Akademik Boris Bućan (68), slikar i grafički dizajner, upravo ovih dana izlaže nove slike u Bruxellesu, u La galerie MC2. Iako je slavu stekao radeći plakate, u svijetu je veliko zanimanje i za njegove slike i crteže.
Bućan nikad ne staje, uvijek radi. Atelje mu je smješten u prostorijama nekadašnje Studentske poliklinike na Trgu žrtava fašizma. A tek je nedavno otkrio da je u tim prostorima za vrijeme Drugog svjetskog rata bio smješten Gestapo, njemačka tajna policija.
„Predivno je da u tim prostorijama 70 godina kasnije nastaje umjetnost, da se ne razgovara o ubijanju ljudi i mučenjima", kaže Boris Bućan.
On do prije dvije godine uopće nije znao da je židovskog podrijetla.
„Kad je jedan Židov iz Ukrajine kupio moju sliku, rekao sam mu da je moja majka Ukrajinka iz sela pokraj Harkiva. A on kaže da su to sela u kojima su se Židovi skrivali od Staljinovih progona. Počeo sam to istraživati. Samo sam po imenima vidio da su židovska. Ali oni nikome nisu govorili o svojoj vjeri jer ih je Staljin proganjao. Sovjetski komunisti ubili su četiri milijuna Židova. Biti Židov tamo je bilo opasno za život", kaže Boris Bućan. Njegova majka, židovskog imena Halja, Ana ili Hanka po naški, nakon dolaska Nijemaca u Ukrajinu odvedena je u Njemačku. Svaka obitelj morala je dati po jednog člana za rad u Njemačkoj.
„U Treći Reich moja je majka pošla kao najmlađi član obitelji, sa 17 godina, jer je njen otac ostao održavati kuću. Putovali su željeznicom, u stočnim vagonima, iz Poltave do Beča gdje je radila u tvornici papira. Promijenila je ime u Ana što joj je vjerojatno spasilo život", otkriva Boris Bućan.
Njegova majka u Beču je upoznala Milovana Bućana, Kordunaša, jugoslavenskog vojnika kojeg su Nijemci zarobili nakon kapitulacije Jugoslavije. Njih su se dvoje 1944. vratili u Hrvatsku.
Bućanova majka Ana nakon povratka najprije je radila u partizanskoj bolnici u Karlovcu, a potom u Grafičkom zavodu u Zagrebu, dok mu je otac Milovan bio inovator na strojevima i trgovac. Boris Bućan rodio se 1947., no vrlo brzo nevolje su opet snašle obitelj. Milovana Bućana i njegove prijatelje poput Alfreda Pala optužili su kao informbiroovce pa su završili na robiji na Golom otoku.
„To je bilo kad sam bio dijete, prije osnovne škole, tako da ja nisam ni znao da oca nema. Najprije su ga odveli na Goli otok, a poslije u rudnik. To su bile perfidije komunizma. Kad se vratio, sve je bilo obavijeno velom tajne. Očeva preuranjena smrt je bila posljedica svega toga. Ni ja ni majka još ne znamo zašto je otac završio na Golom otoku", otkriva proslavljeni hrvatski slikar i dizajner Boris Bućan.
„Zbog toga nikad neću biti ljevičar, nikad me neće kupiti! Nikad neću biti njihov, ali neću biti ni desni ", dodaje Bućan.
Zbog svega što se događalo njegovoj obitelji u vrijeme komunizma Bućan je bio oprezan, bojao se denuncijanata.
U rodnom gradu Zagrebu pohađao je srednju školu za primijenjenu umjetnost gdje je, kaže, naučio zanat. Kad je imao 19 godina, otac Borisa Bućana je umro, vjerojatno zbog posljedica robijanja na Golom otoku, a nakon toga, 1968., pao je na prijemnom ispitu na Likovnoj akademiji u Zagrebu.
„To me potpuno uzdrmalo, prvi veliki šok. Mislim da sam imao dobre radove. Dečki su valjda bili konzervativni. Primljen sam na akademiju u Ljubljani odmah u jesen", prisjeća se Boris Bućan koji je kasnije ipak diplomirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu koja mu nije ostala u lijepom sjećanju.
