Još jednog čuvara nacističkih logora smrti tijekom Drugog svjetskog rata, Osječanina Jakoba Dencingera (92), nije sustigla ruka pravde i suđenje za pomaganje u tisućama ubojstava u logorima. Dencinger je, naime, preminuo u osječkoj bolnici, kamo je prevezen nakon što mu je u četvrtak pozlilo u domu.
Situirao se u Americi
Da je njihov simpatičan i blagonaklon susjed, situiran i uvijek voljan pomoći bio čuvar u pet nacističkih logora, Osječani su doznali prije dvije godine. U tom gradu utočište je pronašao 1990. godine. Godinu prije pobjegao je iz američke savezne države Ohio, nakon što su vlasti primile dokumente o Decingerovoj prošlosti. Čak je i njegova obitelj tvrdila da ne zna da je Jakob Dencinger od 1942. do 1945. bio pripadnik Totenkopfa (Mrtvačke glave), nacističkih postrojbi u sastavu SS-a.
Nakon rata Dencinger je pao u francusko zarobljeništvo, iz ralja kojeg se oslobađa 1947. Tada se vratio u rodni Čepin gdje je strpljivo čekao priliku da u dalekom svijetu započne novi život i pokuša zatomiti glasove prošlosti. Da 1956. emigrira u Ameriku, pomogla mu je obiteljska poznanica. Ondje se skrasio i nakon 16 godina dobio američko državljanstvo, koje su mu oduzeli čim su shvatili da ga je dobio na prijevaru, zatajivši nedjela koja je počinio. Sina i suprugu ostavio je u Americi. Dan prije nego što će pobjeći natrag u Hrvatsku, Dencinger je prodao svoju tvornicu za proizvodnju sintetičke gume i ulja.
U Auschwitzu čuvao Lustiga
U Hrvatskoj ga je tek tetovaža na nadlaktici sa znakom SS podsjećala na mučne smrti više od milijuna ljudi, koliko ih je pobijeno u plinskim komorama u Auschwitzu. Godinama kasnije ispostavit će se da je u tom zloglasnom logoru Dencinger čuvao i tada 10-godišnjeg dječaka, a danas svjetski priznatog filmskog producenta i oskarovca Branka Lustiga.
Godinama se javnost pitala kako je moguće da protiv Dencingera ranije nije pokrenut postupak, s obzirom na činjenicu da su i SAD i Njemačka najmanje 20 godina znali gdje se pritajio. Naime, dokaze protiv tridesetero Nijemaca i sedmero stranaca njemačko je tužiteljstvo skupljalo godinama. Međutim, Vrhovni sud SR Njemačke 1969. donio je odluku prema kojoj se svakom čuvaru u tvornici smrti mora dokazati osobna krivnja da bi ga se moglo optužiti za pomaganje u ubojstvima.
Dovoljan broj dokaza u većini slučajeva bilo je nemoguće prikupiti. To se promijenilo 2011. godine kada je Središnji ured za otkrivanje nacističkih zločinaca odlučio da će se svakome tko se našao na strani nacista u koncentracijskim logorima, suditi za pomaganje u ubojstvima. Ured je bio mišljenja da je svatko, neovisno o dužnosti koju je obavljao u logorima, (su)odgovoran za masovno uništenje.
– Ovo je utrka protiv vremena – kazao je tada šef Ureda Kurt Schrimm. Želio je time naglasiti zabrinutost da pravda neće biti zadovoljena zbog visoke starosti optuženika. Takav je slučaj i s Dencingerom koji je jučer pokopan na groblju u Čepinu.•
>> Nije dočekao kraj istrage i suđenje: Dencinger preminuo u dobi od 92 godine
Udbaške ubojice koje su na slobodi i u punom zdravlju ne spominjete. Zašto?