Vujadin Boškov sjedio je na klupi u posljednjem finalu Kupa prvaka 1992. godine koji je osvojila Barcelona. Novosadski stručnjak vodio je Sampdoriju za koju je tada igrao i Srečko Katanec. Kao trener Reala osvojio je naslov prvaka Španjolske 1980. i dva Kraljeva kupa (1980. i 1982.).
U predvečerje beogradske utakmice Srbije i Hrvatske ljubitelji nogometa još se dobro sjećaju dva meča iz 1999. godine, neodlučenog ishoda u Zagrebu, nestanka struje na Marakani i neuspjeha vatrenih koji se nisu uspjeli plasirati na Europsko prvenstvo 2000.
Danas, 14 godina poslije, većina se slaže da su na srbijanskoj strani dvije ključne osobe bile Siniša Mihajlović, koji je danas izbornik Srbije, i tadašnji izbornik Vujadin Boškov (1931). I dok se o Mihajloviću većina toga već zna, brojni detalji iz života Boškova i danas su nepoznati široj javnosti.
– Boškov je gromada od čovjeka i prava institucija koja je uvijek bila ispred svoga vremena. Dokazuje to i njegova karijera, svi njegovi uspjesi, kao i ideje koje je imao kao direktor i koje su se provele – kaže Radisav Rabrenović koji obnaša dužnost glavnog tajnika Vojvodine iz Novog Sada.
Pojašnjavajući svoje riječi, kaže da je Boškov još 1974. godine, kada je bio direktor kluba, kupio za potrebe Vojvodine zemljište s idejom da se tamo, izvan središta grada, izgradi trening-kamp. Njegova je ideja i realizirana i taj kamp danas nosi njegovo ime. Kamp NK Vojvodine danas ima pet travnatih terena, jedan s umjetnom travom, nogometnu akademiju, restoran, sobe za spavanje, teretanu, zdravstveni i vodeni blok...
– To samo govori koliko je bio ispred vremena. Zbog svog razmišljanja kako unaprijediti nogomet u bivšoj državi 1974. je morao i napustiti Jugoslaviju. Proglašen je tehnokratom i prijetilo mu je uhićenje. Pomogli su mu prijatelji koji su mu poskrivećki donijeli putovnicu i preporučili mu da ide iz zemlje, što je on i učinio. Od tada počinje njegov drugi život koji ga je dodatno proslavio – kaže Vujadinov prijatelj Miroslav Gavrilović, koji je napisao i knjigu o njemu pod nazivom \"Vujke, jedan jedini\".
Triput izbornik Jugoslavije
Govoreći o Boškovu, Gavrilović kaže da je bio čovjek koji je u svemu što je radio imao velike uspjehe i da nikada nije prihvaćao prosječnost.
– Kao igrač bio je jedan od najboljih igrača bivše države. Zvali su ga svi klubovi velike četvorke, ali on nikada nije napustio Vojvodinu. Jedini je igrač iz legendarne postave reprezentacije Jugoslavije s OI u Helsinkiju koji nije bio član ni jednoga kluba velike četvorke. Igrao je i za reprezentaciju Europe. Kasnije, kao direktor kluba, imao je također velikog uspjeha te je osvojio i naslov prvaka. O njemu kao treneru govori i to da je radio u Nizozemskoj, Italiji i Španjolskoj. Jedan je od malobrojnih trenera s ovih prostora koji je vodio Real Madrid. Tri je puta bio i izbornik Jugoslavije s kojom je također imao uspjeha - kaže Gavrilović.
Boškov danas živi u Novom Sadu, ali ne može govoriti za novine s obzirom na to da je obolio od Alzheimerove bolesti. Sigurno je da je do toga došlo i zbog načina života koji je vodio desetljećima kao igrač i trener, a koji je bio prepun uspjeha, neuspjeha i stresova. Podugačak je popis poznatih osoba koje je pogodila ta bolest koja \"ne boli, ali ostavlja velike posljedice\". Među njima su i dugogodišnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković kao i, sada već pokojni, Miljan Miljanić, nekadašnji izbornik Jugoslavije i također trener Reala.
