U hrvatskoj političkoj emigraciji tiskano je nekoliko priručnika za
gerilski rat, koje prvi put u cijelosti predstavljamo hrvatskoj
javnosti. Većinu njih tiskalo je Hrvatsko revolucionarno bratstvo
(HRB), najtajnija organizacija u hrvatskoj emigraciji, koja je
organizirala nekoliko gerilskih akcija u komunističkoj Jugoslaviji, od
kojih je najpoznatija Bugojanska akcija izvedena u lipnju i srpnju
1972. godine. HRB su osnovali 1961. u Australiji mladi hrvatski
emigranti Jure Marić, Geza Pasty i Ilija Tolić. HRB je bio ustrojen po
uobičajenim pravilima revolucionarnih organizacija. Postojao je
šifrirani način djelovanja i svaki je član imao
konspirativno ime. Za svakog novog člana morala su jamčiti dva djelatna
člana, a primljeni je član morao položiti prisegu.
Prvi priručnik “Kletva” HRB je tiskao u Australiji
sredinom 60-ih godina u samo nekoliko desetaka primjeraka. Navodno je
autor bio Pašti, koji je kratko nakon toga, 17. srpnja 1965,
netragom nestao u francuskom gradu Nici. Bože Vukušić u
knjizi “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog
iseljeništva” tvrdi da je Udba Paštija
otela u Francuskoj i dovela u Jugoslaviju gdje ga je mučila i
ispitivala te napokon likvidirala, navodno na imanju Saveznog
sekretarijata unutarnjih poslova na Fruškoj gori. Tamo je,
prema nekim svjedočanstvima, tajno likvidiran i Andrija Hebrang.
Drugi priručnik, “Osvetnici Bleiburga”, HRB je
tiskao u Australiji krajem šezdesetih godina u četrdesetak
primjeraka. Kao autor potpisan je Apostol Plemić, što je bio
pseudonim Adolfa Andrića, dok su stvarni autori uz njega bili i njegov
brat Ambroz i Pavao Vegar, kasniji vođe Bugojanske akcije. Autori su
priručnik, među ostalim, posvetili “palim hrvatskim borcima
koji su kroz vjekove davali svoje živote na oltar domovine, ocu
hrvatske revolucionarne misli Eugenu Katerniku koji je svoj život
žrtvovao u prvoj hrvatskoj Rakovičkoj revoluciji, Poglavniku NDH dr.
Anti Paveliću i svim palim hrvatskim sinovima i kćerima tokom drugog
svjetskog rata, hrvatskim žrtvama Bleiburga koje su sro-jugoslavenski
okupatori hladnokrvno pomorili nakon završetka rata,
hrvatskom komunisti heroju Andriji Hebrangu koji je zbog obrane
hrvatskih interesa ubijen po srpskim
imperijalistima...“
Dvije godine nakon Bugojanske akcije, 1974, u SAD-u je
izašlo drugo, nadopunjno izdanje istog priručnika, ali
navodno bez odobrenja vodstva HRB-a. Naime, prilikom posjeta hrvatskim
emigrantima u Chicagu, jedan primjerak priručnika u SAD je odnijela
Ružica Andrić, supruga Ambroza Andrića, te ga, neovlaštena,
dala pretiskati i prodavati.
U međuvremenu je HRB tiskao nekoliko drugih,
šapirografiranih izdanja strogo internih priručnih
materijala, u kojima su iznesene razne pouke za gerilski rat i općenito
konspirativni revolucionarni rad.
Zatim su se 1977. pojavila još dva priručnika čiji su autori
tvrdili da im je namjena, kao i prije spomenutih, služiti hrvatskim
revolucionarcima za gerilsku i diverzantsku obuku. Jedan,
“Revolucija i sloboda”, napisao je Josip Badurina
pod svojim inače poznatim pseudonimom Hrvoje Lun, a drugi, pod naslovom
“Što treba znati hrvatski
revolucionarac”, napisao je Jozo Vrbić. Obojica su živjeli
kao politički emigranti u SAD-u. Badurina je bio visoki dužnosnik
Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), a Vrbić je, prije bijega iz
Jugoslavije, bio suđen zbog “neprijateljske
propagande“ i kaznu je odležao u logoru na otoku Svetom
Grguru.
