Što je oporbenim čelnicima trebalo to odbijanje kave s budućim mandatarom Andrejom Plenkovićem “jedan na jedan” u Banskim dvorima!? I to jer oni “ne piju kavu, nego čaj”. Kakve veze takvo odbijanje političkog dijaloga ima s domoljubljem, političkim djelovanjem na boljitak Hrvatske ili obećanjima kako će nova oporba biti nešto što dosad nismo vidjeli?
Što prosječni Hrvat, bez obzira na to je li Andrej Plenković njegov izbor ili nije, ima od toga što oporbeni lideri nisu dali, čak i prije samog početka, ni šansu mandataru buduće hrvatske Vlade? Čemu sva ta petljanja, “čitanja” političkih misli i namjera aktualnog i budućeg premijera s obzirom na formu sastanka, zasebno s pojedinim liderima oporbe, a ne skupno, to više jer je potonja forma ionako predviđena na dan potvrđivanja nove Plenkovićeve Vlade u Hrvatskom saboru. Čemu taj nastavak kampanje i nakon što su birači rekli sve što su trebali o “skupljanju žetončića”, “debljanju” parlamentarne većine i vladanju zemljom. Ovoj je zemlji nasušno potreban politički dijalog, i da pred nama nisu tako neizvjesni potencijalno zlokobni dani.
Zar je za budućnost Hrvatske pod teretom koronakrize stvarno tako važno što je poziv liderima stigao telefonskim putem od danas do sutra, a ne barem za tjedan dana na pozivnicama sa zlatnim slovima, uputom o dress-codeu i preciznom minutažom tema i događanja. I primjedba o razgovoru iza zatvorenih vrata je suvišna jer, što se tiče razgovora s otvorenim vratima, već smo ih svi sve čuli. Oporbeni lideri ponijeli su se kao uvrijeđene mlade. Povrijeđeni su što im Plenković diktira događanja i teme, ne shvaćajući da njihove riječi više nemaju značaj kakav su imale u vrijeme kampanje.
Osim toga, očito nisu shvatili poruke birača na proteklim parlamentarnim izborima koji su, vidljivo je ponajviše na primjeru SDP-a i Davora Bernardića, kaznili jalovo dnevnopolitičko kritizerstvo, ispraznu zajedljivost i poentiranje s klikabilnim doskočicama. Ne samo da u tom “politainmentu”, političkom zabavljanju publike, nisu prepoznali ništa korisno za boljitak Hrvatske, već su, štoviše, u tome uočili nedostatak liderskih kompetencija za upravljanje državom. HDZ i Andrej Plenković, unatoč svim slabostima, stvarnim, napuhanim i izmišljenim aferama, uvjerljivo su pobijedili jer su birače uvjerili da su trenutačno jedini sposobni u kriznim okolnostima upravljati državom.
I to im nije bilo teško, ne zbog toga što su toliko dobri, već prije svega zbog toga što je oporba trenutno tako loša, doslovno obezglavljena, bezidejna, fokusirana na jalovo dnevnopolitičko kritizerstvo, zarobljena u atavističkim doživljajima politike, nerijetko se oslanjajući na ideje, simbole i stereotipne poglede iz nedemokratskih vremena, a u čemu je osobito prednjačila Restart koalicija na čelu sa SDP-om. Naravno da nije lako doći na sastanak na poziv osobe kojoj si u najboljem slučaju predodredio najviše poziciju ministra vanjskih poslova, a on te zove kao mandatar buduće Vlade u kojoj nemaš ni simboličan udio. Kako pogledati u lice sve one birače koje si držao u zabludi da Andrej Plenković neće biti premijer, a ispalo je da mu ni 16+8 mandata Domovinskog pokreta i Mosta ne može nauditi.
Poraženome, čak i kad se i po objektivnim kriterijima može osjećati kao dobitnik, nije lako pri ovakvom odnosu snaga kad ti dobici nemaju ama baš nikakvu slast. Uostalom, nije lako ni suočiti se s tim zadovoljnim i nasmiješenim, sada i s izbornim pokrićem vjerojatno arogantnim licem Andreja Plenkovića, osobito imajući u vidu što je sve izgovoreno o njemu i njegovoj Vladi te načinu upravljanja u krizi. Kako je Restartu i SDP-u, ne treba ni govoriti, dovoljno je bilo vidjeti njihova elitna lica. Potrebno je i političke hrabrosti za izdići se iznad svega toga i izložiti se vjerojatno i zluradim komentarima kako su bili na “rukoljubu” kod Plenkovića. Potrebno je i nešto iskustva kako bi se pravilno odvagalo što je, ne samo za budućnost birača koje predstavljaju, već i za Hrvatsku bolje, odbiti ili prihvatiti sastanak s mandatarom, i s kakvim argumentima.
Nešto je i do krize liderstva s kojom se ljevica muči još od premijerskog poraza Zorana Milanovića, kao i do njihove opterećenosti atavističkim političkim idejama koje ih samo sputavaju u inkluzivnom političkom djelovanju i skreću fokus sa stvarnoga života. Oporbeno odbijanje druženja s mandatarom Andrejom Plenkovićem nije se dogodilo slučajno. Ono je odraz stanja u hrvatskoj oporbi, ne samo na ljevici već i na desnici. Za taj sastanak, bez obzira na to je li premijer bio motiviran dobrim ili lošim namjerama, trebalo je prije svega nešto iskustva i političke zrelosti jer za to kakva je bila kava ili čaj kod premijera moglo se i naknadno iskomunicirati.
Čak i da su ispali politički naivni, ta njihova dobronamjernost na korist Hrvatske štetila bi isključivo budućem premijeru jer to bi mu bio prvi i zadnji pokušaj političkog dijaloga. Ali, nisu li i ovi izbori pokazali da birači ipak cijene spremnost na dijalog i među naizgled nepomirljivim politikama, a ne stalno uskakanje u iste političke rovove i razgovore preko nišan?
Uostalom, kakve je posljedice trpio Milanović kad je 2010. nasamo u Vladi razgovarao s premijerkom Kosor o ustavnim promjenama, prije ostalih čelnika oporbe. Potom je i sam kao premijer pozivao na konsenzus oko smanjenja prava zaposlenih u javnom sektoru, ali je Karamarko to odbacio, dok je Kosor komentirala: “Tužno je gledati Milanovića kako sada poziva na dogovor, a na nož je dočekivao sve moje prijedloge za konsenzus”. Dokad tako?
Više od polovice nije izišlo na izbore. Većina 54% ne vjeruje ni u jednu partiju.