Gdje su i što danas rade "kaniške četvorke"? Kada su prije 10 godina prvi put ugledali svjetlo dana, Borna, Erik, Lovro i Antonio Mikić iz okolice Slavonskog Broda izazvali su pravu senzaciju. Obećavali su im brda i doline, no ubrzo su ih svi zaboravili. Prije četiri godine Mikići – uz roditelje i četvorke tu su i kćeri Ines (16) i Leona (14) – iz Kaniže su se preselili u stan od 60 kvadrata u Slavonskom Brodu, a zaposlen je jedino tata Damir, u vojsci. Majka Mirta ne radi jer se mora brinuti o šestero đaka.
– Obećanje ludom radovanje. Čini mi se da u našem društvu nema previše sluha za višečlane obitelji. Jedina koja nam je istinski pomogla bila je Zaklada Ankice Tuđman za djecu Hrvatske, od koje i danas primamo 600 kuna mjesečno. Sve drugo što smo dobili bilo je jednokratno i kratkoročno. Izgleda da naš grad i nije baš takav prijatelj djece kakvim se predstavlja – razočarana je Mirta. Najviše joj je, kaže, žao zbog udžbenika, koje su prestali dijeliti besplatno baš kada su dječaci krenuli u školu.
Samo za školu 10.000 kn
No ravnateljica škole donekle im je olakšala osiguravši besplatne knjige barem za dva školarca. Kupuju i rabljene, ali svejedno samo za udžbenike i školski pribor godišnje moraju dati 10.000 kuna, a gdje su tek garderoba, hrana i ostalo.
– U našoj državi nemaš prava na pomoć, osim ako nisi socijalni slučaj. Ispada da trebaš ne raditi ništa i biti na prosjačkom štapu da bi ti netko pomogao. Kakva je to poruka djeci? Ne želim ni po kome pljuvati niti bilo koga prozivati, ali to je jednostavno istina. Prepušteni smo sami sebi – dodaje Mirta.
Lovro, Borna, Erik i Antonio danas su učenici 3. c razreda brodske OŠ Dragutina Tadijanovića. Za razliku od ostale trojice, sličnih kao jaje jajetu, Lovro je ipak ponešto drugačiji i malo viši. Usto, on je odličan učenik, a ostala trojica vrlo dobri. Još se po nečemu Lovro razlikuje od braće – jedini trenira nogomet, dok ostala trojica pjevaju u zboru Nota pod vodstvom učiteljice Helene Heler.
– Uvijek su imali talenta za pjevanje, pa smo ih na to i usmjerili. Sklonost prema glazbi vjerojatno su naslijedili od supruge i mene, oboje imamo sluha i talenta za pjevanje – smije se tata Damir, koji svoje dječake redovito razvozi kamo god zatreba. Pjevanjem su, kaže, oduševljeni svi osim Lovre, koji je odustao nakon prve probe, a kao sportski tip okrenuo se najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu u lokalnom trećeligašu Slobodnici. Ondje ga trenira upravo tata, koji je nekoć u istom klubu bio vrstan nogometaš. Očito su posrijedi geni.
Nije im tijesno
– Lovro igra u veznom redu, ali još je prerano govoriti hoće li postati pravi igrač. Ima veliku želju, iako u momčadi trenutačno ima nekoliko dječaka koji su bolji od njega. Međutim, najvažnije ja da bude uporan, a sve ostalo će doći samo po sebi – dodaje Damir. Svjesni da stan nije dugoročno rješenje, Mikići su još prije četiri kupili zemljište u Tomici. No još nisu dobili obećani građevinski materijal za gradnju kuće, premda su na području od posebne državne skrbi. Stoga su i nadalje u stanu. Ipak, rasporedili su se po sobama i nije im tijesno. Jedino je, kažu, ponekad malo bučno...
Ima još obitelji s četvero ili više djece, ok, nisu blizanci, no-nitko ni ne zna da postoje, a ne da bi ih se darivalo -do kad? Ajmo onda svima davati. (Ne samo odabranima.)