A trenerski put novosadske legende počeo je sasvim slučajno. Prve trenerske korake Boškov je napravio u Švicarskoj za vrijeme treninga, još dok je bio igrač. Naime, trener mu se ozlijedio usred treninga! Dao je zviždaljku u ruke Boškovu i samo mu kratko rekao: \"Ti nastavi dalje!\".
Bio je to početak veličanstvene trenerske karijere. Tu zviždaljku, koja je bila specifičnog zvuka, uvijek je nosio uza se.
– Tog je trenutka postao trener, a u opusu je naredao brojne velikane europskog nogometa. Vodio je Den Haag, Napoli, Sampdoriju, Romu, Ascoli, Zaragozu, Sporting Gijon, Real Madrid... Radio je kao trener samo u te tri zemlje koje su poznate kao nogometne velesile, što govori o znanju i ugledu koji je uživao. Sigurno je da to nije bilo slučajno – kaže Gavrilović.
Za Boškova se govori da je bio iznimno studiozan i praktičan trener koji ništa nije prepuštao slučaju. Uvijek je gledao unaprijed, čime je već na početku stjecao prednost. Potječe iz siromašne obitelji pa je kroz godine, kada je i zaradio veliki novac, slovio za osobu koja pazi na svaki dinar i ne razbacuje se bez potrebe. Poznato je i da je kao 70-godišnjak pri posjetu Ženevi, gdje ima kuću, uvijek vozio svoj ferrari koji ga je ondje čekao parkiran.
Boškov je držao do ugleda pa je u klubovima u kojima je radio inzistirao da bude smješten u elitnim četvrtima. Tako mu je u Napulju prvi susjed bio predsjednik Italije, a u sklopu kuće u kojoj je živio imao je i privatnu uvalu koju je koristio kao svoju plažu.
– O Boškovu se može mnogo toga reći i napisati jer on je jedinstvena osoba. Nažalost, danas je malo takvih. Uvijek je zračio optimizmom, što je prenosio i na igrače. On njima nije bio samo trener, bio im je poput drugog oca. Zato ga svi oni i poštuju. Utakmice je vodio kao gospodin i kad je dobivao i kad je gubio. Takav je bio i te 1999. godine u Zagrebu. Imao je na raspolaganju odličnu momčad, ali sigurno je i da je mnogo toga njegova ugrađeno u taj uspjeh SRJ. I tu utakmicu, koja je bila mnogo više od nogometa, on je shvaćao kao igru, kao sport. I tada je govorio \"pa to je samo nogomet\". Tu mirnoću prenosio je i na igrače, što je u takvim utakmicama iznimno bitno – tvrdi Gavrilović.
Boškov je poznat i po izrekama kojima se često služio. Neke od njih su: \"Nogomet je prosta igra\", \"Tko o nogometu priča komplicirano i nerazumno, taj želi prikriti vlastito neznanje\", \"Tko nije igrao nogomet, ne može biti trener. Kako da nauči druge ono što sam ne zna?\", \"U mojoj momčadi nitko ne može imati veću plaću od mene. Kako da zapovijedam igraču koji je bolje plaćen?\", \"Bez discipline život je težak.\"...
Ladić pamti Sinišine \"kifle\"
Jedna od uzdanica Boškova u Zagrebu te 1999. godine bio je i Siniša Mihajlović kojeg je upoznao dok ga je trenirao u Romi. Dražen Ladić i danas se sjeća one \"kifle\" poslije koje je Stanković postigao pogodak. Iako je učio i od Boškova, Mihajlović je ipak sasvim drukčiji tip trenera. Gavrilović, koji je napisao knjigu i o Mihajloviću \"Božja levica\", kaže da je pred njim velika trenerska karijera.
– On se i dalje razvija i dalje uči. To se najbolje vidi po njegovim izjavama, stavovima i sličnim stvarima. Uostalom, tijekom karijere imao je puno velikih trenera i od svakoga je sigurno nešto pokupio. Usto, radi se o jednom od najtrofejnijih nogometaša s prostora bivše Jugoslavije koji zna kako se osvajaju trofeji, što je vrlo važno – smatra Gavrilović.
Govoreći o sadašnjem izborniku Srbije, kaže da je Miha sve u karijeri postigao radom, trudom i odricanjem. A postigao je puno.
