“Opet sam zaboravio štap u svojoj sobi...”, govorio je, kao da se ispričava, prošloga četvrtka fra Bonaventura Duda dok nas je vodio u razgledavanje franjevačkog samostana na zagrebačkom Kaptolu jer, valjda, jednom 90-godišnjaku priliči hodati isključivo sa štapom, a njemu se događa da ga, eto – zaboravi. Upravo tako, najpoznatiji hrvatski franjevac, profesor emeritus Katoličkog bogoslovnog fakulteta, prevoditelj Novog zavjeta i legendarni propovjednik fra Bonaventura Duda sutra slavi 90. rođendan, a sljedećeg dana 64. obljetnicu svećeništva, što je bio povod za ovaj intervju.
:: Mnogi se dive vašoj vitalnosti, gdje je tajna vaše dobre kondicije?
Doista, nikada nisam mislio da ću doživjeti 90. godinu života i što je bliže, nekako je teže doživljavam. Ipak, drago mi je da su moja franjevačka braća zaželjela da je svečano proslave.
:: Kad spominjete svoju franjevačku braću, to su fratri s Kaptola 9?
Ja sam član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. U Hrvatskoj su još dvije provincije, a dvije su u BiH. Naša hrvatska provincija obuhvaća samostane između Trsata i Zemuna i Čakovca i Subotice, a naša subraća rade i izvan Hrvatske. U Sidneyu u Australiji imamo tri kuće, u Njemačkoj i Austriji sudjeluju i naša braća u brizi za naše iseljenike, imamo jednog misionara u Nikaragvi i jednog osobitog u Peruu, biskupa i apostolskog administratora, s još jednim subratom, a po dvojicu-trojicu u dva velika središta kršćanstva. Ima nas oko 200, a ja sam drugi po redu kandidat sretne smrti.
:: To je samo vaša provincija, ali franjevaca ima doista mnogo?
U Hrvatskoj nas franjevaca ima oko 1000, možda i više. I to iz više boja, i muških i ženskih samostana. U Zagrebu imamo desetak provincija: naša, dalmatinska, hercegovačka – to je jedna boja. Drugi su konventualci i kapucini i treći kao što su sestre sv. Križa, školske sestre, itd., a i mnogo laika, oženjenih i neoženjenih, članova svjetovnog reda sv. oca Franje. Najstariji među nama nekadašnji je profesor prirodopisa p. Berard Barčić iz Kampora na Rabu, koji sad u 104. godini živi u Puli. No, uz nas u Hrvatskoj rade i braća dominikanci, isusovci, salezijanci... a i mnoge družbe časnih sestara.
:: U više navrata bili ste i teže bolesni, ali te su bolesti iza vas?
Neku ozbiljnu bolest nisam imao, osim operacije žučnog kamenca, ali sam prije znao trpjeti zbog bolesti grla i nesanice. Sada, nakon moje zlatne mise 9. siječnja 2000. pa do danas, evo, sada me jedino noge ne nose, a dobro spavam, apetit me služi... Za šalu kažem: pustite me da sjedim, najradije bih ostao sjedeći do smrti.
:: Kako izgleda jedan dan p. Bonaventure Dude?
To je teško opisati jer mi dani brzo prolaze, a imam uvijek previše posla. Istina, od 1993. sam u mirovini, ali to za nas redovnike samo znači da nismo obvezni na neki redovit posao koji se plaća. Evo više-manje najosnovnijih crta svakoga moga dana: idem spavati oko 21 sat, dulje se spremam, pazeći da mognem sve. Ustajem u šest sati, a subotom i nedjeljom malo kasnije. U 6.30 (nedjeljom u 7.30) idem na zajedničku molitvu i razmatranje, koje ujutro traje oko 45 minuta. Potom je zajutrak, a iza toga svaki na svoj posao. U samostanu nas je 50-ak, od toga 26 klerika, tj. onih koji se spremaju na svećeništvo pa studiraju teologiju. Ima sedam braće laika koji nisu ređeni, ali su punopravni franjevci, a obavljaju različite poslove u zajednici. U 12.45 opet je zajednička molitva, a nakon toga ručak u zajednici. Potom negdje do 13.45 ili 14 slijedi manji odmor, a zatim opet na posao. Predvečer je zajednička misa s večernjom molitvom, a iza toga večera oko 19.30.
:: Vaša soba prilično je različita od uobičajenih samostanskih soba?
Zidovi su joj pokriveni manje-više umjetničkim slikama i fotografijama, što je u samostanima rijetkost. Ja baš obilujem slikama, one mi mnogo znače jer se nadovezuju na moje vrlo intenzivne momente. Tako se na zidu nasuprot mog pisaćeg stola nalazi mladi nadbiskup Stepinac, čija je slika ili sličica na više mjesta, a ispod toga sv. Franjo u ekstatičnoj molitvi pred Kristom koji je sav u krvi. Slijedi vrlo lijepa fotografija u boji, slika velikog majstora Van Dicka, koje je preslika na oltaru u selu Krasu, s kojim se družim već dobrih 80 godina. Slijede tri časne sestre koje je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženima, a ja sam kod njih bio svaki dan u svojim dječačkim i mladenačkim godinama. Potom je lijepa slika novog pape Franje, a imam još bl. papu Ivana XXIII., papu Pavla VI., kojemu kardinal Šeper uručuje našu Bibliju iz 1968. Iznad vrata je fra Aleksa Benigar, moj portret slikarice Sandre Nejašmić, fotoslika bl. nadbiskupa Stepinca, moja pokojna mama... Na stolu, slijeva bl. Alojzije Stepinac, rad akademskog kipara Josipa Posljana u Krašiću, a u prozoru dva kiparska rada – sv. Franjo za našu kaptolsku crkvu i sv. Franjo poziva ptice da s njim slave Boga. Na vratima u drugu sobu: kardinal Franjo Kuharić, spomen-slika Večernjaka prigodom godišnjice smrti, do njega bl. Miroslav Bulešić, pri dnu zagrebački i splitski bogoslovi, sastanak Zagrebačke nadbiskupije u Lepoglavi i moja rijetka slika iz Svete Zemlje: u špilji sv. Jeronima, blizu špilje Isusova rođenja. Neću dalje jer imam još dva-tri puta toliko slika i sličica!
