Od ovog petka počeli su se održavati dani Hrvatske udruge banaka. Među brojnim gostima posebno se ističe ime Ivana Mikloša koji je u razdoblju od 1998. do 2006. godine odradio dva mandata u slovačkoj vladi, prvo kao zamjenik premijera za gospodarstvo, a potom kao ministar financija. Za drugog mandata dobio je izuzetno priznanje Svjetske banke u Doing Business Reportu kao vodeći reformist u svijetu. U svijetu je među stručnjacima postalo općepoznato da je Mikloš odgovoran za slovački skok na Doing Business indeksu za čak 32 mjesta. Od 2005. godine Mikloš je član poznate Bilderberške skupine.
Ovaj ponedjeljak Mikloš će pred hrvatskim političkim dužnosnicima na zatvorenom skupu održati izlaganje o tome što znače reforme, kolika je njihova važnost. Ne treba posebno objašnjavati kolika je važnost uspješnog reformista u trenutku kad nakon šest godina krize vlada serijski odustaje od svih bitnijih reformi te kad je jasno da Hrvatska nema šanse brzo vidjeti provedivi i sveobuhvatni paket reformi koje nas relativno brzo mogu izvući iz krize.
U Večernjem listu i dalje inzistiramo na reformskoj atmosferi. Ovo je već treći intervju na temu promjena koje radimo u Obzoru iz tjedna u tjedan. Reforme u intervjuu prije tri tjedna nije prestala spominjati Martina Dalić, vrsna ekonomistica koja je napustila HDZ razočarana nedostatkom motiva za reforme. Potom je za Obzor o reformama govorio Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a. Nadamo se da će na red nakon Mikloša doći i netko ozbiljan iz vlasti. Naposljetku, oni koji su na izborima dobili legitimitet da vladaju, jedni su u mogućnosti provesti promjene. Nakon strašnih vrludanja, u Hrvatskoj bi reforme zapravo bile šok, nadajmo se i terapija.
Iako više nije na vlasti, nego je parlamentarni zastupnik, može se reći da je Mikloš ostao i politički i ekonomski celebrity. Nema ih puno u Europi. On je jedan od dokaza da je dobro provesti reforme i ostati zapamćen čak i ako, jednom, izgubite izbore. Što će preporučiti hrvatskim političarima?
::Prije otprilike dva mjeseca ugodno sam razgovarao s gospodinom Joseom Pinerom. On je, baš kao i vi, prepoznatljivo ime u novijoj povijesti reformi, posebno na područjima mirovinskih sustava i rudarstva. Možete li kao dobitnik nagrade Top business reformera godine usporediti svoje ideje s Pinerinim prepoznatljivim neoliberalnim političkim i ekonomskim idejama?
Sreo sam gospodina Pineru prije nekoliko godina u Bratislavi. Veoma se divim njegovoj mirovinskoj reformi od trenutka kad sam prvi put studirao njezine detalje početkom devedesetih na školovanju na London School of Economics. No, nemam dovoljno informacija o njegovu radu u drugim područjima.
Mi smo u Slovačkoj bili inspirirani čileanskom mirovinskom reformom iako se naša reforma ipak imala neke razlike. Mislim da postoje važne sličnosti između našeg “reformskog stila”, ali postoji jedna važna razlika između čileanskih i slovačkih ekonomskih reformi. Dok su se u Čileu ekonomske reforme poduzele u nedemokratskim uvjetima, mi smo ih u Slovačkoj proveli u uvjetima otvorene parlamentarne demokracije. A to je nešto što je vrlo komplicirano i izazovno. Glavni razlog tome jest da je politički rizično produbljivati reforme jer ljudi ne vole promjene i imaju averziju prema riziku. To je normalno i prirodno u svakoj zemlji diljem svijeta. To je i razlog zbog čega je toliko raširen politički populizam i, kako volim reći, short-termism, odnosno fokus na kratkoročno.
