petak
15. svibnja
Na današnji dan 1945. počela je tragedija u Bleiburgu, gdje se svake godine i obilježava jedna od najtužnijih hrvatskih obljetnica. Prije dvadesetak godina napisao sam kolumnu o “sastanku i rastanku s Bleiburgom” poslije posjeta tom gubilištu, na kojem sam vidio kako jedna žena, malo izmaknuta od ljudi, dok je odjekivao glas govornika kraj spomenika, kleči i plače. Ne da joj suze tko vidi, nego iz bolne uspomene na nekog svog najbližeg tko je tu ubijen, možda i nezainteresirana za ono što se oko nje zbiva. Tada sam napisao: “Istinski Bleiburg jest ta njezina pojedinačna bol kojoj se treba do zemlje pokloniti. Zbog tih pojedinačnih boli, koje teško mogu doživjeti oni koji ih sami ne osjećaju, treba se suzdržati od kolektivnih vatrenih emocija u kojima neprijatelj može prepoznati našu bezumnu spremnost na novu kolektivnu žrtvu, pa će nam tu žrtvu i priuštiti.” Te su rečenice pisane pod povišenom temperaturom ratnoga vremena, 1993. godine, no djeluju li danas pretjerano? Možda i ne. Jer, i danas se rabi ratni jezik, i danas se govori likvidatorski – “mi ili oni”, i danas se ponavlja ratni poklik “No pasaran”... I danas se govori i piše kako se ne mogu izjednačavati stratišta iz Drugog svjetskog rata, kako je NDH “počinila zločin genocida”, a oni koji su stradali u Bleiburgu i na križnim putovima bili su žrtve “nedopuštene retorzije ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla”. Samo koji dan poslije ovog razvodnjavanja osvete nad “silama zla” u istom listu o Bleiburgu govori britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj: “Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena od Tita koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi.” Tolstoj Bleiburg i križne putove “vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima” te kaže: “Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud; da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo?” I zaključuje: “Ne postoji nijedan dokaz da je među žrtvama bio ijedan ratni zločinac. Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac.” Tako, dakle, govori i već odavno o stradanjima Hrvata piše engleski povjesničar ruskog podrijetla, pravoslavac, čovjek koji se sukobio s moćnicima u Velikoj Britaniji, koji su ga na sudu nastojali materijalno uništiti. Dakle, neutralni, objektivni istraživač, potomak jedne od najznamenitijih ruskih loza, plemić nespreman za bilo kakve ustupke. Ako je, dakle, očito da nije bila riječ ni o kakvoj “retorziji ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla”, nego o masovnom ubijanju nevinih Hrvata, i ako se predstavnici današnje vlasti u te pobjednike kunu dok istodobno govore “mi ili oni”, nije teško zaključiti na što bi bili spremni. Stoga je itekako potrebno da u Bleiburg ne dođu samo oni koji će oplakivati svoje bližnje nego i predsjednica države i kardinal Bozanić te svi koji su suprotnost takvima i zaštita povijesne istine.
subota
9. svibnja
Poruka grabežljivoj vlasti: “No pasaran!”
Pričao mi je jedan politički zatvorenik iz Stare Gradiške kako se sukobio s jednim drugim zatvorenikom, susjedom u spavaonici, koji je bio osuđen zbog nedjela koje nije imalo veze s politikom, ali je on to nedjelo potiskivao tako što se često kitio partizanskim miljeom iz kojeg je potekao. Dakle, osuđenik za “kontrarevoluciju”, vidjevši kako su to i drugi učinili, stavio je karton između svoga i njegova uzglavlja da jedan drugome ne bi puhali u lice. Kad je ovaj to vidio, pobjesnio je i uz kričanje “A što, smeta ti moj partizanski zadah, đubre ustaško!” na “kontrarevolucionara” nasrnuo. Na toga “partizana” iz Stare Gradiške sličili su mi ljevičari na današnjem obilježavanju obljetnice pobjede nad fašizmom, pogotovo Zoran Milanović koji je ponovio poklik “No pasaran” Dolores Ibarruri iz Španjolskog građanskog rata. Poput “partizana” iz zatvora, oni antifašizmom potiskuju katastrofu do koje su doveli zemlju u tri i pol godine mandata, katastrofu poslije koje nesposobna, grabežljiva vlast, gotovo sva umrežena u nepotizam, partijsko zapošljavanje, korupciju, sukobe interesa i kriminal, najviše zaslužuje da joj se kaže “No pasaran”.
nedjelja
10. svibnja
Sanader je Hrvatsku shvaćao kao svoj plijen
Jedne se novine opet gromoglasno bave razlozima zbog kojih je Ivo Sanader dao ostavku. I opet se ponavlja njegova “tvrdoglavost” s kojom se odbijao sa Slovencima sporazumjeti o granici, zbog čega su uslijedili međunarodni pritisci te ucjene podacima o Sanaderovu velikom bogatstvu. No priznaje se da su to samo pretpostavke te da se pravi razlog njegova odlaska ne zna. Ali ga zna ili može znati svaki čestit Hrvat. Sanader je ostavio Hrvatsku kao što zvijer ostavlja lovinu kad je se zasiti ili kad mu od jače zvijeri zaprijeti opasnost. On nije bio predsjednik Vlade, nego državožder koji je Hrvatsku shvaćao isključivo kao plijen.
