Masakr u Faludži, tako povijest pamti taj krvavi travanj 2004. u Iraku, kada se džip sa četvoricom pripadnika privatne zaštitarske kompanije izgubio na ulicama tog snažnog uporišta sunitskih pobunjenika. Zarobljeni u gustom prometu u središtu grada, bili su laka meta za grupu naoružanih lokalnih militanata koji su ih izrešetali mecima iz neposredne blizine. Možda bi četvorica i ostali bezimene žrtve da ova egzekucija nije bila tek uvertira u surovi scenarij koji će još iste večeri postati globalna vijest. Naime, televizijska kamera zabilježit će i razularenu svjetinu koja iz džipova izvlači beživotna tijela, pa ih komada, potom njihova tijela pali, a tijela dvojice vješa na most iznad Eufrata i ostavlja tako za primjer drugim “krvoločnim američkim plaćenicima”.
Upravo toga dana, svijet će po prvi put čuti o prisustvu i ulozi Blackwatera, najmoćnije privatne vojne kompanije u Iraku. Igrom sudbine, jedno od dva tijela divljački obješena na most pripadalo je Jerku Zovku, američkom zaštitaru hrvatskog podrijetla, bivšem rendžeru u kopnenoj vojsci koji se po isteku ugovora priključio Blackwateru. Odgovor je bio silovit: uslijedila je prva američka ofenziva na Faludžu u kojoj je u tri tjedna poginulo 36 američkih vojnika. Jerkova majka Donna Zovko i tri obitelji koje su izgubile svoje sinove u Faludži tužili su kompaniju, tvrdeći da im nije osigurala opremu, oružje i podršku. Blackwater se branio tvrdnjom da su ubijeni prihvatili rizik rada u ratnoj zoni, pritom tajeći da su odredbu prema kojoj vozila moraju biti oklopljena izbacili iz ugovora kako bi uštedjeli 1,5 milijuna dolara. A nitko ne može reći da su bili kruha gladni: od svog osnutka 1997. kompanija je zaradila 1,6 milijardi dolara putem ugovora potpisanih s američkim State Departmentom i CIA-om za nepoznat broj povjerljivih poslova u svim borbenim zonama “rata protiv terora”, ali tako to radi Blackwater.
Zbog krvavih incidenata u kojima su sudjelovali, a posebice se to odnosi na masakre iračkih civila i mučenje neprijateljskih vojnika, zbog brojnih kaznenih prijava od prijetnji do ilegalne trgovine oružjem, ali i optužbi za prekomjernu potrošnju novca američkih poreznih obveznika, unazad četiri godine bili su prisiljeni promijeniti ime. Danas se zovu Academi, premda ih malo tko tako zove, možda i stoga što je metodologija rada ostala je ista.
Posljednji put za njih se čulo neki dan u jednom drugom svjetskom kriznom žarištu, nakon što je rusko ministarstvo vanjskih poslova izrazilo zabrinutost zbog dolaska “američkih plaćenika na jugoistok Ukrajine, odjevenih u odore specijalnih jedinica ukrajinske policije”, upozoravajući kako bi takvi potezi mogli dovesti do građanskog rata. Za njih se čulo i mjesec dana ranije, kad su Krimom uoči referenduma marširale postrojbe u maskirnim odorama bez istaknutih oznaka, kada je na YouTubeu osvanuo video snimljen u Donjecku gdje narod na ulici za maskiranim tipovima viče: “Blackwater! Blackwater!”. Za ruske medije bio je to krunski dokaz da američka privatna zaštitarska kompanija pod ingerencijom State Departmenta operira na ukrajinskom tlu. I britanski Daily Mail u svom se izvještaju priklonio ovoj tezi, s napomenom da su kontaktirali i središnjicu ove tvrtke koja, znakovito, nije imala komentara. Je li Blackwater uistinu doletio u Ukrajinu ili je u pitanju Putinovo kukavičje jaje, savršen izgovor za vojnu invaziju? Dok svijet špekulira, na tržištu je osvanula knjiga “Civilni ratnici” koju potpisuje osnivač kompanije Blackwater, Erick Prince, danas 45-godišnji biznismen i negdašnji pripadnik U.S. Navy Sealsa, američke mornaričke specijalne jedinice poznate kao “tuljani”, koja je po prvi put osvijetlila i mnoge nepoznate detalje iz života te moćne plaćeničke vojske, utemeljene 1997. godine.
Obuka, mahom bivših pripadnika elitnih vojnih jedinica američke ali i drugih vojski, otpočinjala bi na zemljištu veličine 45 četvornih kilometara u nekadašnjem močvarnom području (odatle i ime tvrtke) u Sjevernoj Karolini, odakle Blackwater i upravlja operacijama širom svijeta. Službeno, tvrtka je angažirana na zaštiti objekata i osoba u kriznim područjima, poput američkih diplomatskih predstavništava, humanitarnih konvoja ili naftovoda. Za zaposlene u tvrtki koji dnevno zarađuju i do 700 dolara najveći prioritet ima izvršenje zadatka. Pri tome je sigurnost civila nevažna, dapače, u njima se obično vidi potencijalne napadače, pa Blackwaterovi momci djeluju prema načelu: “Najprije pucaj, pa onda pitaj”. Dugi niz godina, ni jedan zaposlenik nije se morao bojati pravnih posljedica svojih prijestupa jer tvrtke poput Blackwatera djeluju u pravnoj sivoj zoni. One, naime, nisu podređene iračkom pravu, nego američkim ministarstvima vanjskih poslova ili obrane, a najčešće nikome od njih. Prema tumačenju novinara i publiciste Jeremyja Scahilla, autora knjige o Blackwateru, upravo se iza toga krije namjera. “Na taj način je angažmane takvih tvrtki moguće provesti mimo parlamentarnih tijela, a i njihovo financiranje ostaje u tajnosti. Dapače, dio novca odlazi u džepove pojedinih političara. Osim toga, mrtvi zaštitari u javnosti se ne percipiraju na isti način kao mrtvi američki vojnici”, piše Scahill.
