Bolje kazniti nego spriječiti. Upravo tako, u maniri naizgled apsurdnih, ali s obzirom na ljudske slabosti i mučne društvene okolnosti uglavnom smislenih izreka Grunfa i drugih junaka stripa Alan Ford, moguće je sažeto opisati odnos vlasti i nekih drugih čimbenika kod nas prema suzbijanju teških devijantnih ponašanja.
Na raširena kršenja normi koja zabrinuta zajednica (više) nije spremna prihvatiti, utjecajni društveni akteri u posljednje vrijeme sve izrazitije reagiraju zahtjevima za znatno strožim kažnjavanjem nego dosad, npr. za korištenje mobitela u vožnji od sadašnjih 500 na 1.500 kn. kazne. Pomama za negativnim sankcioniranjem raznovrsnih devijantnih činova dramatično se izražava u naslovima medijskih tekstova novina, poput „Stiže novi drastični zakon: od ljeta strože kazne za prometne prekršaje" (28. ožujka), „U izmjeni zakona bit će strože kazne zbog obiteljskog nasilja" (19. ožujka) i sličnima. Ne samo u javnoj politici (onome što poduzima državna i lokalna vlast) nego i u širem javnom upravljanju u vezi s društvenim problemima te vrste posebno se ističu zahtjevi za rigidnim kažnjavanjem. Istovremeno se zanemaruju aktivnosti prevencije, a naročito izostaju intervencije u društvene korijene takvih problema.
U posljednjih nekoliko godina ovdje se slabije nego prije provode programi usmjereni prevenciji raznovrsnog nasilja, zlouporabe droge, prometnih nesreća i nekih drugih naročito teških devijacija. Zapravo, više nema tako zapaženih javnih akcija kao što su u prošlom desetljeću na primjer bili UNICEF-ov program „Stop nasilju među djecom" te kampanje „Stop nasilju protiv žena!" koje su provele organizacije civilnoga društva i „Živimo život bez droge jer droga uzima život" Ureda za droge Vlade. Prevencija i dalje stanuje ovdje, ali je u mnogim aspektima gurnuta sa strane. Sve važnija postaje represija koja ima alate za neke popravke, ali ne i za cjelovito ublažavanje ili prevladavanje devijantnih pojava.
Oštrije prema uzrocima
Dominantna usmjerenost na nadzor i kaznu u aktivnostima suzbijanja zloporabe droge može biti korisna u ograničavanju ponude psihoaktivnih sredstava, ali je zbog neobuzdanosti mladih konzumenata i nekih drugih razloga od slabe pomoći što se tiče smanjivanju potražnje za njima; ta je potražnja pak najviše uvjetovana strukturnim tegobama i nepovoljnim društvenim okolnostima. Ne bih htio biti pogrešno shvaćen: i osobno smatram kako treba strože kažnjavati izvjesna socijalno dezintegrativna ponašanja kojima se grubo krše važne društvene norme.
Tako ne dvojim da se počinitelje seksualnoga nasilja, trgovce drogom i vozače koji „divljaju" na cestama mora puno jače „udariti po prstima". Ali na osnovi teorijskoga i drugoga znanja kao profesionalnoga sociologa i politologa te praktičnoga iskustva jako sumnjam da izrazito represivno usmjerena strategija može dovesti do znatnih i održivih poboljšanja. Suzbijanje navedenih i sličnih problema, koji su nedvojbeno kompleksni, valja osmisliti i provoditi cjelovito te koristeći raznovrsne mjere. Drugim riječima, to suzbijanje ne može biti učinkovito ako u njemu nije dovoljno prisutan stručni i interdisciplinarni pristup.
Upravo on kod nas sve više izostaje. Tony Blair je 1993. godine, dok je djelovao kao laburistički ministar unutarnjih poslova u sjeni, ustvrdio: „Oštro prema kriminalu, oštro prema uzrocima kriminala". Moćnici i neki drugi utjecajni akteri u današnjoj Hrvatskoj svojim porukama i postupcima pokazuju kako razumiju tu poruku u njenom prvom dijelu, ali nema dovoljno pokazatelja da su valjano svjesni kulturnih i društvenih uzroka obiteljskoga i drugoga nasilja, raznovrsnih ovisnosti i sličnih teškoća. Borbu protiv društvenih problema obilježenih devijacijama u drugoj polovini ovoga desetljeća kod nas najviše dizajniraju i provode političari i s njima nerijetko povezani policajci (uglavnom kriminolozi), u što se sve više uključuju izvjesne dobrohotne, ali za tu problematiku često nestručne osobe.
