U posljednje tri akademske godine na hrvatskim sveučilištima studiralo je 80 njemačkih studenata i to u okviru međunarodne razmjene Erasmus. Mladi Nijemci koji biraju Zagreb kao svoju akademsku destinaciju motivirani su znatiželjom prema dijelu Europe o kojem ne znaju mnogo, donosi Deutsche Welle.
Tako je i Nico Mehlhaus, 23 – godišnjak iz Karlsruhea proveo zimski semestar prošle akademske godine na Sveučilištu u Zagrebu. Iako Zagreb isprva nije bio njegov prvi izbor, kako je stipendiran za mjesto na hrvatskom Fakultetu političkih znanosti, uputio se u smjeru Zagreba te proveo nekoliko mjeseci u hrvatskim studentskim klupama.
Prvi dojam o Hrvatskoj je bio pozitivan. Otvoreni i pristupačni profesori su ovom studentu olakšali snalaženje u novom gradu i u obrazovnom sustavu države čiji jezik ne poznaje. „Svi su bili jako prijateljski nastrojeni od početka, no također i jako spori u organizaciji. Naprimjer da dobijem takozvanu X – icu, subvencioniranu studentsku karticu za menzu, trebao sam čekati čak mjesec dana“, prisjeća se Nico.
Odlazio je na sva predavanja te izvršio svoje obveze. No iznenadilo ga je na koji način te obveze može izvršiti – bez mnogo truda. Kako bi zadovoljio kriterije Bolonjskog procesa, ovaj student je morao biti prisutan na svim predavanjima i seminarima te napisati eseje. U teoriji je to izgledalo kao jako puno posla, no kad se odlučio uhvatiti ukoštac s tim poslom, shvatio je da je to za njega malena prepreka.
„Na hrvatskom fakultetu nije teško dobiti dobre ocjene, puno je lakše nego u Njemačkoj. Uz to, možeš sam birati između više termina kad ćeš predati esej, a ako esej nije dovoljno dobar, profesor ti ga vrati da ga ispraviš i ne gubiš ništa time. Sustav me podsjetio na srednju školu“, mišljenja je ovaj student Sveučilišta u Bonnu.
Dodatne razlike s njemačkim sustavom studija, Nico je primijetio i kod ocjenjivanja. Naime, kako njemački obrazovni sustav ocjenjivanja sadrži i decimale, studenti mogu biti ocijenjeni s primjerice 3,4 ili 2,5. To znači da je povratna informacija od strane profesora kroz ocjenu mnogo detaljnija na njemačkom sveučilištu nego na hrvatskom.
Hrvatski profesori pristupačniji od njemačkih?
Iako je i u njemačkom i hrvatskom obrazovnom sustavu već nekoliko godina prisutan takozvani Bolonjski proces, u praksi ne funkcionira sve kako je zamišljeno, smatraju brojni studenti. „Što se tiče raspodjele ECTS bodova prema određenim zadacima, dobio sam dojam da je to općenito jako proizvoljno. Kao da su i njemački i hrvatski profesori dobili zadatak da slijede bolonjska pravila poput dodjeljivanja ECTS bodova, no u konačnici ih implementiraju onako kako žele“, navodi Nico.
S ovim studentom na Erasmus razmjeni u Zagrebu je bila Patricia Weykopf, 22 – godišnja studentica Političkih znanosti Sveučilišta u Bonnu koja je već godinama zaljubljena u zemlje s područja bivše Jugoslavije, te je savladala i hrvatski jezik.
„Kako sam naučila jezik, išla sam i na predavanja s hrvatskim studentima. Iznenadilo me kako mi se profesori obraćaju s „draga kolegice“ te kako je ugodno raditi na fakultetu gdje te mnogi znaju po imenu. Imam osjećaj da je u Hrvatskoj profesoru jako stalo da zna tko su ljudi koje podučava“, ispričala nam je Patricia.
Njoj je semestar na zagrebačkom sveučilištu donio nova znanja, no i iznenađenja. Iznenađujuća joj je bila spoznaja da je za esej od otprilike 15 stranica na predmetu master studija dovoljno imati svega pet do sedam znanstvenih izvora. „Ne bi mi palo na pamet da tako nešto predam u Njemačkoj na faksu. Potrebno je barem oko 20 stručnih izvora za takav esej. Jednostavno njemački studenti su prisiljeni mnogo više istraživati dok nešto rade. Standardi su viši“, smatra Patricia.
Osim toga, neugodno ju je dočekala prilično mala knjižnica Fakulteta političkih znanosti koja raspolaže s malenim brojem knjiga i znanstvenih radova te skromna online baza znanstvenih radova. Zbog svega toga ova je studentica stekla dojam da se u Hrvatskoj ipak dovoljno ne potiče samostalno istraživanje studenta.
Studentske prezentacije kao na tvorničkoj traci
Usprkos manjku samostalnog angažmana studenata, Patricia je uživala na seminarskoj nastavi. Dok na njemačkim sveučilištima seminare u velikoj mjeri provode asistenti, na Fakultetu političkih znanosti većinu seminara provodili su i profesori.„Jedna profesorica na zagrebačkom faksu je s nama uvijek radila praktične projekte, iščitavali smo statistike i nas tridesetak na nastavi zaista je dobilo kvalitetno praktično znanje onako kako je i zamišljeno po Bolonji“, prisjeća se ova studentica no napominje kako je to ipak izolirani primjer.
Ono što je i njemačkim studentima trn u oku i u Hrvatskoj i u Njemačkoj jest činjenica da Bolonjski sustav tjera profesore i studente da surađuju i raspravljaju na seminarima, ali opet s druge strane – u gotovo nemogućim vremenskim okvirima zbog čega pati kvaliteta nastave.
„Svaki student treba pripremiti i održati neku prezentaciju nakon koje bi cijela seminarska grupa trebala raspravljati. No sve je to vremenski tako zbijeno, tako da student dobije temu, na brzinu je izloži, te odmah slijedi drugi student. To je kao na tvorničkoj traci“, objašnjava Nico.
Bolonjski proces je prilično centriran i zatvoren te se proizvodi generacija studenata koji nemaju razvijenu sposobnost kritičnog razmišljanja, zaključak je ovog studenta Sveučilišta u Bonnu.
S Nicom se slaže i kolegica Patricia koja je nakon iskustva dvaju bolonjskih obrazovnih sustava, hrvatskog i njemačkog, dobila dojam da se studente previše tetoši s detaljnim smjernicama i pravilima, a posljedice ovakvog tretmana je i sama osjetila – sustav ne zahtijeva od studenata da razvijaju slobodu i kreativnost u znanju.
Ipak je talijanska Bologna najbolja, a hrana je za umrijet: prosciutto, mortadella, parmigiano reggiano, tortellini, itd. itd. Emiglia-Romagnia je zakon, kakva Njemacka.