Specijalac Viktor Lizatović iz Župe, malog podbiokovskog sela u Imotskoj krajini, poginuo je u zoru 4. kolovoza 1995. godine u osvit vojno-redarstvene akcije Oluje na bojištu ispod Sv. Roka na Velebitu. Tako je on kao pripadnik policijske specijalne postrojbe BATT iz Splita, kažu njegovi suborci, bio prvi hrvatski vojnik koji je poginuo u najvećoj oslobodilačkoj akciji Oluja, kojom je neprijatelj pometen s okupiranog hrvatskog područja.
Hodočašće na Biokovo
Viktor je u trenutku pogibije imao 28 godina, nije bio oženjen, a kad je otišao u rat, doma je ostavio majku Karmelu, oca Marijana, koji je bio umirovljenik i invalid iz Drugog svjetskog rata, te dvije godine stariju sestru Katicu. Taj kršni mladić iz biokovske Župe bio je dragovoljac koji je specijalcima pristupio još početkom 1991. godine te s njima prošao sva najteža ratišta po cijeloj Hrvatskoj. Brižna majka Karmela stalno je strahovala za svog neustrašivog jedinca koji ni pod koju cijenu nije želio ostati kod kuće i propustiti priliku da bude sudionik oslobađanja i obrane Hrvatske.
– Nitko ga nije mogao zaustaviti da se prijavi u dragovoljce. Jednog dana samo nam je rekao: “Ja ću ići u vojsku!” Imao je očevu podršku, a ja sam kao majka uvijek strahovala da mu se nešto ne dogodi. Mislila sam da će se prijaviti u običnu policiju, da neće stalno biti na prvoj crti bojišta. Ali on to nije htio. Samo nam je jednog dana rekao da se prijavio u specijalce i da mora ići na ratište.
Nitko ga nije mogao zaustaviti da ide tamo gdje je bilo najteže – priča nam majka Karmela pokazujući nam albume sa slikama svoga Viktora koje su nastale u ratu.
Vikend prije pogibije Viktor je proveo s roditeljima u svom rodnom selu. Iskoristio je slobodan trenutak da dođe na kratak odmor i da te posljednje nedjelje u srpnju ode pješice na vrh Biokova na tradicionalno hodočašće. S njega je Viktor donio nekoliko slika koje i danas njegova majka čuva u albumu. Majka Karmela sjeća se toga trenutka kao da je bio danas.
Vjerovala je da će sina vidjeti i tjedan dana kasnije, 5. kolovoza, dan poslije pogibije, kada je Viktor trebao doći u selo na svadbu kćeri svog krsnog kuma.
– Nisam znala da se priprema Oluja pa sam mislila da će moj Viktor ipak doći na tu svadbu. Prije odlaska rekao je samo da neće moći doći jer ima važnu akciju. Govorila sam mu da makar tu propusti zbog svadbe, a on mi je rekao: “Majko, ne mogu ostaviti prijatelje kada je najpotrebnije.” Kao svaka majka strahovala sam za svoga jedinca, a on bi me uvijek tješio govoreći da je Hrvatska vojska sad puno opremljenija i da mu se sada na kraju rata neće ništa dogoditi – dodaje majka Karmela.
Nikad se nije žalio
Viktor je bio pažljiv prema roditeljima. Svaki slobodan trenutak kad se vraćao s terena u splitsku vojarnu koristio je da posjeti roditelje. Nije mu se bilo teško autobusom voziti stotinjak i više kilometara iz Splita do Župe, samo da bi nekoliko sati proveo s roditeljima i prespavao kod kuće.
– Znala sam mu govoriti: “Sine moj, što si dolazio, što se nisi odmorio. Pa toliki put si prevalio samo da bi kratko bio s nama. A on bi mi odgovarao da mu ništa nije teško. Viktor je bio mladić koji se nikada nije žalio – sjeća se Karmela, majka prvog hrvatskog vojnika koji je poginuo u Oluji.
>> Za Oluju smo bili spremni u jesen 1994. Čekalo se zeleno svjetlo.
>> Što se čeka, gdje je film o Oluji?
Vjecna ti slava heroju!!!!!!!!!!!!!!!