Na svoj štand s krizantemama na osječkoj tržnici, Jela Fluhar dolazila je posljednjih dana već u 5.30, a kući bi odlazila tek poslije 21.30. Kada bi se kupci razišli, dovozila bi robu za sutradan. Blagdan Svih svetih finale je prodajne sezone cvijeća, no poslu time nije kraj pa Jela nema pravo na “zimski san”. Ona i njezin suprug Siniša zimu doslovce probdiju.
– Čekaju nas već na tisuće jaglaca i maćuhica koje moramo posaditi, a idući tjedan stižu i pelargonije za proljeće. Proces je to, i krizanteme smo sadili još u lipnju. Sadimo reznice i cijelu zimu ložimo vatru kako bi bile na toplome. Posao je to od 24 sata jer mi još, radi troškova, grijemo staklenike na drva. Svaka tri sata ložimo, do ponoći dežuram ja, a od ponoći suprug. Prosječno potrošimo 150 kubnih metara drva – kaže Jela, vlasnica OPG-a u baranjskome mjestu Dardi.
Otišli su naslijepo
Uzgajaju proljetnice, ljetnice i krizanteme već 17 godina i od toga žive. Brinu se o šest plastenika, a svaki se proteže na oko 250 kvadrata. Odmora nema. Pomagali su im vrijedno sinovi Mario i Tomislav te njego va supruga Ivona, no oni su prije tri godine otišli u Irsku. Sve troje su kuhari po struci pa rade u restoranu i hotelu u Dublinu.
– Otišli su naslijepo, a čim su stigli, isti su tjedan našli posao. Kuhari ondje zarađuju 13 eura po satu. Kuću u kojoj stanuju njih troje i jedan njihov prijatelj, također iz Darde, mjesečno plaćaju 1400 eura. I imali su sreće, teško je naći pristojan smještaj – priča ona.
Nisu nezadovoljni, no ipak bi radije, kažu, bili doma. Iako bi i Jela voljela da su djeca uz nju, razumije zašto su otišla.
– Nas dvoje zadovoljni smo time što zaradimo, no i ne treba nam puno. Do odlaska u Irsku, sve troje živjeli su s nama, a oni su mladi, htjeli bi vlastiti stan ili kuću, pa i malo bolji automobil, bolju odjeću, što si od cvijeća ne mogu priuštiti. Meni je svejedno što ću odjenuti – rezimira. Ni oni u Baranji nisu gladni, no žalosno je, kaže, da teško rade i 24 sata su u čizmama, a malo su za to plaćeni.
Dobavljači čekaju novac
– Suprug je sedam godina bio u vojsci pa se, nakon rata, vratio u tvrtku u kojoj je bio poslovođa. Ubrzo je prodana. Mogli smo birati hoćemo li ići na socijalnu pomoć ili ćemo se prihvatiti posla. Kupili smo, tako, prvi staklenik od njegove otpremnine i posadili cvijeće – priča Jela, trgovkinja po struci. Kada podvuku crtu, ni s obiteljskim poslom ne zarade, dodaje, više od minimalca.
– Kad smo prije 17 godina počeli raditi, cijena je maćuhice bila tri kune, a vreće zemlje 67. Maćuhica je i danas tri kune, a vreća zemlje 125 kuna. Gotovo 100.000 kuna uložili smo samo u materijal za krizanteme, dakle u reznice, kaljeve i zemlju. Ništa nije plaćeno, dobavljači čekaju da ih prodamo pa smo pod strahovitom nervozom tih pet dana prije blagdana – napominje Jela. Državnih poticaja za njih nema.
– U poljoprivrednom zakonu mi ne postojimo. No, nije važno, jednoga ću se dana obogatiti kao Ivica Todorić, i on je uzgajao cvijeće – zaključuje u šali.
Kaže majka da rade u čizmama što bi da rade u birou nek probaju kako izgleda zarađen kruh