Michael Unsworth je Englez koji već dugo posluje u Hrvatskoj, gdje kao hrvatski zet i živi i ima stalno prebivalište. Ali, Michael Unsworth u nečemu se bitnom razlikuje od većine ostalih investitora u Hrvatskoj, stranih i domaćih. Usred ekonomske recesije i kulturne regresije on je investirao u kulturu i pokrenuo prvorazredan festival barokne glazbe – Korkyra Baroque, koji će ove godine doživjeti peto izdanje.
Glavna tema dosadašnjih razgovora s gospodinom Unsworthom bila je njegov život i poslovanje u Hrvatskoj, njegovi pogledi na našu domovinu. Ovaj smo ga put zamolili da nam razjasni neke stvari o svojoj domovini, Ujedinjenom Kraljevstvu.
Javio sam mu se odmah nakon objave rezultata referenduma na kojem su njegovi sugrađani odlučili da žele napustiti Europsku uniju. Odgovorio mi je iz Bangkoka, odakle se upravo spremao poletjeti za London. Razgovarali smo kad se, nakon nekog vremena provedenog u Engleskoj, vratio u Hrvatsku, u njegovu uredu u Zagrebu, prije nego što je nastavio put prema Orebiću, u kojem živi, i prema Korčuli, gdje je hotel Lešić Dimitri Palace kruna njegovih hrvatskih poslova.
Kampanja za izlazak uspjela je u širenju svoje poruke koja je potpuno pogrešna. To je poruka da su useljenici velik teret za zdravstveni, socijalni i stambeni sustav, a to jednostavno nije istina
Jeste li glasali na referendumu?
Bio sam u Bangkoku i nisam mogao glasati, ali moja supruga jest.
Ona je, dakle, i državljanka Ujedinjenog Kraljevstva. Imate li vi i hrvatsko državljanstvo?
Ne, zasad imam samo status rezidenta, ali to ću sada možda morati promijeniti.
Čim kažem Brexit, već po izrazu vašeg lica vidim što mislite o rezultatu referenduma.
Da, silno sam razočaran. To se nije trebalo dogoditi. Za Britaniju, ali i za ostatak Europe, to je poput teške automobilske nesreće.
Koliko je takva vaša reakcija emocionalna, a koliko praktična?
Na temelju mog iskustva i znanja o poslovanju, takva odluka nikako ne može biti dobra, nego samo katastrofalna zbog tijesne povezanosti britanskog gospodarstva uz Europu. Naravno, još ne znamo kakvi će se sporazumi postići, ali i najbolji dogovor ostavlja Veliku Britaniju u nepovoljnijem položaju od ovog današnjeg. Useljenici su očito bili tema koja je prevagnula.
I to, koliko sam upućen, useljenici iz Europe?
Da. Međutim, ludost je u tome što ona područja u kojima se najmasovnije glasalo za izlazak iz EU imaju vjerojatno najmanju stopu useljavanja, dok je London glasao izrazito za ostanak. Čini se da je kampanja za izlazak uspjela u širenju svoje poruke koja je potpuno pogrešna. To je poruka da su useljenici velik teret za zdravstveni, socijalni i stambeni sustav, a to jednostavno nije istina jer većina tih ljudi mnogo više pridonosi državi, nego što je košta. I to ne samo kroz plaćanje poreza. Recimo, cijeli naš sustav brige i njege starijih osoba gotovo potpuno počiva na radu useljenika. Kampanja za izlazak uvjerila je mnoge da su useljenici prijetnja, koje u stvarnosti uopće nema. A Britaniji će trebati barem deset godina da restrukturira svoje gospodarstvo. Vidite što se odmah dogodilo s funtom.
Foto: Anto Magzan/Pixsell
Veći dio svog života vi ste upravo u financijskom biznisu. Je li takva reakcija burzi i tržišta samo prolazni šok ili...?
Sve će to ovisiti o pregovorima koji se tek trebaju voditi i koji mogu imati različite ishode, ali nijedan od njih ne može biti dobar. Mogu biti samo manje loši ili jako loši. Sasvim je izvjesno da će neki poslovi biti premješteni iz Velike Britanije, kao i da će doći do zastoja u investicijama, jer će investitori čekati da vide razvoj događaja i ponašati se opreznije. Ništa od toga ne može biti dobro ni za tečaj funte ni za ekonomiju. Već je i svaki prosječni gradski računovođa mogao izračunati da će naš rast u sljedeće dvije godine biti barem za dva posto manji nego što bi inače bio. Već je i to puno, a da i ne spominjem mogućnost da uđemo u recesiju ako pregovori krenu osobito loše. Ovaj rezultat ne donosi nikakve financijske beneficije i Vlada će morati pronaći načine kako da pokrije svoje troškove. Lako se može dogoditi da će mnogi od onih koji su glasali za napuštanje EU zbog straha za svoj posao, upravo sada bez njega ostati.
Kako bi sve to moglo zakomplicirati i otežati vaš život?
