Više od godinu dana od početka provedbe, Zakon o pravima civilnih žrtava Domovinskog rata još uvijek izaziva prijepore. Iako još ima neriješenih predmeta, velika većina roditelja ostvarila je svoje pravo na obiteljsku invalidninu za izgubljeno dijete. Međutim, mnogi civilni stradalnici smatraju da nije realizirano sve ono što im je obećano, osobito oni koji su ranjeni u dječjoj dobi, a koji su prema zakonu dobili 50 posto osnovice od braniteljske mirovine.
Nakon tri desetljeća čekanja, novi zakon o pravima civilnih stradalnika korisnicima je donio više moralnu nego materijalnu satisfakciju.
– Nekakva prava smo ostvarili. Dobili smo ono što smo uvijek govorili, a to je da osnovica naknade za izgubljenu ruku ili nogu, u istom ratu i pod istim uvjetima, treba biti ista te da osobe koje su u ratu stradale kao malodobna djeca imaju poseban dodatak. Djelomično smo zadovoljni tim zakonom jer sada imamo osnovu da ga dalje razrađujemo – kaže Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.
POVEZANI ČLANCI:
Odgovarajući na novinarska pitanja na tradicionalnom susretu sjećanja na djecu poginulu u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Špiro Janović istaknuo je kako ne postoji veća tragedija od gubitka djeteta. Podsjetio je kako je u Hrvatskoj u Domovinskom ratu poginulo više od 400 djece, što najbolje pokazuje svu bezočnost agresije na Hrvatsku. Upravo zbog te nesreće, tuge i patnje obitelji poginulih civila donesen je Zakon o civilnim stradalnicima. Prema njegovim riječima, za ostvarivanje prava iz ovog zakona zaprimljeno je oko 2300 zahtjeva, od kojih je obrađeno njih oko 1700.
– Unatoč politikantstvu pri njegovu donošenju, pokazalo se da je zakon dobar i usmjeren prema obiteljima žrtava. Bilo je priča da će biti deseci tisuća zahtjeva i da će zakon opteretiti državni proračun, no ništa se od toga nije dogodilo – rekao je Janović.
Ono što možda najviše boli roditelje ubijene djece jest činjenica da za taj stravičan zločin još uvijek nitko nije odgovarao. Rečenica je to koju već 30 godina izgovaraju u vjetar. Kada razmišljaju o tome, s nevjericom se pitaju je li moguće da se doista ništa ne može učiniti po tom pitanju.
– Nije istina da nema informacija. Zaplijenjeno je puno dokumenata koji su ostali za agresorom kada je bježao, točno se zna tko je pucao i odakle. Zamislite s čime roditelji žive, kakvi su to teški zločini. Je li moguće da nikome nije stalo? – pita se Julijana Rosandić.
GALERIJA 21. susret sjećanja na poginulu djecu u Domovinskom ratu "Mali križ - velika žrtva"
