Braća Zdenko i Marijan Capek iz Zagreba heroji su Domovinskog rata, branili su Vukovar do posljednjeg časa, a nakon 30 godina prisjetili su se svega što su morali proći.
U rujnu 1991. krenuli su u obranu Vukovara. Nakon što je vidio snimke razaranja, stariji brat Zdenko se s prijateljem odlučio prijaviti kao dragovoljac. Pridružio mu se i mlađi brat, tada 22-godišnji Marijan koji je volio gledati film "Rambo". Mislio je da je fizički jak i spreman na sve.
Njihov put k Vukovaru krenuo je sa Zagrebačkog Velesajma. Ušli su u autobus pun heroja, koji su krenuli u bitku pjevajući i s osmijehom na licu. No, već kod Ivankova, pjesma je stala, a u očima dragovoljaca pojavio se strah.
Vukovar je bio u okruženju i nije se moglo ući u njega tek tako. Zdenko je kazao kako su se baš taj dan vodile velike borbe. Obojica su osjetila strah, ali i miris baruta i dima. Kuće su gorjele, jednostavno prava kataklizma.
- Tu noć smo mi ušli u taj pakao Vukovara. Doslovce u pakao Vukovara. Danonoćna granatiranja, danonoćne borbe, danonoćni napadi sa zemlje i iz zraka - naglasio je Zdenko u razgovoru za HRT.
Video - Ovčara je mjesto najvećeg zločina u Domovinskom ratu: Smaknuto preko 260 civila i ranjenika iz Vukovarske bolnice
Marijan se prisjeća kako je svaki dan bio težak, nije bilo odmaranja niti opuštanja. Osim što se borio protiv snažnog neprijatelja, borio se i sam sa sobom. Onaj Rambo koji je čučao u njemu, ipak je imao strah, nije poznavao svoje granice izdržljivosti, iako je bio sportaš.
Dani su prolazili, a situacija na terenu bila je sve gora. Mnogo ranjenih, ali i smrtno stradalih suboraca.
- Netko bude ranjen, netko pogine, nemaš vremena razmišljati o njemu. Sad moraš razmišljati o sebi. Sjetimo se svih tih dečki i danas, nakon trideset godina poslije, ali ti jednostavno ne stigneš. Ne stigneš o tome misliti. Tisuću puta sam sebe ulovio da ne mislim na brata, što će se njemu dogoditi, jer nemaš vremena. Ne stigneš misliti. Misliš o tome da ti moraš preživjeti, taj trenutak, tu sekundu. Postoje ulične borbe, vi ne razmišljate hoće li vam brat biti ranjen ili hoće li suborac biti ranjen. Vi razmišljate kako sačuvati svoju glavu - poručio je mlađi Capek.
Početkom studenog, iako razdvojeni, shvatili su da nešto nije bilo u redu. Iako su dobivali oprečne informacije, saznali su da su zapovjednici Vukovara otišli u proboj. Hrabri branitelji iz svih dijelova Hrvatske ostali su u gradu i nastavili se boriti. Marijan je ostao na zadnjoj crti obrane. Nije znao da su se ostali povukli, ali je shvatio da se približava kraj. Neće moći obraniti Vukovar.
Zdenko je poručio da se ni u tim trenucima nije osjećao napušteno. Dodao je da je bilo iluzorno očekivati da netko dođe u pomoć. Marijan je dodao da usprkos svemu, Vukovar nije prodan.
- Morate znati da je to '91. godina, stvaranje Republike Hrvatske. Hrvatska nema vojsku, Hrvatska se brani s 35 do 40 tisuća ljudi. To ćete danas teško čuti, zato što mi Hrvati o sebi imamo jako veliko mišljenje i da smo mi veliki branitelji i ratnici. No moramo biti svjesni da kada se napala hrvatska država, da je svega 35-40 tisuća dragovoljaca Domovinskog rata izašlo van i reklo - e, nećete - poručio je.
Ljudi su se tada, prisjetio se Zdenko, počeli okupljati u obućari, jer su svi željeli biti na jednom mjestu. Civili su osjećali kakvu-takvu sigurnost uz svoje branitelje. No, stigli su tenkovi JNA, a četnici su prijetili da će ubiti civile ako se branitelji ne predaju. Da ne bi bilo još krvi, hrvatski heroji položili su oružje i tako je 18. studenog 1991. pao Vukovar.
I tada kreće pravi pakao. Odvedeni su u logor Stajićevo. Četnici, rezervisti Srbije tukli su hrvatske branitelje, ali i one Srbe koji su branili svoj dom te koji nisu podržavali velikosrpsku politiku.
Batine su bile svakodnevica, kao i ispitivanja. Ljudi su nestajali, krvi je bilo posvuda.
- Ubili su jednog našeg branitelja, tukli su ga pendrekom, nisu ga tukli, lupali su ga u glavu, ne onom dužom stranom, već onom kraćom. Doslovce su se iživljavali dok čovjeku nije pukla lubanja. Bilo je krvi. Meni je to bilo na negdje pola metra. Srce mi je skoro stalo, poručio je Zdenko.
Braća Capek premještena su u logor Srijemska Mitrovica. Obojica su kazala kako su uvjeti u tom logoru bili znatno bolji nego u Stajićevu, no ispitivanja su bila puno brutalnija.
Kad su počele razmjene zarobljenika, braće Capek nije bilo na popisu. No, nisu gubili nadu, pogotovo 15. siječnja 1992. kad je i formalno priznata Republika Hrvatska. Usprkos batinama, ponos i hrabrost su bili jači. Znali su da su pobijedili.
Braća Capek su razmijenjena tek 22. svibnja 1992. Zdenko je za "sretan put" dobio još nekoliko udaraca, no to ga nije slomilo. Ispred Kemijske škole u Zagrebu dočekala ih je obitelj. No, slomilo ih je to što su vidjeli majke, supruge i djecu koje su čekale one koji se nikad nisu vratili.
Sjećanje na dane ponosa i slave obojica gaje u braniteljskim udrugama. Marijan je autor Festivala domoljubnog filma "Gordan Lederer", a Zdenko je aktivan u Udruzi zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara. Ni danas, usprkos svemu, ne žale ni za jednom sekundom pakla Vukovara.
- Niti jedna sekunda žaljenja. Znači, isti moment, ista situacija, niti djelić sekunde razmišljanja da ne bi to ponovio. Imam trideset godina više, vjerojatno bih bio pametniji i vjerojatno ne bih ulazio kao Rambo - istaknuo je mlađi Capek za HRT.
Dečki, divni ste. Hvala vam za sve što ste učinili za našu Domovinu Hrvatsku.