„Ako slušate njih na Akademiji, mogu vas upropastiti da sljedećih pedeset godina ne znate što ćete raditi. To je škola za propast ako ih slušate, ako ih ne slušate, onda je to sjajno. Ja sam bio nemoguć student, tada sam se bavio avangardom, sam sam istraživao. Kao klinac sam radio neke stvari koje su Englezi nedavno registrirali i svrstali u pop-art. Te će slike u rujnu biti izložene u Londonu", otkriva Bućan.
Od prve godine na Likovnoj akademiji Bućan se počeo baviti plakatom, i to za Galeriju Studentskog centra.
„Ušao sam u to i jednostavno me zarobilo. Gotovo trideset godina bio sam u tom poslu", kaže Bućan koji je još kao mladić sa svojim plakatima išao na bijenale u Poljsku, Finsku, Japan itd.
„Nisam se bavio komercijalnim dizajnom, to me nije zanimalo, samo sam ostao u kulturi, u kazalištu i u glazbi. Drugo mi nije bilo neinteresantno", kaže Bućan.
No njegovi plakati 70-ih godina prošloga stoljeća ponekad nisu nailazili na razumijevanje. Bućan se prisjeća reakcije redatelja Božidara Violića, koji mu je uništio 200 plakata, 100 „muških" i sto „ženskih". Bućan je, naime, radio plakate za njegovu predstavu Don Juan, a ljutiti Violić je po plakatima flomasterom nacrtao muška i ženska spolovila.
„U svijetu se tada događa konceptualna umjetnost. Plakati su osmišljeni sa slovima, bez slike. Samo sam napisao ženski plakat i muški plakat, a njemu je to bilo smiješno. On to nije kužio. Morate biti dobar „pacijent" da crtate spolovila po plakatima", prisjeća se Bućan.
U vrijeme čvrstog komunizma Bućan nije ulazio u izravnu konfrontaciju s komunističkim režimom.
„Svi smo bili na oprezu u Jugoslaviji. Moralo se autocenzurom proživjeti komunizam. Onaj tko je izazivao mogao je nastradati. Ja sam im neke stvari i podvalio, nisam izdržao da im ne podvalim", rekao je.
Uspjeh sa Žar pticom
Unatoč autocenzuri, Bućan je imao golemih problema sa Stipom Šuvarom, komunističkim moćnikom u Hrvatskoj koji je svugdje i u svašta zabadao svoj nos.
„Ne želim o tome govoriti, ali vrlo je ružno to završilo za mene. Ti dečki, komunisti, imali su paranoju od svega. Bili su u strahu od svega. Čak ih je i umjetnost mogla prestrašiti", objašnjava Bućan.
Za razliku od Bućana, režimski umjetnici bili su poželjni, dobro su živjeli, utvarali su veličinu bez obzira na to što potvrde za to nije bilo na platnu.
„Komunisti su htjeli imati velike umjetnike. Velike novce su ubacivali u njih i njima je bilo odlično", otkriva Bućan te navodi primjer jednog poznatog hrvatskog umjetnika (kojem nećemo navesti ime, nap. a.), miljenika komunističkog režima, koji je kod uglednog njemačkog izdavača htio kupiti za 100 tisuća eura uvrštavanje u katalog poznatih umjetnika 20. stoljeća, što mu, naravno, nije uspjelo.
Bućan je svoj najveći uspjeh postigao je plakatom Žar ptica na Venecijanskom bijenalu 1984. Bio je jedini umjetnik koji je tada predstavljao Jugoslaviju. No kako se dogodio taj presedan?
„Obično je za takve događaje bio republički ključ, svaka je republika morala imati svoga igrača, svoga umjetnika. I kako ostale republike, čak ni Srbija ni Slovenija, toga trenutka nisu imale ništa ravnopravno mom plakatu, Žar ptica je izložena na bijenalu. Plakat je napravio čudesan odjek", prisjeća se Bućan. Na bijenalu je bio izložen njegov plakat koji je radio za splitski HNK, za baletnu predstavu Petruška i žar ptica Igora Stravinskoga.
Njegova Žar ptica, gdje god da je izložena, bude najvažniji plakat. Prema Veri Horvat Pintarić, Bućan ima barem deset plakata koji su bolji od Žar ptice, ali taj je jednostavno postao planetarno poznat.
„Radio sam puno plakata, po trideset godišnje, živio sam od njih. To je bilo sjajno i već u tim godinama su me plaćali pristojno. Tako sam mogao putovati na izložbe po svijetu, po Europi".
