Ovog je tjedna proslavljena 25. obljetnica osnutka najznačajnije političke stranke u Hrvatskoj – Hrvatske demokratske zajednice. Za njezino najglasovitije obilježje pobrinuo se Ivica Račan, koji ju je nazvao “strankom opasnih namjera”. Ona je to i bila, točno onako kako je mislio Račan, a mislio je na rušenje Jugoslavije koja mu je bila na srcu.
Četvrt stoljeća poslije HDZ bi iznova trebao biti “stranka opasnih namjera”, opasnih i za sadašnju vlast, i za strane profitere u Hrvatskoj, i za uvoznike, i za idilične odnose sa susjedima, pa i s Europskom unijom, ali i za sebe samu i sliku koju o sebi voli uljepšavati. Kad je ono Argentina, na užas nekih svjetskih moćnika, nacionalizirala svoju najveću naftnu kompaniju, sjajni kolumnist Ivo Jakovljević predlagao je da to Hrvatska učini s Inom, i to u sklopu šire nacionalizacije. Citiram: “No, kao i u Argentini, nacionalizacija Ine bi imala puni smisao, samo ako bi bila dio šireg strateškog paketa preuzimanja većinskog nadzora nad rasprodanim strateškim potencijalima, od banaka i telekomunikacija do farmaceutske i medijske industrije”.
Koji rijedak glas! Koja smjelost! Koja pusta želja! U vrijeme vlasti Ive Sanadera govorilo se o stvaranju jake nacionalne banke, koja bi izrasla na ono malo banaka koje još nismo bili prodali, ali od toga nije bilo ništa. Kad je Milanović došao na vlast, ne samo da se o jakoj nacionalnoj banci više nije govorilo, nego je odlučeno da se proda i Hrvatska poštanska banka, jedina u hrvatskom vlasništvu koja ima neku znatniju vrijednost. Ne treba biti previše stručan da bi se znalo kako nema nacionalne ekonomije bez financijske suverenosti, kako nema razvoja gospodarstva bez domaćih banaka, kako nema šanse za proizvodnju uz strane banke koje nabijaju goleme kamate na kredite i uz Hrvatsku narodnu banku, za koju odavno znamo da nije ni hrvatska ni narodna, nego je servis stranih banaka i profitera te uvoznog lobija.
Hoće li Tomislav Karamarko, osvoji li vlast na idućim izborima, imati hrabrosti radi hrvatskih interesa dirnuti u interese stranaca u Hrvatskoj i u moćnu domaću slugansku mrežu koju su ti interesi ispleli?
Hoće li smjeti i pomisliti na “širi strateški paket preuzimanja većinskog nadzora nad rasprodanim strateškim potencijalima, od banaka i telekomunikacija do farmaceutske i medijske industrije” ili, barem za početak, na uprezanje banaka i prodanih strateških tvrtki u kola nacionalne ekonomije, na “pohrvaćenje” Hrvatske narodne banke, na pretvorbu ZERP-a u gospodarski pojas...?
Ako se HDZ danas poziva na svoja izvorna načela, ako se izrazito poziva na dr. Franju Tuđmana koji je zadaću “stranke opasnih namjera” izvršio do kraja, djelotvorno i hrabro, onda će se, želi li biti uvjerljiv, morati usuditi na poteze koji će biti jednako tako odvažni i uspješni. Bio bi to donekle rizik i za stranku i za državu, ali živjeti u poniženoj koloniji Hrvatskoj postaje sve nepodnošljivije. Spas ovoj zemlji može donijeti samo onaj tko neće odustati u strahu od cijene toga spasa.
U protivnom, nastavi li se stanje u kojem imamo novac, ali u stranim rukama, u kojem ima tko i što proizvoditi, ali za to se uskraćuju uvjeti i u tome nas sprečavaju moćne izvozničke zemlje EU čijem smo društvu toliko težili, u kojem imamo zemlju – ali je ne obrađujemo, u kojem imamo pamet – ali se njome ne koristimo, u kojem imamo ceste – ali nemamo što njima prevoziti, u kojem imamo more – ali smo ga se dragovoljno odrekli... onda ćemo sve više tonuti u dužničko ropstvo, bit ćemo sve depresivnija kolonija i sve naseljeniji i manji narod s izgledima da nestane u doglednoj budućnosti.
U HDZ-u ponajprije to trebaju imati na umu, trebaju biti spremni da, osvoje li vlast, iznova budu “stranka opasnih namjera”, koliko god se protivljenja nacionalnoj i gospodarskoj preobrazbi Hrvatske, pa dolazila ona i iz Europske unije, činila nesavladivim. Da se Tuđman bojao nauma i prijetnji europskih i svjetskih moćnika, nikad ne bi stvorio državu.
Sve je gotovo isto kao i 1990.: da bismo opstali moramo im ponovno srušiti Jugoslaviju koju sada nazivaju "zapadni Balkan" i kojom nastoje uništavati Hrvatsku na svim područjima - gospodarstvo, obrazovanje, znanost, šanse u Europskoj uniji, perspektive mlađe generacije... Sveve je isto i ne treba im dati!