– Da je mogao birati kako će umrijeti, bilo bi to u planinama, siguran sam. Tako se i dogodilo, ali, nažalost, prerano – potreseno govori Puljanin Boris Mrzljak, danas 67-godišnjak, iako su od nestanka njegova prijatelja iz djetinjstva Viktora Tabakovića na ledenjaku podno vrha Ušba u Gruziji, na dalekom Kavkazu, prošla gotovo četiri desetljeća.
S Pinočićem, kako su zvali Viktora jer je bio malen rastom i pjegav, Mrzljak, stariji od njega pet godina, bio je izviđač u Puli gdje je Tabaković živio kao dječak.
Ekspedicija s kojom se mnogo godina poslije, 1974. godine, uputio u Gruziju, nestala je u lavini, a prije tjedan dana hrvatski su alpinisti ondje pronašli ostatke triju tijela i pretpostavljaju da bi mogla pripadati upravo stradalima Nenadu Čuliću ili Viktoru Tabakoviću.
Bio dobar kao kruh
To vjeruje i Mrzljak koji se prisjeća Tabakovića iz bezbrižnih dječačkih dana. Nadjenuli su mu nadimak Pinočić, mali Pinokio, i za njih će Viktor, kaže, uvijek ostati isti onaj mali izviđač poletarac, “dobar ko kruh.” Već se tada zaljubio u planine pa je poslije izviđača postao planinar, volio je skijati, a potom, kad je otišao u Zagreb, počeo se baviti alpinizmom.
Iz Istre se obitelj Tabaković preselila u Zagreb kad mu je otac, koji je kao vojno lice radio na aerodromu u Puli, dobio premještaj. Ondje je završio srednju školu, upisao se na studij, a svaki je slobodan trenutak, pričaju pulski prijatelji koji su i tada s njim bili u vezi, provodio u planinama, penjao se i istraživao.
Premda će tek opsežna DNK analiza potvrditi je li jedno od triju u ledenjaku otkrivena tijela Tabakovićevo, njegov prijatelj Boris Mrzljak nada se da je tako. Otkad je prije dva mjeseca saznao da se sprema naša ekspedicija na planinu Ušba, čekao je vijesti o pronalasku tijela naših nesretnih alpinista.
– Bilo bi mi drago da su ih napokon našli i da Viktora, makar u pepelu, vrate u Hrvatsku. Nekako bi mi bilo lakše jer sad mi je, vjerujte, jako teško iako su od tada prošle godine, čitav jedan život – s tugom u glasu govori Mrzljak.
Čvrsto vezani
Prisjeća se i da su dečki iz izviđačke čete bili kao obitelj, tih pet, šest godina, od 1956. do 1962. proživjeli su čvrsto vezani, prava klapa, nekad dobri, nekad nestašni, ali uvijek zajedno.
Viktora Tabakovića kao desetogodišnjaka dobro pamti i Josip Vivoda, također stariji prijatelj iz izviđačke čete, koji se prisjetio da se Viktorov izviđački vod zvao Grizli. Tada je, kaže, s Viktorom prijateljevao i Radimir Čačić, danas prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva.
– Do početka 60-ih Čačić je živio u Puli i vjerujem da još u nekom od albuma čuva i slike iz djetinjstva na kojima je s Viktorom – ističe Josip Vivoda sa sjetom.
Sjećam se Viktora iz njegovih "zagrebačkih dana" - kad smo provodili večeri u društvu (PDS Velebit) ... puno nas iz tog doba pamte ga kao velikog dobričinu, veseljaka i zafrkanta. Pravi drug u najboljem smislu te rijeći. A i druga trojica koji su stradali tog ljetnog dana na Kavkazu - sve vrsni ljudi!