:: Koje biste razdoblje svoga života ocijenili najplodnijim?
Sada, otkad sam u mirovini na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, moj rad okreće se i drugim temama. Osobito sam od 1991. zaposlen kauzama za ispitivanje svetosti pojedinih ljudi koji su već prije smrti davali dojam svetosti. Te kauze često traju i godinama, a zahtijevaju vrlo mnogo posla, od kojih je najvažnija služba postulatora koji se brine da se pronađu i ispitaju mnogi svjedoci. Bavio sam se osobito s petoro slugu Božjih: o. Vendelinom Vošnjakom, našim provincijalom, koji je umro 1933., kardinalom Alojzijem Stepincem (umro 1960.), fra Antom Antićem (umro 1965.), fra Aleksom Benigarom (umro 1988.). Debele sate i sveske sam u tim kauzama ispitao i ispisao. Od drugih stvari spominjem veliko djelo o. Alekse Benigara, napisano samo za potrebe moga razmatranja, ali može koristiti i drugim ljudima. To je Evanđelje po Mateju s više od 300 stranica, po Luki s više od 300 stranica i po Ivanu s više od 400 stranica. Bio mu je hrvatski jezik već zastario jer se iz Hrvatske u Kinu odselio 1929., a odande je bio istjeran u siječnju 1954. te je došao u Rim, gdje je boravio u velikom samostanu rimskih franjevaca, internacionalnom franjevačkom samostanu, gdje je 11 godina bio duhovnik mladih franjevaca koji su došli na studij u Rim. Potom je napisao veliku biografiju pokojnog kardinala Stepinca, koja je izdana u Rimu na hrvatskom jeziku 1984., a u Zagrebu je tiskano drugo izdanje. Bio je ispovjednik u više samostana časnih sestara. Umro je na glasu svetosti 1988.
:: Što biste preporučili ljudima koji se danas oslanjaju isključivo na materijalno, a ne na duhovno, natječu se imovinom i karijerom, a ne krepostima i vrlinama?
Drugi vatikanski sabor bio je sav u znaku – Crkva i svijet. U “Radosti i nada” odabrani su neki pogledi na probleme svijeta, ali prvenstveno pod vidom što Crkva može pomoći svijetu. Kritička opaska na neke probleme u suvremenom svijetu. Evo tih naslova, koje čitamo u konstituciji “Radost i nada”: Položaj čovjeka u suvremenom svijetu – Crkva i čovjekov poziv – Ljudska djelatnost u svijetu – Zadaća Crkve u suvremenom svijetu – Promicanje dostojanstva braka i obitelji – Promicanje kulturnog napretka – Ekonomsko-socijalni život – Život političke zajednice – Promicanje mira i izgradnja zajednice naroda. Tu se čitaju i kritičke primjedbe na sva ta pitanja, ali Koncil pristupa optimistički, recimo tako, optimistički. No glavni prigovor dade se svesti upravo na to kako ste vi formulirali u pitanju.
:: Vjernici vas vole kao vrhunskog propovjednika. I danas propovijedate ‘iz glave’?
Ja sam bio propovjednik par excellence. Prije svega kao redovnik i svećenik, a onda kao misnik, pa kao profesor, a zatim i po svome posebnom daru. Spomenut ću samo svoje propovijedi u našoj kaptolskoj crkvi od 1981. do 2009. A onda ističem marijanske propovijedi o čemu sam izvijestio u intervjuu u Međugorju. Propovijedam li ‘iz glave’? Bio sam sretan kad sam uspio pripremiti i napismeno svoje propovijedi, ali sam ih sve govorio ‘napamet’ kao ‘iz glave’, ali više iz srca i često sam u propovijedi istaknuo ovu ili onu notu koju prije nisam predvidio. Imao sam oko 100 kazeta snimaka svojih propovijedi, ali sam to dao u opticaj i ne znam gdje ih sve ima.
:: Kakav bi trebao biti dobar svećenik?
Prije svega dobar vjernik. Ali koji svoje dužnosti i obveze uzima kao stalno nadahnuće u djelovanju. On se stalno usavršava i u svojoj vjeri i u svom djelovanju. Je li župnik, je li mu povjeren koji drugi svećenički posao, on je stalno i učitelj i učenik. I to skroz na skroz. Ako nema posebnih darova, a pozvan je na posebnu službu, on se ipak stalno usavršava premda to ljudi ne zapažaju. Treba češće pročitati nagovor biskupa zareditelja prije čina samoga ređenja i ostvarivati to iznutra i izvana.
Ovaj dobri čovjek prođe svijetom šireći mir i ljubav...Pravi Kristov svjedok! Obično ovakvi svečenici nisu interesantni trendovskoj "medisjkoj mašineriji" Nebesa se raduju...