Oba ta priručnika sastavljena su na temelju materijala američkih vojnih
i obavještajnih službi koji su služili njihovim službenicima
i suradnicima u protugerilskoj borbi u Vijetnamu i Južnoj Americi.
Činjenica da se, dakle, radilo o priručnicima za protugerilsku borbu te
da su ih autori potpisali vlastitim imenima i da američke vlasti nisu
ništa poduzele protv njih, navela je mnoge u hrvatskoj
emigraciji da posumnjaju kako se radi o podvali osoba bliskih američkim
policijskim i sigurnosnim službama (CIA i FBI).
Izgleda da je i vodstvo HRB-a bilo takvog mišljenja te je
1979. godine objavilo novi priručnik, pod naslovom “Priručnik
Hrvatskog revolucionarnog bratstva”, potpisan pseudonimom
Vjekoslav Hrast. Priručnik je bio posvećen Gezi Paštiju,
“modernom Kvaterniku, pjesniku, učitelju i revolucionaru,
čovjeku iz kojeg je zračila neizmjerna i čista ljubav za
Hrvatsku“. U predgovoru priručnika, među ostalim,
piše: “Ovaj priručnik je izdan zbog nedostatka
revolucionarne literature, koja bi mogla biti direktno primijenjena na
hrvatski slučaj. Hrvatski slučaj je specifičan, pa tako i
naša borba mora biti specifična, usmjerena k cilju do kojeg
će se doći po specifičnim ljudima, na specifičnom terenu i pod
specifičnim prilikama... Ti možeš biti hrvatski revolucionar
jedino ako poznaš hrvatsku ideologiju, te svoju borbu na
osnovi te ideologije pravdaš. Borac bez ideologije nije
drugo nego razbojnik. Ti nisi ni plaćenik ni zločinac, ni avanturist ni
oportunist, već odabrani sin svog naroda.“
Najintrigantniji priručnik te vrste, pod naslovom “Upute za
osloboditeljski rad”, pojavio se u iseljeništvu
1977. godine. Kao izdavač je navedeno Glavno sjedište
hrvatskih osloboditeljskih snaga u Zagrebu. Prema tvrdnjama dobro
upućenih, iza tog priručnika koji je tiskan u Njemačkoj stajao je Bruno
Bušić, i to u suradnji s bivšim domobranskim
pukovnikom Ivanom Babićem koji je živio u Španjolskoj te
bivšim partizanskim generalom dr. Franjom Tuđmanom koji je,
među ostalim, za potrebe pripreme tog priručnika ilegalno putovao u
Španjolsku. Pukovnik Babić bio je glavnostožerni oficir
starojugoslavenske vojske u Beogradu, a nakon kapitulacije Jugoslavije
u travnju 1941. prešao je u Hrvatsko domobranstvo. Jedno
vrijeme bio je šef kabineta vojskovođe Slavka Kvaternika, a
nakon njegove smjene zapovjednik škole za izobrazbu
domobranskih časnika u Stockerauu u Austriji i Varaždinu. Stalno je
održavao vezu s vodstvom Hrvatske seljačke stranke te je po njezinu
nalogu 9. siječnja 1944, u zrakoplovu ministra vojske NDH
ustaškog krilnika Ante Vokića ilegalno odletio u Italiju i
pokušao uspostaviti vezu sa saveznicima. Međutim, budući da
su ovi već odlučili da će im Tito biti glavni saveznik, Babića su
strpali u zarobljenički logor gdje je ostao do kraja rata. Kasnije se
nastanio u španjolskom gradu Torremolinosu gdje je umro 6.
lipnja 1982.
Prva informacija o ilegalnom Tuđmanovu odlasku u emigraciju objavljena
je u listopadu 1992. u kontroverznom dokumentarnom videofilmu
“Bruno Bušić – život, rad i mučenička
smrt”. Upućeni izvori tvrde da je Tuđman bio zadužen za
osmišljavanje uvodnog povijesno-politološkog
poglavlja u tom priručniku, pukovnik Ivan Babić za
vojnostrateška i taktička, te Bruno Bušić za
konspirativna te revolucionarno-diverzantska poglavlja.
Bušić je ujedno bio koordinator cijeloga projekta.
