BEOGRAD Zaštićeni stenogrami Savjeta obrane
Jugoslavije, Slobodan Milošević, general Veljko Kadijević,
razaranja Srebrenice, Vukovara, Dubrovnika, Daytonski sporazum, tužba
RH protiv Srbije i Haaški sud teme su koje smo dotaknuli u
razgovoru s nekadašnjim predsjednikom Crne Gore, najodanijim
Miloševićevim suradnikom Momirom Bulatovićem. Razgovor sa
živim svjedokom krvavog raspada Jugoslavije koji bi, kako kaže, volio
jednoga dana proslaviti obljetnicu mature u Zadru, u kojemu je
završio srednju školu, počeli smo odmah pitanjima
"u glavu".
VL: Britanski povjesničar
Marko Attila Hoare, koji je u istraživačkom timu haaškoga
tužiteljstva proučavao dokumente o srbijanskoj umiješanosti
u rat u BiH i RH, tvrdi da su pripremali nacrte optužnica za sve
top-političare i vojne dužnosnike iz bivše SR Jugoslavije,
uključujući i vas.
Bulatović: Ja sam u jednom trenutku mislio da će protiv mene
Haaški sud podignuti optužnicu i zbog toga sam angažirao i
odvjetnika. Nakon što je dobilo uvid u sve najtajnije
dokumente vezane uz ulogu Slobodana Miloševića u ratu, od
haaškog tužiteljstva dobio sam ponudu da budem svjedok
tužiteljstva. To je bio sustav toplo-hladno, jer kad ne bih bio svjedok
optužbe, postojala bi mogućnost da budem optužen. Oni su uvidom u
dokumentaciju uočili da su između mene i Miloševića
postojale razlike u mišljenjima i željeli su da ja svjedočim
o tim razlikama. Sve razlike koje su postojale između nas, a bilo ih je
puno, nisu bile u optužnici protiv njega. Ja sam smatrao da on, koji je
pravio goleme pogreške, nije kriv ni za jednu od onih stvari
za koju ga tereti tužiteljstvo. To je bilo u listopadu 2004. godine i
sa mnom je razgovarala fina dama iz haaškog tužiteljstva po/newsroom/culture/792727/index.do
imenu Nevenka Tromb, profesorica međunarodnog prava na
sveučilištu u Nizozemskoj. Nisam pristao na to da budem
njihov svjedok, već svjedok obrane Slobodana Miloševića.
Njima je očito on bio zanimljiv.
VL: Je li sličan dogovor
postojao i s ostalim potencijalnim haaškim optuženicima,
primjerice, nekim zapovjednicima JNA?
Bulatović: Mislim da je to praksa ne samo haaškog
tužiteljstva nego i praksa u anglosaksonskom pravu. Tužiteljstvo
nastupa pragmatično. Odluči naći nekog svjedoka koji će upotpuniti
optužnicu protiv optuženika, a svjedoku će dati oprost od njegovih
osobnih grijeha.
VL: Konkretno, je li se
slično pregovaralo s generalom JNA Veljkom Kadijevićem čija je ratna
uloga u RH ponovno aktualizirana?
Bulatović: Uloga Veljka Kadijevića u vrijeme raspada Jugoslavije,
što je najmanja šteta, a građanski rat najveća je
civilizacijska i povijesna šteta, tada mi nije bila dovoljno
jasna. Danas mi je to puno jasnije. Čini mi se nemogućim da netko na
početku rata bude na čelu ozloglašene JNA, koju je prezrela
Europa i SAD, a nekoliko godina kasnije bude vojni savjetnik iste te
vojske. Svi ljudi iz tadašnjeg vodstva, uključujući i
Miloševića, bili su pod nekom vrstom presije, ucjene, osim
Veljka Kadijevića. Kad se zbroji dva i dva, zna se kakva je bila uloga
toga gospodina.
VL: Mislite da je on već u to vrijeme radio za nečije interese?
