U isto vrijeme kada je prije točno deset godina bankrotirala četvrta najveća američka investicijska banka Lehman Brothers, gubitak od 61,7 milijardi dolara u četvrtom kvartalu 2008. potopio je i najveće osiguravateljsko društvo na svijetu American International Group ili AEG. No, njegov stečaj imao bi za SAD i svijet mnogo teže posljedice od propasti Lehmana i vlada predsjednika Busha nije imala drugog izbora nego ga spasiti. A kako je to učinila?
Već sutradan nakon Lehmanova bankrota američka središnja banka FED interventno mu je posudila 85 milijardi dolara, a ni mjesec dana poslije Ministarstvo financija uložilo je u AEG 40 milijardi dolara kapitala, a potom i 30 milijardi USD iz državnog programa otkupa vrijednosnica za koje je iščezlo (privatno) tržište, TARP. Amerika je, dakle, spašavala AIG tako što je u njega uložila kapital, a zauzvrat je dobila njegove dionice.
Četiri godine poslije, SAD su na tržištu u pet koraka prodale svoje dionice ozdravljenoga AIG-a, Department of Treasury i FED u cijelosti su povratili svoje uloge i pozajmice, i zajednički (prema Wikipediji) do danas na svoja ulaganja ubrali 15,1 milijardi USD zarade. A kako bi hrvatska država spašavala AIG da je morala? Prodala bi ga nekome za jednu kunu, a 70 milijardi dolara bi mu poklonila.
Tako je, naime, prije pet godina Republika Hrvatska „spašavala“ svoja brodogradilišta: Brodosplit je, primjerice, prodala Tomislavu Debeljaku za 2,7 milijuna kuna, a onda mu je dala još milijardu i pol kuna. Danas je Brodosplit, recimo, spašen, „restrukturiran“, posluje s dobiti i raspolaže imovinom vrijednom više stotina milijuna kuna, ali država od toga nema ništa. Za svojih milijardu i pol kuna nije dobila nikakvu protuvrijednost koju bi danas-sutra, barem dijelom, mogla unovčiti.
Isto se dogodilo i s „3. majem“, koji je država prodala Uljaniku za jednu kunu i potom mu darovala još 847 milijuna kuna.
U tom je razdoblju „3. maj“ sagradio i isporučio brodovlja u vrijednosti oko dvije milijarde kuna i postao je održivo brodogradilište i sasvim pristojno poduzeće, ali hrvatska država u „3. maju“ nema ni jednu dionicu koju bi mogla prodati i tako povratiti barem dio svojega ulaganja u njegovo spašavanje i ozdravljenje.
S eventualnim spašavanjem Uljanika od bankrota to se ne smije ponoviti!
Budu li zaista, kako se planira, hrvatski porezni obveznici u Uljanikovo „restrukturiranje“ uložili podjednako kao i „strateški partner“ (a riječ je o milijardu i pol do dvije i pol milijarde kuna!), onda to više ne smije biti u obliku poklona, kao u Brodosplitu, Brodotrogiru i „3. maju“.
Za taj novac država mora u Uljaniku dobiti protuvrijednost u materijalnoj ili financijskoj imovini koja će nakon njegova ozdravljenja imati tržišnu vrijednost.
Pritom novac i nije toliko važan, puno je važnije što će stopa povrata na državno ulaganje građanima i glasačima na izborima biti pokazatelj uspješnosti i odgovornosti državnih čelnika koji su u neki poslovni pothvat riziku izložili novac poreznih obveznika, a ne svoj privatni.
>> Pogledajte video - Prosvjed radnika Uljanika
Pula nije daleko, Ratko trkni tamo i daj im rješenje, vidiš da se pate.Učini da progledaju.