::Postoji li, prema vašem mišljenju, prepoznatljiva linija reformi u različitim zemljama u posljednjih 20-30 godina ili možemo reći da se pozitivne promjene moraju krojiti za svaku zemlju posebno na vrlo različit način? Vjerujete li da se neki osnovni principi ili formule mogu kopirati pa primjenjivati u cijelom svijetu? U našoj poslovnoj zajednici prevladalo je mišljenje da je u Hrvatskoj najveći problem zapravo deficit liderskih vještina i odlučnosti. Vi ste među onima koji propovijedaju teoriju koja govori da bez snažnih lidera slabe ekonomije nemaju nikakvu šansu za promjene?
Duboko sam uvjeren da, bez obzira na razlike među različitim zemljama, postoji zajednička osnova koja je važna za svaku zemlju. Ključan je preduvjet za svaku zemlju imati učinkovit i snažan institucionalni okvir ako želi biti kompetitivna u rastućoj globalnoj kompetitivnosti. Ta je osnova temeljena na održivim javnim financijama, učinkovitoj javnoj administraciji, dobrom i kompetitivnom poslovnom okruženju, visokokvalitetnom obrazovnom, istraživačkom i znanstvenom sustavu. A da bi se to imalo, nužno je provesti strukturne reforme. U pojedinim zemljama urgentnosti se razlikuju, mogu biti više ili manje, što ovisi o razvoju u prošlosti.
U Slovačkoj smo ključne neophodne reforme proveli za trajanja dviju Dzurindovih vlada između 1998. i 2006. godine. Većina njih primijenjena je u drugom Dzurindovu mandatu. Bila je riječ o reformi financija, poreznog sustava, fiskalnoj decentralizaciji, reformi socijalnog sustava, mirovinskoj reformi i o reformama tržišta rada te zdravstvene zaštite. Nova legislativa koja je pokrila te reforme donesena je 2003. godine i gotovo su sve spomenute reforme startale početkom 2004. godine. Učinci i rezultati tih reformi dobro se mogu ilustrirati kroz slovački proces konvergencije u usporedbi s druge tri “višegradske zemlje” (Poljska, Češka, Mađarska): između 2004. i 2008. Mađarska se približila prosječnom BDP-u per capita u EU za jedan posto, Češka za tri posto, Poljska za pet posto, a Slovačka 16 posto. Taj konvergencijski skok pomogao nam je da dostignemo Češki BDP per capita iako je nakon razdvajanja Čehoslovačke Slovačka razina BDP-a per capita bila tek dvije trećine u odnosu na češku razinu.
Kad me pitaju koji je bio najvažniji preduvjet za uspjeh reformi, moj je odgovor uvijek, bez obzira na tip reformi – politički leadership. Najvažniji su jaka vizija, volja i hrabrost. Danas, dvadeset pet godina od kolapsa komunizma, reforme nisu tehnički problem. Jako dobro znamo što funkcionira, a što ne. Ono što nedostaje je političko vodstvo. Glavni su razlozi populizam i shortermism koje sam već spomenuo.
:: Možete li reći što su te reforme donijele malim, običnim ljudima u Slovačkoj? Zanimaju nas jednostavne činjenice iz svakodnevnog života. Naravno, bilo bi lijepo ako nam možete nešto reći o široj makroekonomskoj slici, ali samo kroz ključne makroekonomske pokazatelje, one brojeve koji najviše govore o poboljšanjima u odabranom vremenu promatranja?
Reforme su donijele visok ekonomski rast, rast realnih plaća, nove investicije i povećale su zaposlenost. Stopa nezaposlenosti pala je sa 20 posto u 2000. godine na manje od deset posto u 2008. godini. Realni dohodak porastao je 19,4 posto između 2000. i 2005. godine. Slovačka je postala vrlo atraktivna za strane investicije upravo zbog spomenutih reformi. Postali smo broj 1 proizvođač automobila per capita u svijetu, privukli smo svojim poslovnim okružjem niz domaćih i stranih investitora. U 2000. godini slovački rejting prema Standard & Poor’su bio je tri razine ispod poljskog, a četiri ispod češkog i mađarskog, a u 2005. godini već smo imali najbolji rejting među četiri “višegradske zemlje” – jednu ocjenu iznad Češke i Mađarske te dvije iznad Poljske.
