Selekcija je jedan od najtežih trenerskih poslova. Pritom se ne smiju gledati samo tri kriterija – antropologija, motorika i glava – nego i karakter. Za mene je presudniji od talenta. Momčad koja ima čvrste momke s osobnom hrabrošću, uvijek je korak ispred, kaže Lino Červar za Max! Današnja generacija nije od danas, da nisam bio hrabar nakon Pekinga kada sam uveo Kopljara, Gojuna, Duvnjaka..., pitanje je bismo li bili kompetitivni na SP-u 2009. Mi nikada u reprezentaciji nismo imali podjelu na starosjedioce i novake, takav je duh uvijek bio prisutan
Dresovi u kojima su osvajane medalje, fotografije, lopta, medalje, brdo knjiga, veliko platno i projektor... Radna soba Line Červara (62) u njegovu zagrebačkom domu pri vrhu brijega u Dotrščinskoj. Slična je i u njegovu umaškom domu uza samo more. Sve potvrđuje da je Lino još uvijek zanesen rukometom kao i prije mnogo godina. Analizira, usavršava se, trofeji ga nisu uljuljkali.
Za Max! se prisjetio zlata s Hrvatskom na SP-u 2003., osvojenog 2. veljače u Portugalu.
- Datum je to koji se ne smije zaboraviti, bitan dan. Sport je jedino područje društvenog života s najkonkretnijim činjenicama. Rezultat je istina i ne može ga se falsificirati. Te nedjelje, 2. veljače 2003., Hrvatska je dobila prvog momčadskog svjetskog prvaka od neovisnosti, tog se dana rodio naš Dream Team. Bio je onaj američki, 1992., u globalnom američkom sportu, u košarci. A mi smo to bili u globalnom europskom momčadskom sportu. Te nedjelje svi su u Hrvatskoj bili ushićeni i sretni, ponosni. Diljem svijeta ljudi su kroz igru naše reprezentacije mogli vidjeti nešto više od lopte: strast, entuzijazam, skromnost pobjednika, plemenitu dušu u igri, djetinju radost, ustrajnost, optimizam i pobjednički mentalitet u opipljivo većoj mjeri nego kod ostalih reprezentacija. U Portugalu smo, nakon Atlante, vratili 3-2-1 obranu u našem originalnom poimanju igre. Igrali smo je na veličanstven način, bila je naš forte. Uspjeli smo uskladiti mentalnu i motoričku brzinu. Dva velika rukometna trenera, Francuz Daniel Costantini i Šveđanin Bengt Johansson, ustvrdila su da je Hrvatska dovela do savršenstva pozicijsku igru. Otvorili smo novi put rukometa: atraktivnost, dinamičnost, nakon niz godina vidjelo se da je vještina pobijedila sirovu snagu. Donio je taj uspjeh erupciju domoljubnog oduševljenja, ljudi nisu ostali ravnodušni. Imali smo veliku podršku običnih, malih ljudi. Neki su i kredit dizali da bi nas mogli pratiti na natjecanjima. Legli smo ljudima. Slavilo se to zlato čak i u krajevima gdje se rukomet nikada nije igrao. Tada sam osjetio da su naš ponos, dostojanstvo, državotvornost bili na razini najnaprednijih zemalja svijeta. U tom smo razdoblju bili izdignuti iznad našeg nacionalnog sporta, nogometa. Vratili smo se iz Portugala ovjenčani slavom, fenomenalno smo dočekani na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. A kad smo odlazili na put, u nas se nije vjerovalo.
Nikad nisam blefirao igračima
Tim je monologom Červar otvorio razgovor. Hrvatsku ste preuzeli kada je bila na dnu. Je li to bilo hrabro ili racionalno, jer lošije nije moglo?
- Govorio sam da ću jednoga dana biti izbornik hrvatskih rukometaša, dogodilo se to kada je reprezentacija bila posljednja u Europi, čak iza Izraela. Neka me se krivo ne shvati, ali nisam dobio reprezentaciju u stanju u kakvom sam je ja ostavio Goluži, u vrhu. Bio je hrabar potez, čin samopouzdanja, preuzeti je. Znao sam da mnogi očekuju da ću se poskliznuti, što se na moju sreću nije dogodilo.
Što je bilo najteže na putu da se momčadi koja je proglašena luzerskom usadi pobjednički mentalitet?
