Dinamov trener stoljeća, najuspješniji izbornik hrvatske reprezentacije i sadašnji trener Zagreba Miroslav Blažević, koji danas, 9. veljače, navršava 78 godina, ove godine obilježit će jedan za nogometnoga trenera nesvakidašnji jubilej – punih pedeset godina na klupi!
Pothvat za nogometne anale, za Fifinu nagradu za životno djelo, jer iza Ćire Blaževića je nevjerojatnih, neponovljivih pola desetljeća provedenih u trenirci, na klupi ili uz igralište, i uz vrhunske, svjetske rezultate.
Ćirinim dostignućima ne može se pohvaliti niti jedan trener na svijetu: radio je u devet zemalja (Švicarskoj, Hrvatskoj, Kosovu, Francuskoj, Grčkoj, Iranu, Sloveniji, BiH i Kini), u pet reprezentacija bio je izbornik (švicarskoj, hrvatskoj, iranskoj, BiH i kineskoj olimpijskoj), osvojio je četiri naslova prvaka, ima tri kupa, i dva Superkupa, bio je treći na svijetu i peti u Europi, proglašen je za Uefina trenera svih trenera. Samo jednom je ispao iz prve lige, s Xamaxom prije sedam godina.
Pobijedio rak, zatvor...
Uza sve to, dva puta je pobijedio rak, a jednom zgodom proveo je i 17 dana u francuskom zatvoru. Iz prugastoga odijela odmah je uskočio u trenirku i vodio vatrene u Ljubljani, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1996. u Engleskoj...
Namjerno intervju s Blaževićem nismo počeli rođendanskom čestitkom. One ga odavno više ne mogu ganuti...
- Kad si u jeseni života kao ja, onda rođendan nije radost nego tuga. Ja ga zaista već deset godina ne slavim i vrlo sam nesretan kad se netko sjeti moga rođendana – kaže Zagrebov mudrac.
Kojega se rođendanskoga poklona najradije sjetite?
- Kad sam bio trener u Lausannei, predsjednik Trujan poklonio mi je jaguara vrijednoga sto tisuća švicarskih franaka! Dovezli su mi ga na stadion, stavili mašnu na njega. Baš sam bio ganut! Dugo sam ga vozio, a prodao sam ga sinu jednoga švicarskoga milijunaša, naravno, uz Trujanovo dopuštenje – prisjeća se Ćiro.
Je li sletio neki poklon od Dinamova izvršnog predsjednika Zdravka Mamića za rođendan?
- Jednom mi je poklonio svileni bijeli šal...
Priča o pedeset godina na klupi počela je davne 1963. godine u švicarskom gradiću Veveyu, na obali Ženevskoga jezera. Bio je sugrađanin legendarnog komičara Charlieja Chaplina, u Veveyu čak i popularniji od slavnoga glumca...
Ništa bez kontinuiteta
Kakav je Ćiro zapravo trener? S kakvom je idejom krenuo u tu avanturu?
- Taj je posao za svakoga početnika, ma koliko bio spreman, nepoznanica. Ja sam cijeli život posvetio tom poslu i ništa me nije moglo iznenaditi. Proanalizirao sam trenere koji su mene trenirali i iskristalizirao koji model lakše, koji teže prolazi. Ja sam se u najranijoj mladosti odlučio biti ekstremno strog trener i već nakon druge godine u Švicarskoj zvali su me Bič Božji, Atila – kaže Ćiro i nastavlja:
- Provodio sam sve vrlo striktno, zahtjevno, jer sam taj svijet nogometaša dobro poznavao. Malo ih je koji nose svijest njegovanja svih onih malih pojedinosti neophodnih da bi jedan igrač uspio. Samo sportaš, ma koliko bio talentiran, ako nije pravi sportaš, gotovo sigurno ne može uspjeti. I na tome sam inzistirao, na sportskoj higijeni. Pod tim se podrazumijeva sve što u natjecatelju mora biti prisutno da bi uspio, imao predstavu u kontinuitetu, što je najteže. Bez te vrste predstave ne možeš doći do prvog stupnja afirmacije.
Blažević je u Vevey Sportu bio igrač-trener. Za sebe će reći da je bio najbolji igrač u tom klubu, stoga mu je predsjednik i dao trenerske ovlasti.
- Odmah sam napravio sistematski, planski rad i ponudio ga predsjedniku, tražio da se respektiraju sve regule. U isto vrijeme radio sam kod gazde kluba i u ateljeu za dekoraciju kao običan radnik. Za ta tri posla dobivao sam 900 švicarskih franaka mjesečno, a samo stan koštao je 500 franaka pa je moja supruga, profesorica matematike i fizike, bila prisiljena prodavati salatu u dućanu. Zamolio sam tada predsjednika, kako nije zgodno da trenerova supruga radi takav posao, da i ona dobije posao u njegovu ateljeu. I radila je četiri sata za 250 franaka mjesečno. Da, to su moji najteži emigrantski dani. Već sam tada imao i dvije kćeri, živjeli smo u stanu od 65 kvadrata, a usto mi je sestra poslala i svoja dva sina da žive kod mene dok im tražim posao.