Erick Prince otkrio je kako je okidač za formiranje Blackwatera za njega bio genocid u Ruandi. “To me je zaista potreslo. Tada sam shvatio da ne možeš sjediti i moliti, moraš djelovati”, kazao je. Ovaj bivši specijalac je, kao i drugi čelni ljudi tvrtke, pripadaju radikalnoj kršćanskoj desnici, pa ih mnogi analitičari drže za križare 21. stoljeća koje nerijetko uspoređuju s modernim Templarima i Vitezovima Kristova groba. Odjeveni su u crne i kamuflažne odore ili kombinezone, sukladno području svijeta u kojem djeluju, a naoružani su najčešće karabinom M-4 koji mogu ispucati i do 900 metaka u minuti.
Dramatičnu ekspanziju kompanija je doživjela nakon rušenja tornjeva blizanaca 11. rujna 2001. godine, U tom trenutku američka vojska brojala je 1,4 milijuna aktivnih vojnika i gotovo milijun rezervista, čemu valja pridodati i stotine tisuća zaposlenika u civilnim agencijama unutar kompleksa nacionalne sigurnosti u Pentagonu. Bila je to manja sila od one koja se borila u Perzijskom zaljevu desetljeće ranije, no za ratove u Iraku i Afganistanu ta snaga nije bila ni izbliza dovoljna. Stoga je vlada, prvi put u američkoj povijesti, odabrala tako snažno se osloniti na zaštitarsku kompaniju da je na vrhuncu ratova na Bliskom Istoku broj angažiranih zaštitara premašio broj djelatnih američkih trupa.
Osim što proizvodi ratničku elitu, njih 20.000 rođenih spremnih, Blackwater raspolaže i sofisticiranom obavještajnom tehnologijom, a posjeduje i istraživačko krilo koje razvija borbena vozila i vlastitu avijaciju na tri kontinenta. I tako, sve do rujna 2007. kada je nakon niza incidenata koji su kulminirali ubojstvom 17 Iračana u Bagdadu, prvo izvješće o njihovim aktivnostima naposljetku stiglo na dnevni red Kongresa.
Dotad ušutkivani, progovorili su i vojni zapovjednici američke regularne vojske koji su za Blackwaterove plaćenike izjavili da se ponašaju “poput kauboja koji su vrlo brzi na okidaču”. Jedan od visokih časnika upozorio je da bi njihovo ponašanje u Iraku moglo naštetiti imidžu Sjedinjenih Država “gore nego što je to učinio Abu Ghraib”, irački zatvor u kojem su pod službenim blagoslovom Donalda Rumsfelda počinjena teška zlodjela.
Raport je otkrio da je samo u posljednje dvije godine Blackwater sudjelovao u najmanje 195 incidenata u kojima je uporabljena “neprimjerena, učestala i eskalirajuća sila koja je rezultirala značajnim brojem žrtava i značajnom materijalnom štetom”, kao i podatak da su zaštitari u 80 posto slučajeva zapucali prvi. Na vidjelo su tada izišle i duboke veze i isprepletenost Busheve administracije i Blackwatera, kao i činjenica da su visoki dužnosnici Pentagona i CIA-e zamijenili svoja dobro plaćena namještenja za još izdašnije pozicije unutar kompanije. Erick Princ u svojoj knjizi podsjeća da je bivša administracija započela rat sa željom da što manje uzbuni američke birače. Nažalost, ratovi nisu otišli u smjeru u kojem je to vlada htjela, niti su završili tako brzo kako su to oni koji su ih planirali mislili da hoće. I zato što je bilo nepopularno i nepravedno kritizirati američke mladiće i djevojke koji su u te ratove otišli sa srcem, elegantnije je bilo napasti i optužiti Blackwater za sve što se pokazalo pogrešno. Premda je toga bilo podosta, čini se da ni aktualnoj američkoj vlasti njihovih nepodopština nije previše. Ne tako davno, administracija predsjednika Baracka Obame nagradila je kompaniju sa iračkim ugovorom teškim 120 milijuna dolara, a CIA s dodatnih 100 milijuna za poslove osiguranja diplomacije u Afganistanu.
>> Rusiji bi više odgovarao kopneni rat, SAD-u prednost na moru i u zraku
Takvih kriminalnih bandi placenika ima sve vise i vise, s obzirom da je 1/2 Americke ekonomije vojne prirode i par miljuna umirovljenih vojnika nema drugih prilika za naci posao, s obzirom da su vlasnici sve poslove preselili u Aziju gdje je jeftina radna snaga, onda se ove cija je jedina vjestina ratovanje unajmljuje za ovakve podrivacke i ubilacke akcije po zemljama treceg svijeta, kako bi se opljackali njihovi prirodni resursi. Nakon sto su eksponirani, promjenili su ime i nastavili po starome.