Prvostupanjskom presudom Visokog zemaljskog suda u Münchenu Josip Perković i Zdravko Mustač prekjučer su proglašeni krivim zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića i osuđeni na doživotni zatvor.
Iako presuda još nije pravomoćna, njene su političke implikacije dalekosežne. Koliko god se sada u prvim reakcijama batrgali, SDP-ovci se, zajedno s drugima koji su s njima dizali ruke za lex Perković, ne mogu lako oprati. Što je ustvari ta stranka? Jesu li oni sljednici KPH, političkog nalogodavca ubojstava koje vršile jugoslavenske službe ili nisu? Ako su naslijedili partijske nekretnine i baštinu “antifašizma”, hoće li se suočiti i s činjenicom da su sljednik partije koja je silom došla na vlast i državnim se terorom održavala na njoj?
Može li ova presuda označiti početak tranzicije hrvatskog društva od (post)komunističkog u istinsko demokratsko? Paradoksalno, dekomunizacija u bivšem istočnom bloku išla je najsporije u zemljama koje su činile Titovu Jugoslaviju, upravo zato što je imala tobože mekši komunizam, pri čemu se zaboravlja da se Broz nije odmaknuo od Staljina radi demokratičnosti, već radi moći.
Nakon razlaza sa SSSR-om nastao je čudan kentaur komunističke diktature i poluotvorenosti Zapadu. Kćeri generala JNA predvodile su jugoslavensku suvremenu umjetnost, djeca oficira srednjeg i nižeg ranga rock’n’roll, partijski komesarčići omladinski tisak koji je ideološki kontrolirano kanalizirao mladenačku supkulturu Zapada, što iz današnje perspektive djeluje otužno.
Ukratko, šuma, krv, masovne grobnice, otimačina i diktatura ispod, kao stvarni temelj jugoslavenske elite, nad kojim je s vremenom nastala tanka glazura nove građanske kulture okrenute Zapadu. Tata general ili visoki SDB-ovac, uzurpator elitne građanske vile ili stana, na poslu organizira ubojstva, lomi rebra i šalje u zatvor radi vica, a istovremeno sin, Zapadu okrenuti sociolog ili arhitekt, fura Joy Division i Smithse. Sve OK, ali problem nastaje kad nakon 1990. djeca “nove klase”, crvene buržoazije nastoje relativizirati komunističke zločine i prepakiravati jugokulturu pod novom glazurom LGBTitoizma.
Jugoslaviju je srušio srpski nacionalizam i hvala mu na tome. Za Perkoviće, Mustače, Lončare i ostale jugoslavenske kadrove nakon pojave Miloševića nije više bilo mjesta pod dejugoslaviziranim, ponovo srpskim Beogradom i nisu imali kamo nego na hrvatsku stranu.
Perković u intervjuu pred izručenje kaže da su oni iz službi podržavali demokratske promjene. Uzevši u obzir sudbinu Ceauşescua, što su drugo i mogli? Spas im je donijela Miloševićeva politika i hrvatska potreba za kadrovima koji će se znati suprotstaviti srpskoj agresiji, što im je omogućilo ne samo amnestiju za ranija zlodjela već i održanje pozicije moći sve do danas.
U Hrvatskoj još od Jugoslavije imamo kontinuitet političke, ekonomske, medijske, kulturne moći. Koliko su stari kadrovi jaki, pokazalo se kad se primakao ulazak Hrvatske u EU, što je značilo i primjernu europskog uhidbenog naloga za Perkovića. Vrijedi se prisjetiti kako je Kukuriku koalicija u Saboru zadnji radni dan prije 1. 7. 2013., datuma dugo žuđenog ulaska, donijela zakon o ograničavanju europskog uhidbenog naloga.
Javnost se nemušto pokušavalo uvjeriti kako je to nekakav državni interes, kao da se Perkovića progoni zbog nekih postupaka kojima je silno zadužio hrvatsku stvar, a ne zato što je optužen da je kao čelnik jugoslavenske službe organizirao ubojstvo nenasilnog hrvatskog emigranta. Tragikomično su tad drugovi malo i zahrvatovali, u smislu – ne damo strancima da sude našima, ali valjda samo kad su jugoslavenski agenti, a ako su hrvatski generali, lovilo ih se i transportiralo kao zvijeri. Malo tko je, do ovog slučaja, mogao vjerovati da su ostaci starog režima toliko žilavi da i nakon gotovo četvrt stoljeća i dalje drmaju državom u toj mjeri da su je spremni gurnuti u sukob s do tada nedodirljivim EU.
Uslijedio je pritisak Bruxellesa i Berlina i prijetnja sankcijama, nakon čega je SDP-ova Vlada pokazala spremnost da se sporne odredbe povuku, ali, zanimljivo, tek u srpnju sljedeće godine. Na koncu su pristali na 1. 1. kao krajnji rok. Vrijeme se kupovalo da se pokuša promijeniti Ustav, tj. ukinuti zastaru za teška ubojstva, te tako započeti kontrolirano suđenje Perkoviću u Hrvatskoj i time spriječiti izručenje. No za to su bili potrebni i glasovi oporbe. HDZ nije pristao na deal, utoliko su deplasirane današnje SDP-ove optužbe da je Perković eminentno njihov kadar. Ostaje činjenica da su SDP i HNS bili ti koji su grčevito nastojali spriječiti izručenje.
