Amerikanci su od Hrvatske zatražili da objasni svoj stav o iračkoj krizi. Kako doznajemo iz diplomatskih izvora, jer su hrvatski službeni izvori krajnje suzdržani, taj je zahtjev bio glavna tema prekjučerašnjega iznenadnoga sastanka državnoga vrha. Na tome je sastanku za formuliranje konačnoga odgovora, iako se hrvatska vlast još prije o tome odredila, državni vrh zadužio ministra vanjskih poslova Tonina Piculu. Američka je strana, doznajemo, dobila odgovor iz kojega se čita da Hrvatska svoju podršku tijesno vezuje uza stav Vijeća sigurnosti UN-a.
U američkome veleposlanstvu u Zagrebu nisu se željeli osvrnuti na navode da, uoči početka intervencije u Iraku, Washington pojačava pritisak na Zagreb. Samo su uzvratili da je SAD "u čestoj interakciji s hrvatskom vladom oko Iraka".
Podsjetimo, u non-paperu, o kojemu su novinari prvi put doznali tijekom posjeta premijera Ivice Račana Ateni 21. veljače, Amerikanci su od hrvatske Vlade zahtijevali korištenje zračnoga prostora za potrebe preleta, te slijetanje i punjenje gorivom civilnih transportnih zrakoplova u hrvatskim zračnim lukama. Taj je zahtjev Vlada odobrila 26. veljače.
Nakon što je SAD od Turske zatražio da hitno otvori svoj zračni prostor, procjene su diplomatskih i političkih krugova da do početka akcije u Iraku možda ostaje samo nekoliko desetaka sati.
U takvome je kontekstu zanimljiv članak predsjednika HDZ-a Ive Sanadera, koji je u kolumni "Istočno od Odre" jučer objavio The Wall Street Journal Europe. Sanader se u njemu jasno stavlja na stranu Washingtona.
- Politika koju promiču oni što se opiru uporabi sile protiv Iraka nije pomirljivost nego odugovlačenje - piše Sanader, i dodaje: - Zbog vlastitih iskustava, Hrvatska bolje od većine europskih zemalja cijeni da zlo nije metafizička apstrakcija, te da je uporaba sile katkad jedini odgovor izazovima zlih režima. Danas ni jedan odgovoran europski vođa ne smatra da iračkoga diktatora treba umiriti teritorijalnim ili drugim ustupcima, kao Hitlera tridesetih godina prošloga stoljeća, nego da treba odugovlačiti, a možda i posve izbjeći vojno djelovanje jačanjem UN-ove inspekcije. Sanader tvrdi da takva politika vodi u katastrofu. Kao primjer ističe odugovlačenje Zapada s djelovanjem protiv Slobodana Miloševića: - Da je protiv Miloševića na vrijeme primijenjena sila, mogla su se izbjeći četiri rata, spasiti stotine tisuća života, "etničko čišćenje" ne bi ušlo u rječnik, a južno i srednjoeuropsko područje ne bi se destabiliziralo. Sanader napominje da Hrvatska, koja je provela desetljeća pod komunizmom, ne može zanemariti ni nevolje Iračana pod Sadamom. Zbog svega toga, piše, "zajedno s premijerima Aznarom, Berlusconijem i Blairom, te srednjoeuropskim vođama, i ja razumijem i podupirem američku odlučnost da djeluje".
D. Knežević, S. de Prato