Danas jedna kopija njegova plakata Žar ptica stoji više od honorara koji je Bućan dobio kad ga je izradio. Jedna kopija Žar ptice danas stoji 3,5 tisuća eura.
A u brojnim svjetskim galerijama i muzejima pitanje je prestiža imati u svome postavu Bućanove plakate i slike – od muzeja MoMa u New Yorku i Victoria & Albert Museum u Londonu do uglednih njemačkih, francuskih i hrvatskih muzeja.
„Muzej suvremene umjetnosti ima moje radove u stalnom postavu, Victoria& Albert Museum, MoMa ima 17 mojih radova. Kako doznajem, oni će moje radove pokazivati sa svakom izložbom", kaže Bućan.
Kao novinu 80-ih godina uveo velike dimenzije plakata, koji su se tiskali na više listova veličine 2x2 metra. Njegovi plakati su se tako nametali gledateljima, prolaznicima te mijenjali sliku urbane sredine. U svojim plakatima Bućan se često referirao na poznata djela iz povijesti umjetnosti, ali u novim okolnostima, bilo da je riječ o plakatu koji najavljuje glazbeni ili kazališni događaj. Likovni kritičari nikada nisu ostajali ravnodušnim na njegove radove. Bućan je pobrao mnoge nagrade, domaće i inozemne.
Umjetnost je život
Sljedeće godine u Muzeju za suvremenu umjetnost Bućan će imati veliku izložbu, retrospektivu svojih plakata.
Prije dvije i pol godine, povodom Festivala Hrvatske u Francuskoj 2012., Bućanovi plakati opet su bili senzacija, što je proslavilo našu malu zemlju.
Francuski časopis Beaux Arts, koji se prodaje na kioscima, primjerice, tiskao je broj koji je posvećen Bućanu. turistička zajednica Pariza najavljivala je pak njegovu izložbu u svom promotivnom materijalu pozivajući turiste da razgledaju Bućanove radove u Parizu.
„Ja nisam Parižanin, a oni zovu ljude na moju izložbu. Nisam mogao vjerovati da sam osvojio jedan grad kao što je Pariz", priznaje Bućan.
Časopis Parisian savjetovao je pak i najavljivao tri izložbe koje se moraju vidjeti – Paula Gauguina, Salvadora Dalija i Borisa Bućana.
„To su događaji koje možete samo sanjati", priznaje Bućan koji se, unatoč uspjesima, nije umislio, nikad mu slava nije udarila u glavu.
„Užasnulo bi me da godinu poslije toga imam lošu izložbu. To bi mi negiralo događaj iz Pariza", dodao je.
Bućan, naime, nije slučajno postao poznat po svojim plakatima koje je vrlo rano počeo raditi.
„Htio sam za svaki koncert, za svaku predstavu raditi što bolji plakat. Cijelo sam vrijeme u tim plakatima vidio sliku. Zato su oko svakog plakata okviri. To je slika u okviru. Dakle, davao sam do znanja o čemu se radi, ali svijet dizajnera ne može to prihvatiti kao iskorak. Oni hoće utvrde svoga posla, a meni je bilo interesantno i u umjetnosti i u dizajnu razbiti te granice", objašnjava Bućan.
Kad je 90-ih godina interes za plakate splasnuo, ugasio se, Bućan je jednostavno nastavio slikati.
„Pojavile su se velike ploče, jumboplakati, a možda sam ja naručiteljima postao preskup. Usto, dogodila se druga vrsta tiska, drugi ljudi su se dogodili. Plakat je odumro. Ali ja sam paralelno s time radio izložbe slika i izložbe crteža. Vrlo sam se brzo prešaltao na drugi teren koji me daleko više interesira", kaže Bućan.
On je čovjek koji ne voli dijeliti savjete, ali dodaje da mladi slikari sami moraju otkriti slikarstvo u sebi, ono kojim će se baviti kako bi uspjeli u „surovom svijetu".
„Prvo treba sebe dobro osluškivati. Ne možemo oponašati pravce iz 20. stoljeća. Jako je važno da umjetnost bude sam život jer, ako to nije životna stvar, onda je takva umjetnost besmislena, isprazna roba", zaključio je Boris Bućan.
Ako je nekad i bio SDP više nema dodirnih točaka sa lijevim. Ljudi koji vam je??? Ovo je 2015. sve se vidi i sve se zna.