Zapravo i ne previše. Kao prvo, moji glavni poslovi vode se izvan Ujedinjenog Kraljevstva, u Hrvatskoj i u Aziji. Kao drugo, moja je supruga Hrvatica i vjerujem da ću već i zbog toga zadržati pravo na prebivalište koje imam u Hrvatskoj, a ne u Velikoj Britaniji. Dakle, ni moj poslovni ni privatni život ne bi trebao biti osobito pogođen. Ipak, vrlo sam tužan zbog svoje zemlje jer mislim da je učinila veliku pogrešku.
Kakve će biti kulturne i sociološke posljedice?
Mladi su ljudi doista vrlo potišteni jer su u velikoj većini proeuropski raspoloženi i tako su i glasali, ali nadglasali su ih stariji. Za njih je to katastrofa, misle da su njihovu budućnost političari učinili težom i neizvjesnijom. Ja sam malo optimističniji. Britanija i Europa tako su blizu, u svakom pogledu, i nakon što se svi uzburkani osjećaji i uvrijeđenosti malo smire, uvjeren sam da će se komunikacija i osobito kulturna razmjena, nastaviti kao i prije. Uostalom, tako je bilo oduvijek. Dovoljno je sjetiti se Georga Friedricha Händela. Tko može Händela izrezati iz Engleske ili njegove londonske godine i djela iz njegova opusa?
Hoće li rezultat možda biti i veća politička osviještenost i angažman mlađe generacije?
Mislim da se takva reakcija već budi. Rezultat referenduma ne može se promijeniti, ali i te kako se mogu promijeniti osjećaji i mišljenje mnogih ljudi u Britaniji o politici. Uostalom, nakon Cameronove ostavke Konzervativna stranka već dobiva novo vodstvo, a laburisti vrlo snažno napadaju svoje.
Zašto se, zapravo, Jeremy Corbyn našao pod tako snažnim udarom u vlastitoj stranci odmah nakon referenduma?
Većina laburističkih zastupnika u Parlamentu bili su vrlo snažno za ostanak u EU. S Corbynom su mnogi od njih već i prije bili nezadovoljni jer on pripada tvrdoj, staromodnoj i zastarjeloj ljevici, onoj prokubanskoj, antinuklearnoj. A uz to, on je i euroskeptik i njegova potpora kampanji za ostanak bila je vrlo mlaka. Najveći otklon prema glasu za izlaz iz EU dogodio se upravo među radnicima, laburističkim glasačima. Zbog toga je izgubio povjerenje. Pritom je bizarno što je među pozitivnim stvarima koje je Britaniji davala Europskoj uniji bila upravo i veća zaštita radničkih prava, od čega su najviše koristi imali upravo tipični Corbynovi glasači. Njegova generacija nekako jednostavno ne voli Europu, opet više na razini emocija nego razuma. Kao što su i inače u kampanji za izlaz iracionalni argumenti nadvladavali logične.
Kako je to moguće da su mnogi ljudi tek nakon glasanja počeli razmišljati o konkretnim posljedicama Brexita?
Kažem vam, kampanja se temeljila na emocijama, lažima, a ne na logičkom razmišljanju.
Foto: Reuters
Kad ste iz Bangkoka letjeli u London, jeste li imali osjećaj da se vraćate u domovinu koja više nije ona ista iz koje ste otputovali?
Jesam. Zemlja se, doduše, nije promijenila, ali promijenili su se njeni izgledi u budućnosti. Posljedice će osjetiti svi ljudi, u mnogo značajnijoj mjeri nego što su to prikazivali zagovornici izlaska iz EU. Ja se samo nadam da će političari biti dovoljno pametni i da ćemo ponovno, makar na drugi način, izgraditi svoj odnos s Europom.
Vi ste Englez, zar ne?
Da.
Koji identitet prevladava kod vas i vaših sunarodnjaka?
Mislim da se većina ljudi u Britaniji najprije osjeća Britancima, a tek onda Englezima, Škotima ili Velšanima. To je pokazao i škotski referendum. I zato ovaj referendum sadrži u sebi paradoks samim tim što se dogodio u jednom uspješnom nadnacionalnom entitetu, Ujedinjenom Kraljevstvu. Zato se kampanja nije zasnivala na nekim pojedinačnim nacionalizmima, nego na strahu za neke privilegije koje im, tobože, ugrožavaju useljenici. Na žalost, jedan dio stanovništva uvijek je podložan politici koja se zasniva na raspirivanju straha. Osim prikazivanja useljenika iz europskih zemalja kao da su opasnost za standard domaćih, na primjer osobito brojnih Poljaka, također se u kampanji mahalo Turskom kao još jednom prijetnjom u slučaju da ta zemlja uđe u Europsku uniju.
Je li tu bio važan element religije?
Svakako. Ali, opet ponavljam, samo je dio stanovništva podložan takvim iracionalnim zastrašivanjima, dok smo mi u cjelini ipak jedno izrazito tolerantno društvo. To dokazuje i izbor muslimana za gradonačelnika Londona, na što sam ja osobito ponosan.
Poznajete li vi ikoga tko je glasao za izlazak iz EU?
