Priča mi prijateljica iz Dubrovnika kako u sezoni dnevno nekih 250 autobusa punih turista odlazi u obilazak Crne Gore, da to svi stranci traže. Hrvati to naplaćuju, a Crnogorci spremno čekaju “hrvatske” turiste, pa naplaćuju i oni. To je vjerojatno najrealniji pokazatelj građenja novog hrvatsko-crnogorskog partnerstva. Ono je već tu. Negativna energija između Hrvatske i Crne Gore u nestajanju je. Predsjednik hrvatskog Sabora, Vlado Šeks, u svom prvom, službenom posjetu Crnoj Gori obavio je vrlo zanimljiv posao za državu i Vladu. Međusobna granica već je nekoliko godina sve otvorenija, a srdačnost i razumijevanje, kad se susretnu, ne silazi s lica hrvatskih i crnogorskih političara.
Nekad je europskim nacijama trebalo, nakon međusobnih ratova, ipak nekoliko desetljeća da bi stigli na takvu razinu suradnje. Kako je to uspjelo Hrvatima i Crnogorcima? Je li im doista uspjelo? Hrvatska i Crna Gora bile su prije 15 godina u ratnom stanju. Nepotrebno je to skrivati, kao i da je jug Hrvatske bio napadnut i privremeno okupiran i iz Crne Gore. Upavo na tom, nažalost i krvavom, sukobu valja sada graditi suradnju i partnerstvo. Promijenjene društvene i političke okolnosti, ponovnim ostvarenjem crnogorske državne nezavisnosti znatno su nas i ubrzano približile.
Hrvatskoj zbog političkih i gospodarskih razloga treba savezništvo s ovim malim, južnim susjedom, a Crnoj Gori treba sigurna ruka koja će ju pridržati i povući ka Europi. Zajednički je sada politički stav da je Crna Gora bila prisiljena na rat protiv Hrvatske. Kao i da je ratna šteta iznosila nekoliko desetaka milijuna eura. Istina je u sredini. Kao što je tako podijeljena i crnogorska nacija.
Dio nje bio je dragovoljno, dio pod prisilom u Konavlima i nad Dubrovnikom. Ratna šteta, pak, može se mjeriti u milijardama eura. Mogu sada Hrvati i Crnogorci i njihove vlade raspravljati o načinima plaćanja ratne odštete, no to više i nije bitno. Može stvoriti nove probleme. Crnogorci politički žele pružiti neku materijalnu, više moralnu zadovoljštinu Hrvatima, a lukavci u hrvatskoj Vladi predlažu da odšteta bude isplaćena kroz dionice državnih tvrtki u Crnoj Gori. Onih najvrednijih, naravno. Pa se spominju prehrambeni kombinati, aerodromi i brodogradilište u Boki Kotorskoj. Premda su prije par mjeseci Crnogorci Dubrovčanima rekli da u njihovom zakonu takva “predaja” dionica nije predviđena, predstavnici hrvatske Vlade nakon zadnjeg posjeta Podgorici nastavljaju točiti vodu na isti mlin.
Ostaje činjenica da je Crna Gora, uz Mađarsku, sada jedini susjed koji nema agresivnih zahtjeva prema nama. U takvom okruženju, možda i to bude dostatni sedativ. Uspije li ovo vraćanje povjerenja, Hrvatska i Crna Gora mogle bi osvojiti i nagradu za izum nove vrste pragmatike - kako se okoristiti štetama međusobnog rata.