Otprilike u isto vrijeme Bušić je pripremao emisiju
“Hrvati – teroristi ili borci za slobodu”
na švedskoj državnoj televizji. Producent je bio poznati
švedski novinar Bengt Goeransson, a kamerman televizijski
ratni snimatelj hrvatskog podrijetla Nikola Majstorović. Dio emisije
snimao se u Hrvatskoj i sastojao se od izjava tadašnjih
vodećih hrvatskih disidenata: dr. Franje Tuđmana, dr. Marka Veselice,
Dražena Budiše, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička, Petra
Šegedina, nadbiskupa zagrebačkog dr. Franje Kuharića, dr.
Lava Znidaršića...
Drugi dio emisije sastojao se od snimki priprema hrvatskih gerilaca u
Njemačkoj, SAD-u i Australiji. Za nabavu oružja za snimanje u Njemačkoj
bio je zadužen Branko Bradvica, koji je pronevjerio novac namijenjen za
snimanje i tako doveo u pitanje cijeli projekt. Za snimanje u SAD-u bio
je zadužen jedan od vođa Hrvatskog narodnog otpora Vinko
Logarušić. Snimanje u SAD-u proteklo je bez iakvih prepreka,
ali je Logarušić četiri godine kasnije uhićen pod optužbom
da je na teritoriju SAD-a pripremao terorističku aktivnost protiv
Jugoslavije te je osuđen na dugogodišnju robiju. Oslobođen
je krajem devedesetih godina i vratio se u Hrvatsku gdje je nakon
kratkog vremena umro. Pokopan je u Aleji branitelja na Mirogoju. Inače,
Logarušić je bio oženjen Bušićevom rođakinjom
Zdravkom, koja je kasnije dugo godina bila šefica Ureda
predsjednika dr. Franje Tuđmana na Pantovčaku i zastupica u Hrvatskom
saboru.
U Australiji je snimanjem rukovodio jedan od osnivača i
tadašnjih vođa HRB-a Jure Marić. Njega je australskoj
policiji prijavila Ružica Andrić te je snimanje prekinuto, a Marić je
uhićen sa skupinom HRB-ovaca i osuđen na
višegodišnju robiju.
Sve ove aktivnosti stajale su glave Brunu Bušića. Udba je
sve doznavala, i to preko svoga suradnika “Oskara“
iza kojega se krio Ivica Šimunović. On je bio vjenčani kum
najpovjerljivijeg čovjeka Tomislava Naletelića, Bušićeva
poznanika iz studentskih dana i člana vodstva HRB-a u Europi. Pred njim
Bušić nije imao nikakvih tajni, kao što ni
Naletelić nije imao pred Šimunovićem. U centralu zagrebačke
Udbe redovito su stizala “Oskarova“
izvješća o Bušićevim aktivnostima, uključujući i
njegovu suradnju s Tuđmanom, pa i o Tuđmanovim ilegalnim dolascima u
inozemstvo. Bušić je, naime, bio Naletelića zadužio za
izradu lažne njemačke putovnice za Tuđmana s kojom je ovaj trebao doći
u Njemačku.
Mnogo godina ranije Tomislav Naletelić je povezao Šimunovića
s vođama Bugojanske skupine Ambrozom Andrićem i Pavom Vegarom. Oni su
mu jednim dijelom vjerovali i povjeravali svoje planove o upadu u
Jugoslaviju, što je Šimunović odmah prenosio
republičkoj centrali Udbe u Zagrebu.
Nedavno je jedan od dugogodišnjih šefova Udbe
izjavio: “Imali smo i takve šizofrene situacije
kao u slučaju Tomislava Naletelića Čome, koji je istodobno bio jedan od
najzagriženijih neprijatelja Jugoslavije i, posredstvom svog kuma
Šimunovića, jedan od naših najkvalitetnijih
izvora. Morali smo istodobno paziti da nam negdje ne postavi bombu ili
da ne ubije nekoga od naših, ali ga i štititi da
njega ne ubije netko od naših divljaka poput Božidara
Spasića iz savezne Udbe ili Ratka Mićunovića iz Titograda, koji su samo
gledali kako će ubiti nekog emigranta, a nisu znali koliko nam je
Naletelić dragocjen izvor, odnosno da sve što dojavljuje
'Oskar’ dozna od Naletelića.“
Udba je na kraju Bušića likvidirala, a da do danas nitko za
to nije kažnjen niti se ikad doznala potpuna istina. Nakon njegova
ubojstva, više se nisu pojavljivali ni novi gerilski
priručnici.