Da se mogu vratiti 10-15 godina unazad, ništa ne bih promijenio. Možda bih samo malo više trenirao. Bio sam lijen – priznao je dobro raspoloženi Božidar Jović (43), bivši hrvatski rukometni reprezentativac, kružni napadač, a danas menadžer RK PPD Zagreba. Kaže da više vremena provodi u klubu nego doma. Rasporedi su gusti, kraju se približava prvi dio rukometne sezone.
– Puno je utakmica, psihički su igrači u padu, ali to će proći – pričao je dan uoči utakmice s Beşiktaşom Jović, osvajač olimpijske medalje iz Atlante 1996., svjetskog srebra 1995. s Islanda i zlata iz Portugala 2003. Sa Zagrebom je dvaput bio europski prvak i četiri puta igrao u polufinalu, a rukometom se prestao baviti 2003.
– Tako sam odlučio. Započeo sam privatni posao i nisam mogao na dva stolca. Nisam mislio da ću raditi u sportu. Tri mjeseca nakon što sam završio karijeru, javili su mi se iz kluba i ponudili mi mjesto tehničkog direktora. Prihvatio sam.
Uz partnere danas je vlasnik i zagrebačkog noćnog kluba H2O.
– Privatni poslovi, sport, sve je to vrlo slično. Jedan moj prijatelj, bivši nogometaš, najbolji je proizvođač kulena. Jednom mi je rekao: "Sve svoje znanje iz sporta prenio sam u privatni biznis i uspio!" – slikovito je objasnio.
Momčad koju danas gledamo u Kutiji šibica i Areni nastala je pomnom selekcijom igrača. Kada je Ante Ančić postao direktor kluba, sjeo je s Jovićem i Zoranom Gopcem za stol. I sastavili su plan...
– Uzeli smo igrače 1992. godišta koji su bili četvrti na juniorskom SP-u u Sarajevu, i neke nešto starije, i odlučili ih baciti u vatru: Stepančić, Mandalinić, Brozović...
Za trenera su uzeli Borisa Dvoršeka.
– Dvoršek ih je vodio u mlađim kategorijama. Njegovim odlaskom tražili smo iskusnog trenera koji može dati šlag na tortu. Vujović nam je pokazao koliko ti dečki vrijede. Danas se dogodi da pobijede neke ekipe koje su po budžetu 3-4 puta jače. Naš budžet nije ni dva milijuna eura. Primjera radi, Göppingen je šesti klub u Njemačkoj, a ima 5,5 milijuna eura u proračunu, Kiel ima 9 milijuna, PSG ima proračun od oko 10-11 milijuna. U Veszprému trećeg lijevog vanjskog plaća enormno, a mi ih držimo u šaci 55 minuta i izgubimo zbog manjka iskustva. S četiri milijuna eura budžeta igrali bismo na Final Fouru – u detalje je pojasnio Jović.
Glancanje generacije još nije gotovo. S igračima su potpisali ugovore do 2017. i 2018., a u ovoj će sezoni proučiti što još trebaju nadopuniti.
– Sretan sam što smo reorganizirali klub i danas imamo najbolju školu rukometa u Europi. To kažu svi. Puno se trenira, ulažemo u trenere koji idu i na domaće i međunarodne seminare. Samo najmlađi plaćaju članarine, ostali ih ne plaćaju. Djeca ne plaćaju putovanja, hotele, ni turnire. Da možemo, napravili bismo i internat.
Od trenutačnih reprezentativaca samo Čupić i Alilović nisu prošli kroz Zagreb.
– Uvijek kažem igračima: "U Zagrebu se nećete obogatiti. Ali to je stepenica koju morate proći na putu ka svjetskim klubovima." Tko se dokaže u Zagrebu, taj vani ima dobru cijenu.
Prisjetio se razgovora s Kopljarom i Stepančićem koji nikad neće zaboraviti:
– Potpisali smo s njima višegodišnje ugovore. No u međuvremenu su dobili ponude od klubova koji nisu u top 5, ali za nas su one bile jako primamljive. Obojica su rekli: "Uvijek mogu igrati u Nantesu, Berlinu, Göppingenu ili Wetzlaru. Želimo se ovdje dokazati i onda otići u pravi klub." Obojica su čekali šansu, nisu se žurili. Marko je potpisao za Pariz, sada i za Barcelonu. Luka također ide prema Parizu. Mislim da je to pravi i jedini put – ispričao je pa nastavio o planovima na duge staze: – Bili smo jako ponosni kad smo prodali Duvnjaka i i Kopljara, ali najsretniji sam što smo uspjeli napraviti od generacije 1992. Vjerovali smo u njih kada brojni skeptici nisu. I to nije kraj. Imamo jako perspektivno '98. godište. Tu je sigurno devet igrača s kojima ćemo potpisati stipendijske ugovore. I još njih dva-tri koji ne igraju u Zagrebu. Bit ću najsretniji kada za pet godina ti dečki budu igrali u našem seniorskom sastavu.
Iako je bio rukometaš, s momčadi ima strogo poslovan odnos.
– Znamo se našaliti, ali imamo korektan i poslovan odnos. Problema s disciplinom nikad nismo imali, dečki su super. Iako bih volio da su malo bezobrazniji. Moja generacija nije imala Playstation i internet. Kao klinci, mi smo sve rješavali na ulici. Dečki su dobri i kulturni. Nema niti jednog izgreda. Odemo na pripreme i svi su u 23:00 u hotelu. U moje vrijeme bježalo se preko balkona i kroz kuhinje!
Jović je bio temperamentan igrač. Da ostali reprezentativci nisu stali u njegovu obranu, Lino Červar ne bi ga vodio u Portugal, a konflikata je bilo i s pokojnim izbornikom Velimirom Kljaićem.
– U Egiptu sam se čak potukao na klupi. Iz današnjeg kuta rekao bih da to ne valja i nije bilo u redu. Tada sam mislio da sam u pravu.
Što se treba poklopiti da reprezentacija ponovi uspjehe kakve su oni imali?
– Kakvu smo momčad imali, trebali smo osvojiti barem još dva zlata. A danas... Želje su velike. Ali kad gledamo koje su sve momčadi ispod nas ili uz nas i kakva im je kvaliteta, moramo biti zadovoljni rezultatima koje imamo. Ne bih volio pametovati, ali vidim da dolazi do lagane smjene igrača. Oni bi svoje najbolje lice trebali pokazati 2018. Zagrebova želja je da te 2018. barem 7-8 zagrebaša igra za reprezentaciju. Taj nastup zaslužuje cijela naša postava.
Rukomet ne igra ni rekreativno, ali voli skijati.
– Postao sam profesionalac već sa 18 godina, bio sam jedan od najmlađih debitanata u reprezentaciji Jugoslavije. I nisu mi dali da skijam. Sada svake sezone bar 15-20 dana provedem na snijegu. Je li nabacio koju kilu otkako ne trenira? – A jesam... Teži sam 10 kg. Uvijek se borim s tom kilažom – nasmijao se Jović.