Famozni predsjednik Vevey Sporta Rensso najgori je i, kako kaže Ćiro, najfatalniji gazda u njegovoj karijeri. Prisjetio se poniženja kojemu ga je izložio.
- Izbornik amaterske reprezentacije Švicarske, kasnije krsni kum mome sinu, angažirao me da budem trener te selekcije dok se ona pripremala u Veveyu. I zakazao je trening u 10 sati. A moj predsjednik, kojemu to nije odgovaralo, naredio mi je da do 10 sati moram farbati zid stadiona. Dok ja farbam, igrači se zagrijavaju. I dođe izbornik i kaže: “Pa kakva je to psihološka pogreška, što je ovome Renssu da vam to radi!”. A ja ispod bijeloga mantila imam trenirku i zviždaljku i u 10 sati bacam mantil i istrčavam na igralište!
U Švicarskoj sam učio regule
Je li se Rensso ikada pokajao?
- Kad sam postao trener Lausannea, on mi se ispričao. Jer, nakon što sam otišao iz Veveya, klub se opet srozao i pao u četvrtu ligu. A, zamislite, kad sam klub podigao iz četvrte u prvu ligu, taj Rensso dao mi je otkaz. Rekao je kako sam u Veveyu napravio centar “de Gestapo”!
Švicarska je, reći će uvijek Ćiro, njegova druga domovina. Dijelom se osjeća Švicarcem, ima i njihovu putovnicu.
- U Švicarskoj sam naučio regule, tamo su me naučili svemu što zapadni svijet traži da se respektira. Moja supruga toliko respektira Švicarce da je četiri godine plaćala porez koji nije trebala.
Evo i primjera švicarske preciznosti koja je Ćiru impresionirala...
- Sjećam se kako mi je predsjednik Grasshopera Oberholzer jednom zakazao sastanak u 6.25. Iako sam došao deset minuta ranije, on me primio točno u zakazano vrijeme. A moj Medić meni jednom zakasni na sastanak 15 minuta. Ja mu prigovorim, a on mrtav-hladan kaže: “Ja sam akademski građanin i imam pravo na akademsku četvrt. Da sam završio još jedan fakultet, zakasnio bih pola sata!” smije se Ćiro gazdi s kojim je sada u idiličnom odnosu.
Radili ste u devet zemalja – gdje vam je bilo najgore?
- Najgore mi je bilo u Hrvatskoj, tu nema dvojbe! Citirat ću Relju Bašića, kojega tada nisam ni poznavao. On je bio u nekoj partiji, a u to vrijeme SDP se javno tužio kako doživljava novinarski linč. Na to je Relja Bašić reagirao i kazao: “O čemu pričate, pa u ovoj državi linč doživljava samo gospodin Blažević, i to stalno!”.
Jeste li se ikada pitali - zašto je to tako?
- Bio sam stalno u tom razmišljanju – što sam tim ljudima napravio da me tako deru? I shvatio sam. Nitko ne voli da je jedan sportaš blizu vrha države. Ja sam bio preblizu Tuđmanu i sve što su htjeli reći Tuđmanu govorili su preko mene. To je moje objašnjenje.
Tko vam je bio najveći trenerski suparnik?
- Uvijek sam imao dobre odnose s kolegama, rivalitet je postojao, ne i antagonizam. S Miljanićem sam imao korektan odnos, držao sam ga za čestitog sportaša koji nikada sport nije povrijedio. U Hrvatskoj je slovio kao mućkaroš, a to nikad nije bio. Gojko Zec, bivši trener Zvezde, nije imao tu Miljanićevu čestitost. Miljan, međutim, nije bio talentiran trener. On nije Mlinarića zapostavio kao izbornik, zato što je bio šovinist, nego on Mlinkinu genijalnost nije vidio.
Kroz cijelu karijeru pratio vas je sukob s Dražanom Jerkovićem i Vlatkom Markovićem.
- Draža Jerković bio je moj veliki prijatelj! Evo vam dokaza: otišao sam s klupe Siona, a Čarli me nazvao iz svoga lokala i zamolio da se založim da Draža preuzme Sion. Ja Jerkoviću kažem: “Prijatelju, moja je pozicija takva da mogu izabrati svoga nasljednika, zato dolazi odmah! Moj predsjednik Filipini bio je tako uobražen da je mislio kako može po fizionomiji procijeniti čovjeka - je li trener ili nije. Sjećam se k’o danas, govori on kad je vidio Dražu: “Vidi mu ručetine, kad taj pukne šamar igraču! To je trener!”. Dao je Draži odmah i švicarske registarske tablice da stavi na svoga mercedesa, dogovorili su plaću od 50.000 švicarskih franaka, novine su pisale - hrvatska trenerska zvijezda dolazi u Sion. Kad je već sve bilo gotovo, zove me Draža i kaže: “Kako ću vratiti ove tablice, ne mogu ja, Ćiro, iz Zagreba!”
Zvali su me iz Ukrajine
Gdje ste se razišli s Jerkovićem?