– Uvijek je išao nekako uzbrdo. Jednostavno je takva osoba. Kad želite da Siniša nešto napravi, onda ga jednostavno uvjeravajte u suprotno jer on je osoba koja se uvijek želi dokazivati. Tako je i postao izbornik Srbije. Svi su mu govorili \"nemoj, ne treba ti to\", ali on je pristao. Da su mu govorili \"prihvati to\", on sigurno tada ne bi postao izbornik – kaže Gavrilović.
Riječ je o igraču koji je oduvijek bio pomalo buntovne prirode i koji je zamalo izgubio sve i prije nego što je počeo igrati ozbiljno. Odmah poslije prelaska u Vojvodinu otišao je s klubom na utakmicu u Karlsruhe. Ondje je otišao u neku prodavaonicu gdje je poslije, zbog nepromišljenosti, i uhićen. Naime, iako je u džepu imao tadašnjih 500 njemačkih maraka, Mihajlović se odlučio ukrasti traperice. Obukao ih je na one koje je već imao na sebi. Kako mu je to prošlo bez problema, odlučio je \"kupiti\" i cipele. Uhvaćen je i završio je u pritvoru.
– Ljudi iz Vojvodine mogli su ga škartirati i nikad od njega ništa ne bi bilo. Na sreću nisu, i Siniša je napravio veliku karijeru. Pristao je i da taj detalj uđe u knjigu da njegova djeca vide koliko je bio nepromišljen – prisjeća se Gavrilović.
Koliko je znao biti buntovan, govori i epizoda iz Sampdorije kada je Roberta Mancinija, koji je tada imao status božanstva, uhvatio za vrat. Poslije su njih dvojica postali veliki prijatelji.
Mihajlović zove i Kloppa
Gavrilović za Mihajlovića kaže da je kao trener poput gromobrana koji štiti igrače od pritisaka.
– Zbog toga je tu i onaj njegov namrgođeni pogled, stav, podignuta kravata... Po tome je postao prepoznatljiv i to je ono što mnoge živcira. Međutim, on je sasvim drugačija osoba i u životu uopće nije takav. On na taj način samo štiti igrače jer sve udarce prima on, dok igračima osigurava mir. Malo se zna, ali on danas ima gotovo svakodnevne kontakte s brojnim svjetski poznatim trenerima poput Kloppa, Mourinha i drugih – tvrdi Gavrilović.
Unatoč svemu, vrlo je izgledan Mihajlovićev odlazak s kormila srpske reprezentacije. Jedan od razloga je neuspjeh u kvalifikacijama, što mu se predbacuje, dok je drugi taj što je došao kao izbor predsjednika NSS-a Tomislava Karadžića koji je pod velikim pristicima i koji je na odlasku.
– Mislim da Siniša sigurno odlazi s istekom ugovora. Ako ne ode prije, sigurno odlazi u prosincu kada je Karadžić najavio ostavku. Poznat je kao iznimno principijelna osoba i toga se uvijek drži. Isto tako mislim i da nakon ove epizode u Srbiji nikada neće voditi niti jedan klub iz Srbije iako je njegova želja bila da jednom vodi Crvenu zvezdu – zaključio je Mišo Gavrilović.
Utakmica u nezgodan trenutak
Utakmica s Hrvatskom u Beogradu za Srbiju dolazi u vrlo nezgodnom trenutku. Uz činjenicu da su orlovi izgubili i gotovo teoretske šanse za ulazak u dodatne kvalifikacije, nogometna Srbija suočava se s nizom drugih problema. Jedan od njih je i najava mogućeg prekida utakmice koju navodno planiraju huligani, dok se s druge strane Srpski nogometni savez (FSS) i njegov predsjednik Tomislav Karadžić suočavaju s velikim pritiscima i zahtjevima za promjenama. Na tome posljednjih tjedana najviše inzistira Crvena zvezda, klub s kojim je Mihajlović 1991. bio prvak Europe, a koja već godinama nije ni prvak Srbije trpeći dominaciju Partizana. Karadžić je već najavio ostavku za prosinac ove godine, a kao najizgledniji nasljednici spominju se Dragan Džajić i Savo Milošević.
>>Mihajlović: Tole odlazi? Onda će Srbija opet u ponor!
