U ovoj zgradi do prije tri tjedna nalazio se vrhovni sud Benghazija. Tada su prosvjednici zapalili policijski stožer u susjedstvu. Sud su željeli poštedjeti, ali je vjetar s desetak metara udaljene plaže Sredozemnog mora preuzeo inicijativu. Zapuhao je tako da su plameni jezici s represivnog aparata skrenuli na sudski. Trokatnica se zacrvenjela, ubrzo i zacrnjela. Pretvorila se u zgarište. Iako je većim dijelom i dalje neupotrebljiva, 300-tinjak kvadrata na njezinu prvom katu ovih dana mnogi građani pomažu urediti. Razlog? Pa, recimo ovako: da koja bomba s Gadafijeva Miragea pogodi ovo mjesto, revolucija bi se vrlo ozbiljno poljuljala, ako ne i doživjela smrtonosni udarac. Pukovnik bi, naravno, završio u Haagu, ali pustimo to za sada. Dobro došli u nešto što se pomalo pretenciozno zove ‘'media centar'’, ‘'press centar'’... možda najtočnije ‘'Free Libya'’. Uz, kao što se i očekuje, gomilu stranih i domaćih novinara, u ovaj za sve nas premalen prostor uguralo se još mnogo toga. Tamo na kraju, pokraj izbijenih vrata i razbijenih prostora, nalazi se televizija '‘Free Libya'’. Iz nje se i inače glasni Arapi najviše deru. Pokrajnja soba namijenjena je uredu za informiranje prijelazne vlade. Oni izdaju i nepotrebne akreditacije. Nepotrebne jer tko ovdje kaže da je novinar, to i jest. Zatim slijedi informatički centar, rupa dva sa dva s jednim računalom.
Napokon soba za inozemne medije, pa odjel za crtanje i osmišljavanje plakata koji se poslije dijele prosvjednicima. Na istom je mjestu i ‘'specijalna postrojba'’ crtača stripova koji se sprdaju na Gadafijev račun. Pokraj nje '‘sala'’ za tiskovne konferencije. Tu je i kuhinja iz koje se sve dobiva besplatno (čitaj precrna kava i ljuti, da, ljuti čaj).
– Ovdje je mozak, hardver operacije oslobađanja Libije od režima onog luđaka – objašnjava mi jedan od stotinu glavnih šefova ovog mjesta. Do kraja dana i ja sam dvojici koji su previše pitali rekao da sam upravo ja šef. I uputio ih da problem riješe s mojim zamjenikom, onim istim koji je meni rekao da je šef. Eto, tako to ide na ovom beskrajno romantičnom mjestu... I ne bi autor ovih redaka ovdje vjerojatno uopće završio, kao ni većina kolega, da se Gadafi s nama i odmetnutim dijelom svoje zemlje nije odlučio obračunati na najpodliji način – gašenjem interneta. Novinari su tako posljednja tri dana kao blesavi trčali oko recepcija svojih hotela u kojima je noćenje skuplje od 200 dolara – i na kraju shvatili. Ona dva inženjera ugurana u razlupani sobičak jedini su u Libiji uspjeli posložiti mrežu svih mreža. U tom trenu ovamo je nahrupilo 90 posto novinara u Libiju. To je slanje fotografija i tekstova usporilo do brzine prosječno lijenog goluba pismonoše, no ipak...
– Vi pomažete nama u revoluciji, pa smo morali i mi vama u vašem poslu. Složili smo ovu satelitsku vezu, nije brza, ali radi. Komu se ne sviđa, nek’ pita Gadafija zašto je prekinuo sve veze – kaže mi telekomunikacijski inženjer Abdel Abdulhamid. Primijetio sam kako mu se donja usna grči u razmacima od tri sekunde. Dodao je da novinari katkad zaista znaju biti...
Iz njegove sobe odvukao me Ali Ben Amer. On ovdje baš i nema nekog posla, ali već su ga svi intervjuirali nakon što se javno pohvalio da je pokrenuo prvi libijski heavy metal bend ‘Terrorism of Brutal’. Iako volim glazbu, ubrzo sam skrenuo do direktora televizije Abdela Hamida Mesbaha.
– Što je danas na programu, šefe – pitao sam ga.
– Ništa jer još nismo počeli s emitiranjem. Za sada samo snimamo intervjue s vođama revolucije, pa ćemo ih emitirati kada dobijemo kanal – odgovori mi čovjek.
– Neće dobiti kanal jer su odbili kada su čuli da je cijena 25.000 dolara mjesečno – došapnuo mi je Fidaa Itani, kolega iz bejrutskih novina Al-Akhbar. Razočaran što revoluciji ne ide kako je zamislila, krenuo sam dalje. Vremena sam imao jer je slanje fotografija upravo jurilo na 3 kb/s. Između obraćanja Svevišnjem i svađe s francuskom novinarkom, svratio sam do slikara Selema Abdulrasika. Jučer pejzaži, danas parole.
– Ova je ‘'Gadafi, uzmi svoj novac i zauvijek otiđi iz Libije'’. Druga je ‘'Gadafi, vraže'’ – kaže mi starac i nastavi pisati revoluciju. Njegov mlađi kolega Muhamed Bargati za susjednim stolom toliko se zanio da je umjesto Gadafijeve glave s kosom od dolara naslikao nešto nalik Suncu punom ptica. Ubrzo je shvatio pa ptice pretvorio u rakete.
– Evo, ja sam kirurg u bolnici, ali svake večeri dođem ovamo. Malo pomažem u prijevodima, malo šećem... Važno je biti ovdje – tvrdi dr. Ezeldin Kwaiti. Ratovi su u pravilu grozni. U njima se, osim rijetke ljudskosti, ništa dobro ne može naći. No, hajde, ovo je više revolucija nego pravi rat – tako sam si objasnio zašto baš nikada u životu neću zaboraviti ovo mjesto. Zgarište puno čudesa koje ovdje u Benghaziju upravo stvara jedan novi i drukčiji život.