- Kad sam došao u Dinamo, rekao mi je: “Nećeš moći ništa napraviti s ovima...” A mi igramo protiv njegova Zagreba u Kranjčevićevoj i ovi moji, Mlinka i društvo, razvališe ih. Kako sam ja počeo postizati rezultat s Dinamom, Vlatko i on, smatrajući kako su jedini predodređeni da dignu hrvatski nogomet i Dinamo, transformirali su se u moje najveće neprijatelje. Oni su lansirali ono da sam ja samo motivator, a ne trener, a satelit im je, kažu mi neki, bio moj prijatelj Ante Čačić...
Nedavno ste odbili ponude iz Irana, Iraka i Kine? Traže vas i na pragu osamdesete?
- Zvali su me i iz Ukrajine. Doktrina tih ljudi koji me zovu drugačija je od naših. U Kini i Iranu ja sam mudrac, ovdje sam starac.
Zašto niste prihvatili?
- Jako sam zahvalan ljudima koji me još traže i kažu mi da dobro izgledam. Ali to su godine u kojima se čovjek može lako razboljeti, a zamisli da se razboliš u Kini, Iranu ili Iraku. Supruga me, naravno, u tome podržava i zato je u stalnom sukobu sa sinom koji smatra da se pare trebaju uzeti dok god se može.
Koje vam je najveće trenersko razočaranje u 50 proteklih godina?
- Ono sa Srbijom...
Najveće zlo nanijeli su vam...?
- Portugalci! Njih ne mogu smisliti! Umrijet ću s tugom zbog njih, jer 1982. godine imao sam momčad koja je mogla biti europski prvak! Čim smo sletjeli u Lisabon, na uzvrat sa Sportingom, kazali su mi da su francuski suci u nekom dvorcu i da ću sutra biti - jebena stranka! Kako? Tako što Boro Cvetković zabije gol, pa Deverić - sve mi poništili! A dobili bi pet komada u Zagrebu da je igrao Mlinarić. Ali njega je Novoselac ozlijedio u Vinkovcima i nisam ga imao. Jebi im mater, ti Portugalci sve kupuju! Zato ih mrzim! Zato što vrijeđaju sport – viče Ćiro, koji je od Portugala gubio kao izbornik Švicarske, Hrvatske i BiH.
Smeta li vam što su Mamić i Medić tako bliski?
- Medić nikad ne može biti ničiji pijun jer ima personality. Iako me malo demantirao... Kad sam postavio ultimatum da se igračima moraju dati plaće, on je otišao k Mamiću i posudio pare. A to što se druže? Jako sam sretan zbog toga, ja ljude mirim i ne svađam, paše mi da su dobri.
Koliko ste dosad zaradili u NK Zagrebu?
- Dva puta po 10 tisuća kuna, to je moja plaća. A ako ih spasim, što se nadam, dobit ću neku nagradu. Zašto sam ostao u Zagrebu? To je Medić dokučio - da ja nisam za pare, nego za princip. Mogao si mi reći “Ćiro, sad nema para, strpi se”, a ne mi davati ruku i obećavati.
Govorite o Bandiću?
- Ma pusti ga...
U godinama ste, kao i sir Alex Ferguson, za hranjenje golubova na Zrinjevcu. Što vas još drži na klupi? Novac očito ne...
- Osjećam da nisam za mirovinu! Da nisam trener, hodao bih šepajući. Ja vježbam, radim, njegujem se. Živim za to i znam da sam avangarda. Kradem situacije i prenosim ih ovamo, ali znam točno u kojem smjeru nogometna evolucija ide. I trening prilagođavam tim zahtjevima. To je nemilosrdan posao, nigdje evolucija ne ide tako brzo kao u nogometu.
Osamdeseti rođendan dočekat ćete na klupi?
- To je moj san! Nemam ništa drugo nego to. Puno sam stvari u životu probao, ali se držim ovoga što znam da znam. I mislim da to nitko ne zna ovako kao ja!
Čestitao bih Mamiću na prodaji
Savjet Štimcu za nadolazeću Srbiju?
- Ja toliko vjerujem Štimcu da će me revanširati za onu moju Srbiju! On ima kapacitet i momčad da to napravi. Vidim da u to vjeruje, i mora komunicirati sa svojim igračima da izađu prepotentno, sigurno, autoritativno i kažu suparniku – morate odmah shvatiti da tu nemate što tražiti. Imao sam ih i ja na dlanu, ali poništili mi čisti gol, a oni Ladiću guzicom golove zabijali.
Što biste na Jurčićevu mjestu rekli Mamiću nakon prodaje Kovačića?
- Čestitao bih mu...
Na kraju savjet mladim trenerima.
- Autoritet nije diktat. Jedini mjerodavni autoritet je znanje, i to nitko bolje od igrača ne prepoznaje. Uči, uči da svako tvoje obraćanje igračima bude nadogradnja na njihove postojeće kapacitete. Svaki tvoj trening mora biti nadogradnja, ako to nemaš, onda si improvizator. Kao što su mene htjeli takvim napraviti, a to me najviše vrijeđalo – zaključio je trener svih trenera.
Ciro je zakon.................i NIKAD dosadan. Samo naprijed majstore da nam i 100 dozivis na trenerskoj klupi...