Kao sasvim mali i nedozreli avanturist, strastveno sam željela putovati
u daleku zemlju Bugarsku. Dojahati na vrh Stare planine na žilavom
divljem vrancu u bugarsku pustopoljinu bio je moj djetinji san
obojen mirisom bugarskih ruža i zaslađen pričama o arhetipskom jogurtu
s prastarih planina. Te jogurte pravila bi mi neka tračanska
pra-prabaka, koja je grleno pjevala i plela prsluk od domaće bijele i
crvene vune što bi je bojili u špiljama naši simbiotički prijatelji
Vukodlaci i Vampiri, mijenjajući vunu za hladni jogurt u toplim ljetnim
mjesecima.
Pa to je - Europa!
Neobično, kao što to uvijek biva, zemlju Bugarsku posjetila sam nepuna
dva mjeseca nakon što je primljena u EU, a moj san o dalekoj egzotičnoj
zemlji bio je ostvaren u iznenađujuće toplom mjesecu veljači. Ulazak u
Sofiju, u deset navečer, bio je iscrpljujući, jer cesta od granice sa
Srbijom (Kalotina) do Sofije u svakom je smislu neodržavana i puna
rupa.
Iako je samo 48 km od granice, Sofija se nakon gradića Dragomana
pojavljuje sasvim nestvarno u mraku i podsjeća na "fusion couisine"
europskih gradova.
U državi koja je vlasnica planine Balkan, izraza koji Hrvati
doživljavaju s prezirom iako nikad nisu uzjahali vranca na gordu
planinu, izraz koji je sačuvan u turkmenskom jeziku kao Balkhan,
uzbečkom Barkhon i na turskom, Balkan - izvorno znači kotrljajuće
kamenje ili kotrljajuće dine. I tako, ni krivni ni dužni, bugarski
rolingstonesi žive na egzotičnom balkanskom poluotoku, beru mirisne
ruže i sade lozu za fina vina.
Danas, život na planetu Zemlji postao je pitanje stila i opredjeljenja,
a ne vlasništvo nad stvarima i vlasništvo nad predrasudama. Pa tako,
kao što je nekome Balkan neciviliziran i južno od raja, tako je nekome
i Afrika egzotična i rajska zemlja.
A kao što se mudrost slabo uzgaja na brdovitom Balkanu, tako se Sofija,
koja na grčkom znači mudrost, ugnijezdila u dolinu kao neka stara
rimsko-tračanska prabaka koja nježno grli svih svojih 1,200.000
stanovnika. Serdika u rimsko doba, Sredec na slavenskom, ta
prijestolnica južnih Slavena prostire se južnim dijelom Sofijske
doline.
U svakom slučaju, najuzbudljiviji su uvijek oni gradovi u tranziciji
ili oni koji preko noći mijenjaju svoje "agregatno" stanje, baš kao i
ljudi miješani od više vrsta osjećajnih stanja. Sofijci su ljubazni i
susretljivi, gotovo svi govore engleski ili neki drugi europski jezik.
Često jedni druge pozdravljaju s "merci", ili samo "ciao", upravo ovih
dana kupujući ulicama šarene "martenice" koje daruju jedni drugima
svake godine prvog ožujka.
Male crveno-bijele figurice od vunenih niti simbol su rođenja,
proljeća, zdravlja i sreće, poganski ostatak u istočnom
kršćanskom carstvu. Centar grada pun je štandova na kojima se mogu
kupiti knjige na bugarskoj ćirilici, engleskom i francuskom jeziku.
Ovdje je knjiga u pravom smislu "roba". Ljudi vole čitati, pismenost je
99 posto, a nedjeljom se čeka u redovima ispred gradskih muzeja.
Nakon što ogladne od umjetnosti, prehranjuju se banicom,
bugarskim jogurtom, banskim kapama, rodopskim čevermima, dunavskom
ribljom juhom i sozopolskim dagnjama. O šopskoj salati ispjevale su se
već i narodne pjesme izvan granica Bugarske, no uz salatu, uvijek su
spremni narezati malo kobasice lukanke te zasladiti cijelo iskustvo s
baklavama.
Kad bi se neki Nijemac ili Francuz upitao gdje je raj, sigurno bi
pomislio da je upravo u Bugarskoj jer s plakata vas gledaju
nevjerojatno privlačne pjevačice turbo folka. Nacionalne heroine
pjevaju mješavinu raznih istočnih melosa. Dok u zgradi Društva
bugarskih likovnih umjetnika pokušavate naći lift da biste
pogledali izložbe "hudožetnika i hudožetnica", ljubazni sofijski
ljubitelj umjetnosti Kalin Angelov uputit će vas na ascenseur (lift), a
konobarice u poznatom restoranu i cafeu Bulgarija ljupko će vam
zahvaljivati s "merci".
Povratak kroz Balkan
No nakon kratkog esspresa i Sacher torte, dodatni dokaz da je ovo
istinska Europa putniku namjerniku bit će odlazak u nacionalni Teatar
"Ivan Vazov" koju su gospoda austrijski arhitekti Fellner i Helmer
također projektirali kao i zagrebački HNK. U parku ispred kazališta
gomila ljudi igra šah, nacionalni sport u Bugarskoj. Dok oni u
šahovnicu gledaju kao na teren za borbu bijelog i crnog kralja,
neki euroskeptik pomislio bi da provociraju turiste afinitetom prema
intelektualnim igrama.
Vratiti se u Hrvatsku značilo je ponovno proći putovima Karla Maya,
kroz Sičevsku klisuru, kroz Pirot i Niš, autocestom kroz Beograd, kroz
slavonske šume ukratko, samo 800 kilometara kroz Balkan.
Vraćajući se, u ranu zoru vozili smo širokim sofijskim avenijama, u
mutnoj svjetlosti istočnog sunca pokušavala sam prepoznati grad koji
nisam poznavala, a prastara je Sredica na vrućim mineralnim izvorima u
svojem loncu dalje kuhala neku novu juhu koja će biti dodana na
najnoviji "europski meni".
Neobičan "slikopis" akademske slikarice Izabele Šimunović nakon putešestvija Bugarskom otkriva nam novu, drukčiju sliku o novoj članici EU