu presudu kad je nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora ili težu kaznu. Zakoni svih civiliziranih zemalja inzistiraju da se pritvor izriče u krajnjoj nuždi, kad nema drugog sredstva kojim se može postići isto. Naš je zakonodavac očito ocijenio kako je takva nepravomoćna osuda objektivno poticajan razlog za bijeg. Mamićev brat Zoran osuđen je na 19 mjeseci kraću kaznu, četiri godine i 11 mjeseci zatvora, ali on na slobodi može iščekivati odluku Vrhovnog suda. Osječki suci očito nisu apotekarskom vagom utvrdili kako zaslužuje baš mjesec dana kraću kaznu od one zbog koje bi i on morao u pritvor, već su mu izrekli baš tu sankciju upravo kako bi ostao na slobodi, prepustivši višem sudu da to eventualno postroži. Očito su smatrali kako ne bi bilo fer da ide odmah u zatvor dok viši sud ne ocijeni uvjerljivost njihove argumentacije. Zapravo, zbog načela pravednosti eskivirali su zakonsku nepravdu koja je uzgred u sukobu s presumpcijom nevinosti.
U slučaju, još uvijek nevinog Zdravka Mamića, to nisu mogli učiniti, ali da se samo njemu sudilo, tko zna. Ali, što ako se na višoj instanci pokaže da Mamić nije kriv ili da mu se suđenje mora ponoviti? Što ima okrivljenik od pravomoćne oslobađajuće presude ako je godinu-dvije legalno, ali nepotrebno proveo u istražnom zatvoru. U Srbiji i Crnoj Gori imaju istu odredbu u slučaju osude na pet godina zatvora, ali uz dodatni uvjet ako je to opravdano zbog osobito teških okolnosti djela. Prije dvadesetak godina u nas je jedan od razloga za obvezatan pritvor bila težina kaznenog djela, ali je onda zbog strožeg pristupa to ukinuto. U BiH nema obvezatnog pritvora, a nakon izricanja prvostupanjske presude pritvor može trajati još šest mjeseci, s tim da se može odrediti samo ako postoje neki od općih pritvorskih razloga (opasnost od bijega, ponavljanja kaznenog djela, utjecaja na postupak). I u Sloveniji je slično rješenje koje prepušta sucima da izvažu ima li i do kada, poštujući načelo razmjernosti, razloga za pritvaranje.
U Hrvatskoj je obligatorni pritvor očito svojevrsni atavistički ostatak, kao i shvaćanje da je pritvor kazna, a ne isključivo procesni alat, i to vrlo opasan jer dira u najveću ljudsku vrednotu, pa se stoga i koristi kao krajnje sredstvo i baš kad je nužno. A u globalnom selu sve je manje potrebe da se poseže za njim isključivo kako bi se osiguralo izdržavanje kazne.
..marinko biži i ti..čemu pisanje?