Za promjenu Ustava tražili su dvotrećinsku većinu u Saboru i nudili za nju sve što treba. Činilo se da su dobili HDSSB, no ta je stranka pod pritiskom javnosti srušila već dogovorene ustavne promjene te su u siječnju 2014. Perković i medijski puno manje eksponiran Mustač izručeni Njemačkoj. Epilog je stigao ovog tjedna.
Čiji je Perković i sve ono što on simbolizira? Postoji jedan vrlo jednostavan test da se to dozna. Perković pripada svima onima koji su protiv donošenja zakona o lustraciji i otvaranja komunističkih arhiva. Sad je prilika da SDP, koji tvrdi da nema ništa s tim naslijeđem, pokrene inicijativu da novi sastav Sabora na jesen donese zakon o lustraciji. Ako ni oni ni njihovi biološki ili ideološki očevi nemaju ništa s represivnim aparatom komunističkog režima, SDP-ovci bi trebali prvi biti za lustraciju, da time konačno skinu simbolički teret s leđa moderne hrvatske ljevice kojoj navodno teže.
HDZ koji je u lanjskoj kampanji govorio o lustraciji, a onda se na vlasti znakovito ušutio, također bi se trebao u ovoj kampanji jasno očitovati po tom pitanju. Dakle, ako hoće potpuno obesmisliti Milanovićev pokušaj prebacivanja loptice, nema razloga da ni HDZ ne ponudi zakonski okvir za demontažu totalitarnog naslijeđa.
Most je nakon prekjučerašnja presude izašao u javnost izvrsnim priopćenjem koje završava pozivom svim našim političkim akterima da se “jasno ograde od svih totalitarnih zločina, ideologija i kadrova koji su u njima sudjelovali”. Na tom tragu možda bi mogli razmisliti da upravo donošenje zakona o lustraciji bude jedan od uvjeta za formiranje vlasti, ako oni budu o njoj odlučivali.
Do slučaja Perković smatrao sam da je lustracija potrebna prije svega kao simbolički čin raščišćavanja s naslijeđem i drugog totalitarizma 20. stoljeća. No nakon što se pokazalo da su strukture bivšeg režima toliko jake da su uspjele gurnuti Vladu u izravan sukob s Bruxellesom, pa čak i do toga da neprincipijelno trguje oko promjene Ustava, a sve da bi se zaštitilo od izručenja njemačkom sudu bivše čelnike komunističkih tajnih službi, pokazalo se da je lustracija još uvijek itekako stvarna, a ne samo simbolička potreba. U međuvremenu dočekali smo i to da je na čelu javne televizije ponovo bila ista osoba koja je tu funkciju obavljala 80-ih, dakle bila na vrhu tada glavnog propagandnog sredstva režima koji je političke neistomišljenike u to vrijeme ubijao po inozemstvu, a u domovini slao ljude u zatvor zbog vica ili bilo kakve kritike. Da je lustracija provedena na vrijeme, to ne bi bilo moguće.
Lustracija nije babaroga, već privremena zabrana obavljanja javnih dužnosti osobama koje su bile dio represivnog aparata komunističkog režima, kako bi se razbijanjem te hobotnice otvorio prostor za istinski pluralizam. Ljudi iz tog miljea iskoristili su startnu prednost i jako se dobro snašli u “tranziciji”.
Neki su ostali u službama i u novoj vlasti, kontrolirali su tokove pretvorbe i privatizacije, neki od njih i njihovih suradnika postali su vlasnici medija, ugledni čelnici nevladinih udruga, poput Vladimira Milčina, uglednog makedonskog kazališnog redatelja i dugogodišnjeg predsjednika tamošnje filijale Otvorenog društva, za kojeg se kasnije ispostavilo da je bio suradnik DB-a. Paradoksalno, neki od intelektualnih stupova totalitarnog režima danas nas poučavaju demokraciji i ljudskim pravima. Potrebno je stoga donijeti odgovarajući zakon, formirati ured i komisiju koja će biti kvalitetno nadzirana i odgovorna Saboru i omogućiti joj pristup arhivima i dokumentaciji bivše tajne službe. U sklopu pristupnih pregovora Srbije treba izvršiti pritisak na Beograd da se preda dokumentacija vezana uz Hrvatsku, a koja se čuva u tamošnjim arhivima.
Lustracija nije lov na vještice, nije skupa, neće izazivati podjele u društvu, prije da će pokazati da su one lažne i nametnute upravo od onih koji se boje tog procesa rasvjetljivanja. Za nju nipošto nije kasno, kao što pokazuje slučaj Perković, ali i makedonsko iskustvo. Oni koji nakon ovotjedne presude i dalje budu protiv lustracije zaslužuju da ih se naziva SDPerkovići ili, u slučaju HDZ-a, desna frakcija Saveza komunista Hrvatske.
>> Što je Josip Perković želio poručiti pristajući na svoj jedini veliki intervju uoči uhićenja
Bravo!!!