Foto: Wiktor Dabkowski/DPA/PIXSELL
:: Možete li napraviti rang-ljestvicu važnosti pojedinih reformi u Slovačkoj? Jasno je da je bitan kumulativan učinak pažljivo planiranih i vremenski usklađenih reformi, jasno je, isto tako, da će pametna implementacija donijeti rezultate, ali ipak sam siguran da imate osobnog favorita među reformskim potezima...
Potpuno se slažem s ovim što ste rekli u svojem pitanju. Najvažnije je da je reformski paket opsežan, kompleksan i dubok. Samo takve vrste reformskih paketa mogu donijeti prave promjene i relativno brze rezultate. Ako su reforme parcijalne i nedostatne, onda su troškovi obično veći nego rezultati i koristi od takvih reformi, uključivši i moguće političke koristi i rezultate.
U našem slučaju bilo je vrlo važno smanjiti fiskalni deficit te u isto vrijeme povećati investicije te gospodarski rast. Učinili smo to između 2002. i 2004. godine kada je fiskalni deficit pao gotovo šest posto, dok je BDP narastao deset posto. To se dogodilo upravo zahvaljujući kompleksnosti i dubini našeg reformskog paketa.
Ako trebam spomenuti neku reformu, onda bih izabrao onu poreznu. Ta je reforma temeljena na uvođenju tzv. flat taxa (jedinstvene porezne stope, nap. a.) bio je važan ne samo zbog pojednostavljivanja i unapređenja poreznog sustava kroz smanjivanje broja poreza, otkazivanja gotovo svih izuzetaka odbitaka i specijalnih stopa, nego je bio i vrlo snažan marketinški alat u međunarodnoj konkurenciji za privlačenje investicija. Slovačka porezna reforma postala je vrlo popularna u inozemstvu čak i zato što su neki zapadni političari optužili Slovačku za porezni dumping te nepošteno porezno natjecanje. Bilo je to vrijeme velikog proširivanja EU pa su zapadni mediji vrlo opsežno pratili ovu temu te smo imali puno prilika svojim partnerima objašnjavati svoje reforme.
::Jeste li upoznati s time da različite hrvatske vlade u posljednjih 15-20 godina kao zajedničku politiku dijele jaku averziju prema bolnim rezovima i velikim supstancijalnim reformskim potezima? Što biste vi preporučili hrvatskim političkim dužnosnicima nakon 11 uzastopnih kvartala gospodarskog pada? Hrabre rezove i fiskalnu disciplinu ili neki drugi put? Preciznosti radi, valja reći da imamo 22 kvartala ekonomskog pada prekinutog tek s dva kvartala niskog rasta u 2011. godini, a to nije zabilježeno u 60 godina suvremene europske povijesti.
Istina je da je današnja stvarnost u globalnoj ekonomiji kompliciranija nego što je bila prije deset godina kad smo mi primijenili reforme. Isto tako, vaša ekonomska situacija na neki je način kompliciranija nego što je bila naša pozicija u tom drugom vremenu. Ali to nije argument za nepoduzimanje reformi, upravo suprotno. Reforme su urgentnije što je situacija teža. Morate prekinuti dugi ekonomski pad i nema drugog puta nego kroz duboke i sveobuhvatne reformske pakete.
::Kao bivši ministar financija preferirate li oprezni njemački stil fiskalne i monetarne politike ili apele Italije i Francuske za ulazak u polje neortodoksnih politika; još agresivnije monetarne politike i labavije fiskalne?