Bulatović: Kadijević je bio vjeran svom komunističkom opredjeljenju
zbog kojega je morao braniti SFRJ jednako od tadašnjeg člana
Predsjedništva Stjepana Mesića, čije zapovijedi nije
poštovao, kao i od Miloševića ili Bulatovića.
Mislio je izvršiti državni udar i uhititi sve nas. On je
smatrao da mora braniti tadašnji Ustav SFRJ. Mi smo bili
protiv intervencije JNA u Sloveniji, ali je Kadijević to učinio zajedno
s Antom Markovićem, predsjednikom SIV-a, što se nalazi u
stenogramima koje sam dijelom objavio u svojoj knjizi. Kadijević je
autonomno djelovao, a bolje bi bilo da ga je kontrolirala
tadašnja politika. Bilo bi manje sukoba. Ante Marković
naknadno je objašnjavao zašto je to učinio.
VL: Ali vi ste prvi
zahtijevali da padobranska pukovnija iz Niša zauzme
Skupštinu Slovenije nakon izglasavanja neovisnosti.
Kadijević je bio protiv. Tko tu govori istinu?
Bulatović: Da, istina je da sam to zahtijevao. To je bilo sprečavanje
nekontroliranog izljeva zla. I danas smatram, a to su rekli i
predstavnici SAD-a, da je trebalo odustati od jednostranih poteza, a
Slovenci su to jednostrano napravili. Nitko nije sprečavao tu
nezavisnost, no postojao je moratorij na jednostrane i sebične poteze.
VL: Što se
govorilo na 18. sjednici Vijeća obrane Jugoslavije čiji su stenogrami u
nekim dijelovima potpuno zatamnjeni i zbog kojih se podigla velika
medijska prašina u Hrvatskoj i BiH?
Bulatović: Ne znam točno o čemu se govorilo. Koliko se sjećam, ja sam
imao prigovor na račun tadašnjeg zapovjedništva
JNA koje je nama slalo drukčije informacije od onoga što se
događalo na samom terenu. I pogibija vojnika iz Niša bila je
predmet rasprave, odnosno mog prigovora. To je bio rezultat raspada
sustava u kojem se izgubio taj zapovjedni lanac.
VL: S
Perišićem ste na toj sjednici raspravljali o načinu na koji
se vojnici iz Srbije šalju u Hrvatsku. Tko je po
vašem mišljenju kriv, on ili vrh
tadašnje Jugoslavije?
Bulatović: Perišić je na mjesto načelnika
Generalštaba Jugoslavije došao na moje
inzistiranje. Moj mi je otac rekao da je riječ o poštenom i
časnom čovjeku. Naravno da sam želio znati na koji se način
ponaša vojni vrh.
VL: Kako tumačite izjavu
bivšeg Miloševićeva tužitelja Geoffreyja Nicea da
se haaško tužiteljstvo, konkretno Carla del Ponte, nagodilo
sa Srbijom?
Bulatović: Mislim da je takva Niceova konstrukcija neutemeljena. Oni su
imali sve dokaze na raspolaganju, bili su apsolutni gospodari tih
najtajnijih dokumenata vezanih uz dokazivanje Miloševićeve
krivnje. Po mome mišljenju, haaško tužiteljstvo
nije učinilo ništa što bi se moglo smatrati kao
akt blagonaklonosti prema tadašnjoj Jugoslaviji. Bio sam
svjedok obrane Slobodana Miloševića te sam stoga bio
uključen i pozorno pratio rad Haaškog suda. Znam da nijedan
dokument od vitalnog značenja za obranu najvažnije državne tajne nismo
dobili od vlasti Srbije i Crne Gore, već isključivo prema pravilima
Haaškog suda od samog tužiteljstva. Prema tome, ne
stoji teza da se netko nagodio. Budući da sam naknadno dobio uvid u sve
papire, ne postoji nijedna tajna koja bi mogla poslužiti kao dokaz
tvrdnjama koje je iznio tužitelj Nice.
