Zahvaljujući projektu DružbAdria domaća je javnost saznala puno o neriješenim pitanjima balastnih voda, kancerogenoj nafti, inertnim plinovima, sigurnosti morskog i kopnenog dijela naftovoda, broju tankera u Jadranu, ali nije dobila ključni odgovor: kome je taj projekt u interesu.
Rusima, koji su nakon raspada SSSR-a izgubili baltičke i crnomorske luke pa traže nove izvozne pravce? Jadranskom naftovodu, koji je godinama koristio tek četvrtinu kapaciteta pa ga želi ojačati? Hrvatskim vladama, koje su se posljednjih godina u raznim dokumentima obvezale da će zbog svog važnog geostrateškog položaja Europskoj uniji omogućiti nesmetan promet robe? Je li to interes INA-e koja i ovako uvozi 70 posto nafte za hrvatsko tržište? Možda njezinu partneru MOL-u koji je vlasnik naftovoda u Mađarskoj, ali zbog dobrih odnosa s posrnulim Jukosom kontrolira i slovački naftovod? Možda je to interes svih skupa?
Činjenica je da nafta i turizam mogu zajedno. Marseille se nalazi u blizini Nice i Monte Carla, a godišnje pretovari 65 milijuna tona nafte, a takvih primjera u svijetu je puno. Problem je očigledno, i to opravdan, što hrvatska javnost opečena brojnim primjerima iz prošlosti ne vjeruje nikome. Stoga je vrijeme da se Vlada više ne skriva od ovog problema, pravdajući se da nas je u ovo "uvukla" neka bivša vlast. Željni smo kontinuiteta vladanja kako bi bilo kakvi dugoročni projekti u ovoj zemlji mogli oživjeti ili se zauvijek ugasiti.