S tim u vezi valja se upitati: Na osnovu kakve dijagnoze stanja društva oni provode tu terapiju? Je li njihova dijagnoza temeljita i zasnovana na stručnom uvidu ili je površna i neznalačka? Oni za sebe vjerojatno misle kako su najupućeniji u tu zamršenu problematiku, ali sva je neprilika da tomu nije baš tako. Vrijeme će po tko zna koji puta pokazati, smatram, da se u društvu samo jednom rukom ne može postići ono za što su nužne ne samo obje, nego i osposobljen te nadasve racionalan um. Forsiranjem strožeg kažnjavanja prijestupnika uz stavljanje u drugi i treći plan prevencije i intervencije u dublje uzroke društvenih devijacija, „ponavljam" (omiljena poštapalica ministra financija Zdravka Marića), ne može se puno postići u njihovom suzbijanju.
Takav limitirani pristup lako dovodi do nenamjeravanih posljedica, i to prilično ozbiljnih. Primjerice, osjetno povećanje kazni za prekršaje u prometu prijeti da poveća jaz između vozača s jedne strane i prometnih policajaca, sudaca i vladajućih političara s druge. Pritom treba uzeti u obzir kako će novi Zakon o sigurnosti u prometu na cestama prema kredibilnim procjenama donijeti veliku „zaradu" državi - godišnje čak 175 milijuna kuna u proračun, što će biti dodatno opterećenje nemalom broju građana. Mnogi od njih će zbog toga i još više i nervoznije nego što su činili dosad „razgovarati sa svojim džepovima" (sintagma iz socijalno angažirane pjesme „Svi znaju" Leonarda Cohena). A egzistencijalna anksioznost, lako je uočiti, kod nekih povećava osnovu za poduzimanje psihičkoga i tjelesnoga nasilja te drugih oblika društveno neprihvatljiva ponašanja.
Drakonske kazne prekršiteljima u prometu, što znači potencijalno svima koji drže volan u ruci - i najpažljivijim vozačima se dogode greške - izazvat će osobito velik bijes kod onih koji „na pravim mjestima nemaju „veze" ili ih zbog razloga morala ne žele rabiti, pa neće koristiti takve kontakte kako bi spriječili plaćanje za naše ekonomske (ne)prilike astronomski visokih iznosa za prekršaje. Ako pak neki na posljednju primjedbu reagiraju ukazivanjima da se ovdje u takvim situacijama ne koriste ili jako rijetko rabe različite intervencije, treba ih prostodušno pitati: Pa gdje vi pobogu živite? Spreman mi je odgovor na to pitanje: u zemlji gdje je često puno važnije imati utjecajne srodnike, prijatelje i stranačke kolege, nego biti stručna, poštena i vrijedna osoba.
Posrnuli ministri, zastupnici, župani, tajkuni i drugi moćnici se kod nas, na žalost, uglavnom ovako ili onako izvuku od kazni za prometne prekršaje, nasilničko ponašanje u obitelji i slične prestupe. Poglavito za njih vrijedi krilatica: Tako vam je to u braku (u prometu, kupnji nekretnina...). Donošenje novih zakona i primjena postroženih kazni vjerojatno će dovesti do povećanja broja zatvorenika. Taj se broj od 2010. slijedom razumne kaznene politike osjetno smanjio.
Na žalost, zbog novih zakona će se u Hrvatskoj gotovo sigurno ubrzo graditi novi i proširivati kapaciteti starih kaznionica. U tu svrhu će se vjerojatno utrošiti veliki iznosi javnih sredstava, koji bi se mogli iskoristiti puno korisnije. Naposljetku, nema garancije kako će kruto sankcioniranje prekršitelja zakona dugoročno dovesti do smanjivanja prijestupa. Neke zemlje u kojima je raznovrsni kriminal jako prisutan imaju naročito brojne zatvorske populacije. Primjerice, u SAD je 2016. 2,2 milijuna osoba bilo u zatvoru, a u tome su Afroamerikanci sudjelovali s čak 40 posto što je triput više od njihova udjela u cijelom stanovništvu.
Na 100.000 građana bilo je u toj zemlji prije tri godine 655 zatvorenika, a primjerice u Hrvatskoj 79. Iskustvo zatvora neke ljude popravi, ali mnogima izrazito šteti. Dugotrajno i često boravljenje „iza brave" odvaja prijestupnike od njihove zakonite radne djelatnosti i obitelji odnosno socijalne sredine, a mnoge od njih za to vezano iskustvo (dodatno) povezuje s kriminalnom i zločinačkom subkulturom. Tako su bivši zatvorenici u SAD posebno prisutni među počiniteljima nasilnoga kriminala (ubojstva, oružani prepadi i slično) koji je u toj zemlji prema statističkim podacima od 2014. u znatnom porastu.