- To je bila moja osnovna preokupacija uoči prvog susreta s igračima. Sjećam se uoči njihova odlaska na taj nesretni EP u Švedskoj jednog detalja. Balić je bio slika te reprezentacije. U Rovinju, iz jednog kafića, zajedno s današnjim trenerom rukometašica Umaga Rajićem gledao sam igrače kako iz hotela Eden idu na trening. Ivano me nije vidio, nosio je neku granu i na njoj vrećicu, valjda su unutra bile tenisice. Tada sam pomislio, Lino, budeš li jednog dana vodio te dečke, prva stvar koju moraš napraviti jest da uvjeriš te dečke da je igrati za reprezentaciju najveći uspjeh. Budu li to shvatili, da to znači predstavljati domovinu, zavičaj, promicati kulturu, svoju obitelj i svoje ime, tada mogu do vrhunskog rezultata. I pripremao sam se za taj prvi sastanak s igračima mjesec i pol dana, ispisao brdo natuknica. I onda sam ih dan prije sastanka - sve poderao. I došavši pred njih, pustio sam riječi iz duše, iskreno. Rekao sam im da nisam čovjek kojega možda oni traže jer nisam ništa veliko osvojio premda sam bio jako ponosan na svoj rad u Umagu i Italiji. A i to da i oni baš nisu momčad na cijeni, momčad koju bi želio trener koji traži uspjeh. Ali, rekao sam im da imam viziju kako do velikih rezultata. I da sve ovisi o tome koliko žele vjerovati u mene i moju viziju. To je bio izazov za njih, prihvatili su me. Zapravo, moju viziju.
Jeste li već tada vjerovali da mogu postati Dream Team?
- Da, vjerovao sam u sebe i u njih.
Jeste li nakon tri prva osvojena trofeja osjetili pad motivacije kod igrača, jeste li je morali opet pobuditi?
- Trener je vuk samotnjak. Osuđen na malo zadovoljstva i mnogo razočaranja. Kako je jednom rekla supruga nogometnog trenera Otta Barića, ni sto pobjeda ne može oplakati jedan poraz. To je i moj život. Bilo je mnogo borbe: i s igračima, i s vanjskim, i unutarnjim neprijateljem, i sa sucima. Pokrali su nas u Norveškoj i kod nas u Hrvatskoj. Da nije bilo tako, Francuzi, iako bolji od nas, ne bi nas dobili. Mi smo uzletom pomrsili račune jakim reprezentacijama i trebalo nas je svakako zaustaviti. Žao mi je što je taj hrvatski jal toliko izražen da se želi srušiti sve što je dobro. Šačica ljudi htjela me spustiti. Prenijelo se to i na igrače, ispalo je da sam ja taj koji želi sebe izdizati, a ne igrače, željelo se stvoriti jaz između mene i njih. Ali, ti ljudi nisu uspjeli u naumu. Koliko sam se samo morao boriti protiv nepravde... Ostao sam ipak na nogama iako sam imao kriza... A poneku medalju oteli su oni s rušilačkim stavovima.
A kako ste dizali momčad? Jer nakon SP-a u Njemačkoj 2007., prvog velikog natjecanja na kojemu nije izboreno polufinale kasnije su stigle još tri medalje?
- Igrači nisu mogli prijeći preko toga da sam i u najtežim trenucima s njima iskreno razgovarao, nisam krio osjećaje, nisam ih blefirao. Izlazio sam pred njih kao jedan od njih, mi smo zapravo bili obitelj. Ima jedna izreka koja kaže da je čovjek toliko velik koliko se može sagnuti da pomogne tuđem djetetu.
Balić je ugradio život u medalje
U našem rukometu odlazak svakog velikana - ne učini li to svojom odlukom - donosi buru. Zašto?
- Tu treba lučiti dvije stvari: kad trener ne pozove igrača u reprezentaciju i kako se oprostiti od velikana što je već stvar cijele organizacije. Teško mi je bilo odreći se igrača koji su pisali povijest našeg rukometa i koji su dali nemjerljivo puno. Balić je ugradio svoj život u te medalje... Pa Dominiković, Špoljarić, Kaleb, Sulić, Džomba... Svi koji su igrali. Bez njih ni ja ne bih bio ovakav trener. Jer, uzalud general ako nema vojske. Svim svojim igračima podigao bih spomenik. Ali, kao trener ne smijem biti talac emocija želim li rezultat. Primjerice, Špoljarića i Kaleba nisam izostavio zbog kvalitete nego zato što sam promijenio sustav obrane iz 3-2-1 u 5-1 kako bismo zaskočili suparnike. A u tom sustavu na njihovim mjestima trebao sam visoke igrače. A Špoljarić je bio klasa, Kaleb najbolji half kojega sam trenirao... Htjelo se to prezentirati da ja jednostavno šutam igrače. Što nije bila istina. Morao sam inovativno do uspjeha, to je put trenera. A Savez se treba pobrinuti da svi ti rastanci budu prijateljski, da te zvijezde ostanu u našem rukometu.
Povukli ste se nakon osam godina, jeste li katkad požalili zbog toga? Jeste li, gledajući neku utakmicu, poželjeli da ste na terenu?
- Da, jako. Lagao bih kad ne bih rekao da naviru emocije. I nitko mi ne može oduzeti tu ljubav prema reprezentaciji i to što sam njen najveći navijač.
Kako ste uspjeli izgraditi kult reprezentacije?