VL: Ali u svojoj knjizi
"Pravila ćutanja" tvrdite da je američki posrednik na Balkanu Richard
Holbrooke zamjerio vama i Miloševiću što su se i
nakon kolovoza 1994. godine, u vrijeme kada su RS uvedene sankcije,
Vojsci RS iz Srbije slale cisterne s gorivom.
Bulatović: Da, to je točno. Nama je Holbrooke pokazao tajne satelitske
snimke u kojima se vidi da cisterna iz Srbije prelazi preko mosta na
Drini u RS. Tada mu je Milošević nonšalantno
uzvratio tezom da cisterna prevozi mlijeko. Holbrooke je pokazao
spektroskopsku analizu iz koje se jasno vidi da je riječ o dizelu.
Naravno, pokušali smo se izvući iz te nemile situacije.
Ništa od onoga što je prešlo granicu
nije bila tajna za "Velikog brata". Nikada i nigdje u svijetu sankcije
nisu bile uvedene kako bi uništile jedan narod, one su
sredstvo političkog pritiska. Tako je bilo i kad političari RS nisu
htjeli prihvatiti Wance-Owenov plan. Uvijek se ostavljao kanal preko
kojega se švercalo. Vojnici UN-a zatvarali su oči pred
vlakovima različite robe koja se švercala.
VL: Tvrdite da su vojnici UNPROFOR-a sudjelovali u kršenju
embarga. Imate li konkretan primjer?
Bulatović: Sjećam se kako se pričalo da je jedan zapovjednik belgijskog
bataljuna UNPROFOR-a za 600.000 DEM zatvorio oči pred
kršenjem embarga. Ljudi su govorili o tome da je u Crnu Goru
uvezen vlak goriva iz Bugarske. Na pitanje kako su to uvezli odgovorili
su da su platili ljudima.
VL: Je li pomoć iz Srbije
na neki način utjecala na to da postrojbe pod
zapovjedništvom Ratka Mladića naprave ono što su
napravile?
Bulatović: To što se dogodilo u Srebrenici užasno je, no
nećemo sada licitirati s brojem žrtava. Mene uznemiruje slijed
povijesnih događaja. Evo, Srebrenica se dogodila u srpnju, a mi smo
listopadu i studenome bili u Daytonu. Ako je Srebrenica bila takvo
stratište, siguran sam da bi Silajdžić i Izetbegović
okrenuli nebo i zemlju i da bi na temelju toga dobili znatno povoljniju
poziciju u pregovorima. Nijednom riječju nitko u Daytonu nije
Srebrenicu spominjao u takvom strašnom kontekstu genocida,
ubijanja civila i djece. Ona je kasnije postala medijski simbol koji je
bio potreban.
VL: Jeste li osobno znali
za ubojstva Hrvata u Škabrnji, Vukovaru, jeste li znali za
Arkana, Kapetana Dragana i ostale vođe paravojnih postrojbi koje su
pljačkale i palile po Hrvatskoj?
Bulatović: Meni je bilo osobno teško. Nisam to odobravao
niti sam bio upoznat s akcijama JNA. Nitko normalan nije mogao
odobravati to što se događalo. Ti pojedinačni nemili
događaji bili su predmet razgovora delegacija Hrvatske Srbije, Crne
Gore i BiH u Bruxellesu. Sjećam se da je u jednoj stanci za kavu David
Owen upitao Thorvalda Stoltenberga je li bio u Vukovaru. Stoltenberg je
rekao da nije, na što mu je Owen kazao: "Morate vidjeti, to
je ludilo, rat." Uključio sam se u razgovor iako osobno nisam bio u
Vukovaru, a Owen je objašnjavao da je tu riječ o klasičnoj
pogreški. Komunistički oficiri JNA smatrali su da grad treba
držati u okruženju i da ga treba uništiti granatama kako bi
se smanjio otpor branitelja. Oficiri su bili oprezni te su zbog
međunarodnih promatrača ostavljali koridor za izlazak civila uz najavu
kada će granatirati Vukovar. Tada bi se, tvrdio je Owen, s civilima
izvukli branitelji i ponovno se istim koridorom vratili u grad te bi se
rat nastavio. Naravno, ne mogu opravdati ono što se tamo
dogodilo, samo citiram Davida Owena.