S navijačima ne razgovaraju
S obzirom na navedeno, valja se s dužnom ozbiljnošću upitati zbog kojih razloga kod nas dolazi do znatnoga povećanja zahtjeva različitih aktera za negativnim sankcioniranjem izvjesnih prijestupa. Zbog nedostatka prostora ovdje navodim samo tri razloga, pri čemu pokušavam uzeti u obzir specifičnost određenih prijestupa. Prvi se odnosi na nestručnost i neupućenost mnogih upravljača, pa i aktera koji zahtjeve za osjetno krućim nadzorom postavljaju nadležnima i javnosti. Istinska meritornost za to delikatno područje uključuje znanstveno i holistički (cjelovito) utemeljene strategije u osmišljavanju i provođenju javnih politika i javnoga upravljanja.
Umjesto toga, kod nas je uglavnom prisutan suženi pristup, kojim se problem bez dubljega uvida u relevantne podatke te usporedbe sa stanjem i postupanjem u drugim zemljama „napada" represijom, dok se zanemaruje za to vezana prevencija i edukacija. Taj je pristup opterećen emocionalnom i drugom usmjerenošću na „komarce" (neposredne čimbenike i posljedice problema), umjesto da se znatna pažnja usmjeri na „močvaru" (društvene uzroke tih zala). Drugi je razlog vezan za uglavnom slabo funkcioniranje policije i pravosuđa u suzbijanju izvjesnih društvenih problema.
Bivši ministar pravosuđa Orsat Miljanić je, komentirajući odnos, prema obiteljskom nasilju početkom ožujka ove godine upozorio „nemojmo imati iluzije da bi strože kazne spriječile ovakve slučajeve" i istaknuo da se oni zbivaju i u zemljama koje imaju bitno strože zakone od Hrvatske. Pa je nastavio: „Ono što je bitno kod obiteljskog nasilja je prevencija, znači brzo otkrivanje, brzo postupanje pravosuđa. Dakle, ako nekad pravosuđe zakaže kod ovakvih stvari onda to nije zbog visine kazne nego zbog sporosti postupanja". Usto, nužno je uzeti u obzir kako su policajci, državni odvjetnici i suci u nedostatku aktivnosti prevencije prisiljeni da se na prvoj crti te borbe bave prekršiteljima koji su inače zanemareni od ostalih službi i vlasti. Tako s pripadnicima navijačkih skupina gotovo nitko od društvenih aktera ne kontaktira: na ulazima u stadione ne dijele se leci s porukama protiv nasilja i ne razgovara se s tim mladim ljudima. Međutim, kad se dogodi tučnjava ili drugi izljev huliganizma onda političari daju izjave opterećene moralnom panikom, a od aparata represije ne samo oni nego i mnogi čimbenici sportske i ostale javnosti očekuju da riješe taj problem.
Treći se razlog grozničavih zahtjeva za krućim kažnjavanjem prijestupnika tiče političkoga konteksta. Lako je uočiti kako se ti zahtjevi intenziviraju s približavanjem izbora. Mnogi politički akteri izgleda smatraju da verbalnim treniranjem strogoće u vezi sa suzbijanjem različitoga nasilja i drugih devijacija mogu dobiti (veću) potporu birača. Ovdje je već otvorena sezona izbora, pa se u tom „lovu" šalju populističke poruke koje podilaze strahovima i frustracijama građana. Ti su neugodni osjećaji i te kako opravdani: teško je učestalo dobivati vijesti o strašnim prometnim nesrećama, ubojstvima žena i drugim strahotama. Ali s tim u vezi treba zadržati mirnu glavu, što svakako znači i biti otporan prema manipulacijama i ishitrenim rješenjima. Na žalost, mnogi ljudi kod nas, osobito oni slabo informirani i nedovoljno obrazovani, kao da slijede jednu od najupečatljivijih poruka Grunfa: „Bolje ispasti budala, nego iz vlaka".
Drakonskim kažnjavanjem prijestupnika i zanemarivanjem preventivnih i edukacijskih aktivnosti te slabim suzbijanjem uzroka devijacija svi u ovoj zemlji, metaforički izneseno, možemo istovremeno ispasti budale i ispasti iz vlaka.
Kažnjavanje nije represija, nego pravda. Čitava moderna teorija sankcioniranja polazi od fundamentalnog zanemarivanja (i osporavanja) činjenica da je primarna svrha zatvora (i drugih oblika kazni) retributivna, a ne odgojna. Odgojna može biti samo akcendetalno (iako, pokazalo se, odgojna svrha se ne postiže niti akcendetalno). Na žalost, takva pogreška u teoriji (koja u osnovi osporava postojanje i svrhu pravde kao koncepta), je dovela do toga da se kriminalci i zločinci ne boje "kazni", nego se njihove žrtve boje zločinaca. Dakle, problem našeg (i ne samo našeg) društva nije na nekakvo površnoj razini, nego fundamentalnoj. Konkretno, uvođenje smrtne kazne je imperativ za najteže zločine i ne postoji nikakvo opravdanje za ukidanje tog oblika kazne.