Na žalost, da. Otac mog zeta, vrlo uspješan poslovni čovjek i, žao mi je što to moram reći, budala. Matematika mu je grozna. K tomu je još i napola Poljak, a supruga mu je Belgijka. On kaže kako nema problema i da ćemo sada izvoziti u druge dijelove svijeta. Ja mu odgovaram da se to ne može samo tako preusmjeriti pritiskom jednog prekidača, ali koji god argument da mu iznesem, on ne čuje, kao da živi na drugom planetu. Djeca su jako ljuta na njega, govore mu da je prodao njihovu budućnost. Kažu mu: “Mi smo sada u dobi u kojoj čovjek mora najviše zarađivati da bi zasnovao obitelj i podigao djecu, a ti i takvi poput tebe sada ste nam to uništili”.
Reformirati komunističku zemlju u modernu državu, riješiti mnoge velike probleme i uza sve to još imati rat - to je uistinu bio velik izazov. Mnoge su se stvari u Hrvatskoj zauvijek promijenile nabolje
Ti su ljudi potpuno podcijenili ili zaboravili koliko je teško preoblikovati jednu ekonomiju i izgraditi sasvim nove trgovačke veze i odnose, a to je upravo ono što moramo napraviti. Ponašaju se kao luđaci. Margaret Thatcher trebalo je deset godina za ekonomsku reformu, s tim da je prvih pet od tih deset godina donijelo samo bijedu, visoku nezaposlenost, propadanje i zatvaranje cijelih poslovnih grana... Ovo bi moglo biti jednako loše.
Kako se snalazite u Hrvatskoj i kakvu nam budućnost predviđate?
Moja žena je Hrvatica, u Hrvatsku dolazim od 1972. godine, prvi sam posao, kao probu, pokrenuo još 1989., a od 2000. godine vrlo ozbiljno. Moje obje kćeri imaju oba državljanstva i govore oba jezika. Bio sam potpuno na strani Hrvatske u njenoj borbi za nezavisnost i ponosan sam što je napravila na mnogim poljima veliki napredak od tada. Reformirati komunističku zemlju u modernu državu, riješiti mnoge velike probleme i uz sve to još imati i rat – to je uistinu bio ogroman izazov. Mnoge su se stvari zauvijek promijenile na bolje. Politika se, doduše, često čini vrlo kaotičnom, ali korak po korak, reforme se događaju. Čak i ova trenutna politička kriza vjerojatno je korak naprijed. Moja najvažnija poslovna zona u Hrvatskoj je Korčula, gdje provodim najviše vremena i vidim kako čitav kraj postojano napreduje.
Vaš poslovni i ljudski interes, kako se čini, nikad nije završavao na recepciji vašeg hotela.
Ja želim da ljudi koji dolaze k nama upoznaju čitavu Korčulu, grad, otok i susjedno kopno, poluotok Pelješac. U čitavom kraju ima toliko mnogo bogatstva i svojim gostima uvijek nastojimo priuštiti što potpunije iskustvo. Upravo zato smo sljedeće izdanje Korčulanskog baroknog festivala produžili na dva tjedna, od 3. do 17. rujna, da bi gosti imali što više vremena između sjajnih koncerata upoznati i istražiti čitav kraj. Osim toga, koncerti će se održavati i u drugim mjestima otoka Korčule, kao i na Pelješcu. Svakako i u Orebiću, u kojem mi živimo.
Iz perspektive vašeg života u Orebiću i stvaranja dobre klime za vaše poslovne i kulturne projekte u Korčuli, je li vam važnije tko vlada državom ili tko drži lokalnu vlast?
Važno je i jedno i drugo. Naravno, sve počinje od središnje vlasti jer ona određuje način upravljanja cijelom državom. Važno je imati kompetentnu i učinkovitu Vladu. Tu još uvijek ima mnogo frustracija, ali nema sumnje da je u posljednjih petnaest godina učinjen i veliki napredak. Neke su stvari postale jednostavnije, a fiskalizacija je uvelike smanjila mogućnost korupcije. U zemlji se osjeća velika želja i pritisak da se provedu reforme, a pritisci u tom smjeru dolaze i izvana. Što se tiče lokalne vlasti, imamo sreću da su svi dosadašnji gradonačelnici Korčule, iz različitih stranaka, bili podjednako susretljivi i spremni na suradnju. Mislim da je važno to što se ne bave ideologijom, nego svakodnevnim problemima koje treba rješavati. Žele napredak, vole kulturu i gotovo svi imaju iste ciljeve. Naravno, nikada se ne možete baš sa svima složiti u svemu. Ipak je to Dalmacija (smijeh).
U ovo malo godina od stjecanja nezavisnosti Hrvatska je prošla vrlo dug put. Uvijek ima iritantnih stvari, ali pošteno je reći da se meni ne događa ništa što ne doživljavaju i hrvatske tvrtke i građani. Vjerujem u napredak, a osobito sam impresioniran kvalitetom mladih ljudi i želio bih da Vlada učini mnogo više napora da bi se njima pružila prilika kakvu u životu trebaju i zaslužuju.
>> Brexit već pogurnuo Britaniju u recesiju