VL: A uloga
Mrkšića i Šljivančanina te ubojstva na Ovčari?
Bulatović: Mi smo na sjednici Savjeta obrane tražili da se provede
istraga i ispita odgovornost za ono što se dogodilo. Istraga
je provedena i Šljivančanin je tvrdio da nije upleten u
ubojstva zarobljenih vojnika i civila. Naravno da je istraga bila
daleko od objektivnosti. Znate, generali se, kao i kod vas, cehovski
štite.
VL: Što je s
Jovicom Stanišićem i Frenkijem Simatovićem koji su 1991.
godine u Kninu podizali srpsku pobunu? Može li se na njihovu slučaju
dokazati upletenost Srbije u agresiju na RH?
Bulatović: U svim razgovorima strane su vlade tražile od nas da
utječemo na vlast u Kninu. Mi smo tada poslali Stanišića
koji je uz ovlasti pregovarao u Kninu. Znate da su Crna Gora i Srbija
tražile od krajinskih Srba da prihvate Plan Z4, ali oni su to odbili.
To ne znači da sudjelujete u ratu, to je utjecaj na politička
razmišljanja. Onome tko je u logici rata teško
ćete donijeti logiku mira.
VL: Što ste
radili s Đukanovićem u okolici Dubrovnika jer ste zajedno snimljeni na
jednoj fotografiji?
Bulatović: Ne, to nije bila okolica Dubrovnika, već Nikšić.
Mi smo na nagovor tadašnjih vojnih zapovjednika radi
političke i moralne pomoći posjetili nikšićku postrojbu. A
što se tiče Vukovara, osobno sam iz State Departmenta, gdje
sam bio u vrijeme prvog granatiranja, tražio da se to hitno zaustavi.
Sjećam se da u vrijeme kad sam služio vojni rok u JNA u Cavtatu nisam
mogao u uniformi ući u Dubrovnik, a pogotovu mi je bilo nepojmljivo da
se taj grad granatira.
VL: Jeste li vjerovali
informacijama da 30.000 naoružanih "ustaša" iz Dubrovnika
napada Crnu Goru? Uz Đukanovića, nikšićki dragovoljci
smatraju vas glavnim ratnim propagandistom?
Bulatović: Naravno da sam vjerovao podacima koje je servirao
Generalštab. Što sam ja kao predsjednik Crne Gore
u to vrijeme mogao ne pojaviti se pred dragovoljcima?
Preko CNN-a smo čuli da je Hrvatska vojska ušla u Knin
Kada ste doznali za Oluju?
– Za Oluju je politički i vojni vrh tadašnje
Jugoslavije znao mjesec dana prije. Vrh Jugoslavije nastojao je
uvjeriti predstavnike krajinskih Srba da će izgubiti bitku i da svoj
status u Hrvatskoj pokušaju riješiti s hrvatskim
političkim vrhom. Mi smo im govorili neka pođu na politički dogovor,
neka ne zaoštravaju situaciju vojnom varijantom jer će
sigurno izgubiti. Ali oni su stalno, umjesto dogovora s Hrvatskom,
išli na tu vojnu varijantu misleći da će im se priključiti
Vojska Republike Srpske, nakon čega bi izbio sveopći sukob u kojem bi
oni bili obranjeni. U to vrijeme, kad je trajala akcija Oluja, mi smo
imali sastanak Vrhovnog savjeta obrane u mjestu Dobanovcima, posebnom
vojnom skloništu (nekoliko kilometara od Beograda, op. a.).
Tada je upao, mislim, general Šljivančanin i kazao nam:
“Jeste li čuli, CNN javlja da je pao Knin!”. Eto,
tako smo preko CNN-a dobili informaciju da je Hrvatska vojska
ušla u Knin.
Kako komentirate
optužnicu Haaškoga suda protiv generala Ante Gotovine?
– Riječ o političkoj instituciji koja želi izjednačiti
odgovornost za ono što se dogodilo u ratu.