ponedjeljak
11. svibnja
“Provođenje u djelo liste za odstrel” s oca na sina
Pita me znanac hoću li i ja, nakon što je to učinio jedan kolega, odgovoriti na napade Ive Josipovića na jednom portalu u kojima me je, uz još neke kolege i medije, stavio na popis neprijatelja partizanske Hrvatske. Podsjetio sam znanca na mnogo monstruoznije popise iz Josipovićeve obiteljske tradicije koji su gotovo posve prešućivani dok je on bio predsjednik. Ivan Zvonimir Čičak je u intervjuu u “Vijencu” izjavio kako je prekinuo suradnju u jednom listu pošto su mu iz kolumne izbačene rečenice o Anti Josipoviću, ocu Ive Josipovića, koji je 70-ih godina prošlog stoljeća poslije sloma Hrvatskog proljeća bio predsjednik jedne zloglasne partijske komisije kojoj je zadaća bila “provođenje u djelo liste za odstrel”. U izbačenom dijelu kolumne Čičak je među ostalim bio napisao: “Glavni naredbodavac bio je Vladimir Bakarić zvani Buda, dok je glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio drug Ante Josipović.” Drugovi i sinovi.
utorak
12. svibnja
Tomašićkin govor mržnje i Pupovčevo huškanje na rat
Mladež Hrvatske konzervativne stranke poslala je pismo predsjedniku Europske komisije Schulzu kao odgovor na Pupovčevo pismo istom tom dužnosniku u kojem Ružu Tomašić optužuje za širenje netolerancije prema manjinama u Hrvatskoj. Zbog izjave o čišćenju Hrvatske od Srba, koji “drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju”, ljevičarski mediji već danima razapinju Tomašićku, pretvarajući njezin govor protiv džabalebarenja u govor mržnje. Ali svi šute o nedavnoj Pupovčevoj izjavi kako je u Jasenovcu ubijeno 20.000 srpske djece, koju ni izdaleka ne može potkrijepiti nekim dokumentom ili historiografskim istraživanjem. Osim jedne iznimke, svi desetljećima šute i o monstruoznoj Pupovčevoj optužbi – bez ijednog dokaza, kako je ustvrdio Živko Kustić – da je Katolička crkva u Hrvatskoj prekrstila 11.000 srpske djece. A ta iznimka je jedan lijevi novinar koji je u lijevom listu prije nekoliko godina pod naslovom “Milorad Pupovac: Ljevičar kojeg Račan nije volio” napisao kako je zbog izjave o prekrštavanju protiv Pupovca bila podnesena optužnica, ali ga je “spasio Franjo Tuđman”. No kako Pupovac nastavlja širiti laži i kako bi se ta davna izjava mogla okvalificirati kao huškanje na srpsku agresiju, tj. ratni zločin, koji ne zastarijeva, nikad nije kasno. Tomašićkino neprilično izražavanje prema tom zločinu otprilike je grijeh kao kad se ne vežeš pojasom u autu.
srijeda
13. svibnja
Eksplozija gomile mržnje ispod bratstva i jedinstva
Zašto gori Makedonija? Zato što u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji nijedno nacionalno pitanje nije bilo riješeno, zato što su se iza zastora parole o bratstvu i jedinstvu gomilale mržnje, zato što nekim skupinama nije bilo omogućeno da se nacionalno izjašnjavaju, a onda je i za njih izmišljena nacionalnost koja je prešla u ekstreme... Svih osam federalnih jedinica bivše države – Hrvatska, Srbija, Slovenija, BiH, Makedonija, Crna Gora, Kosovo i Vojvodina – sudjelovalo je u posljednjih 25 godina u nekoj vrsti rata, pa antifašistima s Titom na čelu njihovi narodi duguju silnu zahvalnost načinu na koji su ih držali zajedno.
četvrtak
14. svibnja
U ratovima i sportu za stranca - uvijek spremni!
Sada se pišu priče o Hrvatima u finalima europske Lige prvaka, što i nije novost. Takoreći u cijeloj europskoj povijesti nije bilo velikih europskih “utakmica” u kojima nas nije bilo u službi stranaca. Eto nas među ostalim u Tridesetogodišnjem ratu na strani katolika, kad smo postali strah i trepet na cijelom kontinentu. Eto nas u sedmogodišnjem ratu, kad smo zaplijenili nekoliko pruskih ratnih zastava. Eto nas u napoleonskim ratovima, za Austriju ginemo u cijelom nizu ratova, eto nas i u Građanskom ratu u Španjolskoj, ginemo i za Hitlera, eto nas u francuskoj Legiji stranaca... U cijeloj toj “junačkoj” i junačkoj povijesti Hrvati su kao politička činjenica značili otprilike ono što danas u europskim rivalstvima hrvatski klubovi znače kao natjecateljska činjenica. Pa ipak, sada imamo šansu (Rakitić) da u finalu Lige prvaka osvojimo Berlin, što su, kako bilježe povjesničari, hrvatske postrojbe zamalo uspjele 1757. godine! Za stranca - uvijek spremni!
>> Zoran Milanović na kraju mandata osobno piše biračima koje je prevario
odmazda je na svima koji su bili hrvati, treba reći d asu likvidirali sve koji nisu bili za brak hrvatske i srbije ....... treba otvoreno reći d asu partizani i četnici zajedno rušili tek stvorenu hrvatsku