- Biti trener nije samo taktika, čovjek nije samo tijelo nego i psiha i duh. Njegujući i razvijajući duhovne vrijednosti kao što su ljubav, pravda, vjernost..., stvara se zajedništvo i entuzijazam. To je pozitivna energija koja se prenosi i na gledatelje.
Usporedite generaciju “portugalaca”, iz koje su ostali samo Lacković i Vori, s današnjom.
- Današnja generacija nije od danas, da nisam bio hrabar nakon Pekinga kada sam uveo Kopljara, Gojuna, Duvnjaka..., pitanje je bismo li bili kompetitivni na SP-u 2009. Mi nikada u reprezentaciji nismo imali podjelu na starosjedioce i novake, takav je duh uvijek bio prisutan. Zato ne bih ni uspoređivao.
Očekujem borbu za medalju
Što očekujete od nastupajućeg SP-a, koje je početak novog olimpijskog ciklusa. Znači li to i značajno redizajniranje svih momčadi?
- Da, svih osim naše u kojoj je to učinjeno već ranije. Pa imamo mladih koji su već osvojili medalje. Francuze i Dance taj posao tek čeka. Jedan mi je poznati inozemni političar rekao da u vrstama zemalja koje su u tranziciji treba revitalizirati momčad s mladima koji imaju više energije i prihvaćaju promjene dok se vrste uređenih zemalja, osobito skandinavskih, više trebaju oslanjati na one iskusne koji će držati kontinuitet.
Hrvatska rukometna vrsta stalno se planski pomlađuje. Koliko je u tom procesu teško pogoditi pravu mjeru da kvaliteta i rezultat ne trpe.
- Selekcija je jedan od najtežih trenerskih poslova. Pritom se ne smiju gledati samo tri kriterija – antropologija, motorika i glava – nego i karakter. Za mene je presudniji od talenta. Momčad koja ima “tough guys”, čvrste momke s osobnom hrabrošću, uvijek je korak ispred.
Manjom minutažom Balića na posljednjim turnirima ponešto se promijenio i stil. Sada Ivana nema, znači li to i nužnost da se ponudi potpuno novo lice u igri?
- Mislim da nećemo mijenjati igru, bit ćemo solidno tjelesno pripremljeni, imat ćemo brze igrače, u tranziciji ćemo do pogodaka. Obrana će biti 5-1, alternativna 6-0, pitanje je kakvi ćemo biti u pozicijskoj igri, a ona je uvjet da se kontrolira igra.
Tedeschi može, a mi ne...
Gdje vidite adute Hrvatske?
- U mladosti, velik je to adut. Jer naši mladići nisu i neiskusni, ali mnogi će tek sada u glavne uloge. To što je malo dana za pripreme trebala bi biti prednost za nas, jer iskusnijima treba više dana priprema. Vidjelo se to dobro kod Francuza na EP-u u Srbiji.
Biste li prognozirali domet naše momčadi u Španjolskoj?
- Predodređeni smo za medalju, ali mora se mnogo toga poklopiti. Objektivno, to je borba za medalju.
Hrvatski rukomet nakon zlata u Atlanti 1996. taj uspjeh baš i nije kapitalizirao. Nakon zlata u Ateni 2004. u sustavu se osjetio značajan pomak, ostvaren je kontinuitet. Čime ste vi u tom poslu zadovoljni, čime niste?
- Bio sam kratko u politici, hrvatskom državnom vrhu iznio sam nezadovoljstvo ne bude li se napravio rukometni dom. Zbog toga smo i organizirali SP 2009. Nikako zbog arena, koje nisu rukometne. Taj rukometni dom trebao je biti ne skupa, već radna dvorana na Sveticama koja je trebala biti rukometni mravinjak. Jer, rukomet je naš proizvod, perjanica sporta i zaslužio je prostor za rad. Bio sam čak spreman odstupiti, rekao sam da su arene skupe, nezadovoljstvo sam iskazao jer nisam došao kad se postavljao kamen temeljac zagrebačke Arene. Maknuli su me u stranu...
Tko?
- Ne znam. Tek, rukometnog doma nema ni dan danas.
Imate li kakav savjet za ljude koji vode hrvatski rukomet?
- U uspjehe svoj su rad ugradili Gobac, Šola, Poljak, ljudi koji rade u Savezu. Ali, nedostaje osoba koja može obraniti interese rukometa prema van. Tedeschi na Zagrebačkom velesajmu napravi dvorane za trening, a za nas to nije bilo moguće. I Cedevita ide u ‘dvojku’. A gdje je rukomet u toj priči? Majstori smo da nekoga uništimo, ali treba znati i promovirati svoj sport.
A za Golužu i igrače?
- Moraju se naoružati samopouzdanjem i vjerovati u ono što rade. Biti uporni i posvećeni svom cilju.
A jednoga dana povratak na hrvatsku klupu? Ili u hrvatski rukomet?
- Tko zna što će biti jednog dana. Sve je moguće.
Gospodin Lino Červar je CAR!!!