Definitivno podupirem odgovornu fiskalnu i monetarnu politiku. Imam razumijevanje za neophodne fiskalne stimulanse za vrijeme recesije, ali ne mislim da smo sada u takvoj situaciji. Ono što trebamo, posebno u zemljama kao što su Italija i Francuska, duboke su strukturne reforme. Omekšavanje budžetskih pravila i limita neće ubrzati nužne reforme, upravo suprotno. Previše darežljiva fiskalna i monetarna politika najrelevantniji su razlozi za probleme današnje Europe.
:: Jeste li zadovoljni sadašnjim smjerom mirovinske reforme u Slovačkoj? Izvana izgleda kao dva koraka unatrag. Kako vidite budućnost mirovinskih sustava u Europi? Dugovječnost je veliko postignuće za čovječanstvo, ali mogla bi se pretvoriti u opasnost...
Naravno da sam duboko nezadovoljan deformacijama u mirovinskoj reformi tijekom socijalističke vlade. Smanjili su doprinose za drugi stup sa devet na četiri posto od plaća. Isto tako, promijenili su pravila koja određuju investiranje fondovima tako da su smanjili stopu povrata. Nadalje, aktualna vlada lansirala je kampanju protiv drugog stupa prisiljavajući ljude da ga napuste. No, i pored svih tih pogrešnih koraka, mi i dalje imamo jači drugi mirovinski stup u odnosu na ostale “višegradske zemlje” u kojima on nije ni primijenjen ili je potpuno uništen.
Starenje je vrlo ozbiljan problem razvijenog svijeta uključujući Slovačku. Trenutačno šest ljudi u radnoj dobi dolazi na jednog umirovljenika, a za 40 godina dolazit će dva na jednog. Stoga vlada slabi dugoročnu održivost javnih financija slabeći drugi mirovinski stup. Kako riješiti problem starenja, osjetljivo je i izazovno pitanje za svaku europsku zemlju. Dobar mirovinski sustav s jakim stupom štednje neizbježan je, ali nedovoljan preduvjet. Inovativna ekonomija temeljena na znanju sa zdravim javnim financijama, učinkovitom javnom administracijom, dobrim poslovnim okruženjem i učinkovitim zdravstvom samo zajedno mogu riješiti problem starenja.
::Jeste li pročitali Kapital XXI. stoljeća? Pikettyjeva knjiga pokazala se kao magnet za hrvatske intelektualce. Vjerujete li u progresivno oporezivanje bogatstva, odnosno da je ono lijek za opasnosti očekivane dugoročne gospodarske stagnacije u sve starijoj Europi? Znate li da Hrvatska ima najprogresivniji porez na dohodak u Europi sa 40 posto opterećenja, počevši već od razine od oko 1100 eura? Imamo porez na dohodak koji kao bogataške oporezuje prosječne prihode. Ukupno opterećenje na 1500 eura neto je 120 posto. Je li održivo imati tako snažnu poreznu presiju na hrvatsku srednju klasu?
Nisam pročitao knjigu, ali čitao sam puno o njoj. Generalno govoreći, točno je da su nejednakost i rast vrlo osjetljiv svjetski problem. S druge strane, ideja da taj problem možemo riješiti globalnim oporezivanjem vrlo je naivna i nerealistična. Globalna je kompeticija realnost i bit će samo žešća i jača. Sve nacije natječu se za dvije ključne stvari, za kapital i talente. Stoga je prirodno da prihod od kapitala i prihodi bolje kvalificiranih ljudi rastu više nego prihodi ostalih. Pravo je pitanje kako kreirati nacionalna pravila koja će kreirati kompetitivnost kao i društvenu koheziju.
Ne mislim da je progresivnost poreza na dohodak najvažniji problem. Mnogo važniji su jednostavnost, neutralnost i neiskrivljujući karakter poreznog sustava te razina poreza, posebno onih direktnih. Dopustite mi da objasnim kroz našu poreznu reformu.
Mi smo odbacili četiri poreza – porez na dividende, porez na darove, nasljeđivanje i porez na promet nekretnina. Ukinuli smo i sve posebne porezne stope za različite vrste dohotka. Objedinili smo stopu PDV-a na 19 posto bez ikakvih izuzetaka. Smanjili smo porez na osobni dohodak sa 25 posto na 19 posto te smo u konačnici imali jedinstveni 19-postotni porez na dohodak umjesto prijašnjih poreznih razreda sa stopama od 10 do 38 posto. No istodobno smo povisili progresivnost poreza na osobni dohodak? Kako je to moguće? Jer smo utrostručili neoporezivi dio dohotka pa oni koji su plaćali najnižu stopu od deset posto sada više ne plaćaju ništa. Sveukupno smo snizili efektivni porezni teret ne samo za one s visokim dohocima (koji su prije plaćali 38 posto) nego i za one s najnižim dohocima (koji su plaćali deset posto) pa sada ne plaćaju ništa, a što znači da je sveukupno snižen porezni teret. Snizili smo visoki porez, a istodobno smo ojačali socijalnu koheziju, što je, politički gledano, prihvatljivije.
:: U Hrvatskoj imamo osjećaj da je naš ministar financija najusamljenija osoba na planetu kad želi govoriti o rezanju Vladine potrošnje. Je li to globalna pojava ili prepoznatljivo obilježje neuspješnih ekonomija?
Mislim da su u svakoj zemlji zahtjevi za novcem drugih ministara prema ministru financija mnogo veći od realnih mogućnosti. Stoga je izuzetno važno imati jakog premijera i jakog ministra financija koji su duboko uvjereni u nužnost i važnost zdravih javnih financija. Naravno, bilo bi dobro da su svi članovi kabineta uvjereni u isto. Tu je riječ o potrebi jakog leadershipa koji sam već spominjao. Isto tako, riječ je o nužnosti smanjivanja populizma i shortermisma, koji su glavni neprijatelji ekonomskog uspjeha.
Dopustite mi da ilustriram što mislim pod populizmom i shortermismom dvama citatima koja jako volim.
Prvi je o populizmu i dolazi od Thomasa Sowella, američkog ekonomista: “Prva lekcija ekonomije je nestašica. Nema dovoljno izvora da zadovolje sve potrebe. Prva lekcija politike je ignorirati prvu lekciju ekonomije”.
Drugi je citat Benjamina Disraelija, premijera Velike Britanije iz 19. stoljeća i govori o shortermismu: “Dok se političari brinu o sljedećim izborima, državnici skrbe o budućim generacijama”.
Politički leadership znači biti manje političar, a više državnik. To znači poštovati u politici prvi zakon ekonomije. To znači imati viziju, volju i hrabrost osigurati nužne reforme unatoč teškoćama i rizicima. Nema drugog načina jer nema prečaca do prosperiteta.
Sjećam se kad se tadašnji ministar gospodarstva u Račanovoj vladi, Ljubo Jurčić, u jednoj emisiji sprdao sa Slovacima kako su pred investitorima "skinuli gaće". Naš ponosni Ljubo je nakon "uspješne" prodaje INA-e Mađarima zamalo postao premijer, no nakon tog "zamalo" krenuo je "operirati" po, naravno, velikim hrvatskim firmama u kojima država ima udjel. Desetljeće kasnije, zatvara se rafinerija u Sisku, država se desetorostruko zadužila u odnosu na Tuđmanova vremena, kreditni rejting nam je smeće, BDP u slobodnom padu već šestu godinu, iza nas u EU-u su samo Rumunji i Bugari, i to vjerojatno ne zadugo. A što je s "bedastim" Slovacima? Najveći proizvođači automobila po glavi stanovnika na svijetu, izvoze automobila za 11 milijardi eura, BDP im dosegnuo 75 posto prosjeka u EU-u i za upola je viši od hrvatskog. Imali su pad, kao i Hrvati 2009., ali zato od 2010. bilježe stope rasta blizu 5 posto godišnje. No tko zna, zna. Tko ne zna i ne želi znati sad plaća cijenu "pametnih" odluka.