Kolumnist Večernjeg lista Mate Mijić tvrdi da je Tito osuđeni terorist iz tzv. Bombaškog procesa 1928. Ljevica stoga ne bi trebala biti u šoku što desnica odaje počast osuđenom generalu – kada i lijevi štuju osuđenog terorista. Takvo stajalište ipak iznenađuje jer bi i građanska desnica i ljevica trebale odustati od štovanja ratnog zločinca. A Tito je ipak nešto drugo.
Hajdemo navesti činjenice i kako ja na to gledam iz švedske perspektive. Točno je da Tito nije osuđen terorist. A čak i da jest, ne može se Bombaški proces uspoređivati s udruženim zločinačkom pothvatom. U Bombaškom procesu nema mrtvih ni ranjenih, a u slučaju šestorice riječ je o tisućama, ako ne i desecima tisuća stradalih, ubrojimo li među žrtve i protjerane osobe.
Čudna mi je sada ta situacija da ja s toliko žara ”branim” bivšeg autokrata ili diktatora, kako god hoćete. Bio sam cijelo desetljeće ”državni neprijatelj” i po prirodi stvari ne bih trebao braniti ”ćaću” režima koji me proganjao. No, činjenice su činjenice i one su važnije od lojalnosti nekoj ideologiji ili osobnih neugodnosti iz prošlosti. Fake news ili lažne vijesti treba suzbijati.
Osamdesetih godina bio sam voditelj programa za doseljenike na švedskoj televiziji. Budući da sam kao novinar odbiti raditi za UDBU, postao sam persona non grata u Jugoslaviji.
U Švedskoj je '80-tih bio aktualan i Miro Barešić koji je štrajkao glađu u švedskim zatvorima i tražio da ga se pusti na slobodu. Ujedno je optuživao švedsku vladu da popušta pod pritiscima Jugoslavije i da se zbog toga prema njemu – i to samo zbog toga – oštrije postupa nego s ostalim zatvorenicima.
Kad sam izvještavao na švedskoj televiziji o njemu, predstavljao sam ga ovako: "Miro Barešić, ubojica jugoslavenskog ambasadora" ili osoba koja je osuđena zbog ubojstva". Nekoliko njegovih pristaša to mi je zamjerilo. Tražili su da o njemu govorim kao o heroju.
Da sam to napravio – zvao Barešića na švedskoj televiziji herojem – dobio bih otkaz. I to ne zbog pritiska Jugoslavije, nego zbog liberalnih novinarskih načela. Čak i da privatno mislim kako je Barešić heroj, ne mogu promijeniti presudu švedskog suda i prilagoditi je nekim svojim domoljubnim kriterijima. Osim toga, bila bi to uvreda za najbliže i rodbinu ubijenog ambasadora.
Barešić je razumio situaciju i kad smo se našli u njegovu stanu, čak mi je ponudio da budem član Hrvatskog državotvornog pokreta i urednik novina koje bi on pokrenuo.
Jugoslavenska diplomacija i zagrebačka televizija bile su prekinule odnose sa švedskom televizijom i prije Barešića jer sam bio emitirao intervju s Matom Meštrovićem koji je tada bio predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća, hajdemo reći hrvatske vlade u egzilu, i koji je zahtijevao slobodnu Hrvatsku.
Švedska televizija bila je prva zapadna televizija koja se približila Hrvatima u Torontu, koji su, smatra se, omogućili pobjedu HDZ-u na prvim demokratskim izborima. Sa Soptina i Šuškova seminara iz Toronta izvještavao sam na švedskoj televiziji baš o izgubljenom legitimitetu Josipa Broza Tita.
Britanska spisateljica Nora Beloff bila je napisala kritičnu knjigu o Titu, o tome da je više naginjao Moskvi nego Zapadu i da je bio diktator. Mislim da mi je Marin Sopta jednom rekao da su oni u Torontu tada pomislili kako sam ja Udbin provokator jer sam bio prvi novinar zapadnoeuropske televizije koji im je pridao važnost.
Katkada i naši protivnici imaju pravo, mora se priznati. Zagrebačka televizija jednom me ulovila na tankom ledu: Dobroslav Paraga bio je osuđen za neprijateljsku djelatnost, a ja sam na vijestima švedske televizije rekao da je osuđen ”zbog zalaganja za ljudska prava”. To "za ljudska prava" bila je moja konstrukcija. To su mi zamjerili švedski šefovi i dali su mi do znanja da uvijek valja izvještavati o stvarnoj presudi, a tek onda iz nje stvarati zaključke. Isto tako su mi dali do znanja, nakon opomene, da su me branili pred poslanstvom zagrebačke televizije koja je tražila da me se otpusti s mjesta urednika i voditelja programa za doseljenike.
Ali, završimo izlet u Švedsku i vratimo se Večernjom listu, Bombaškom procesu i kolumni Mate Mijića. Nemam uvid u presudu iz 1928., ali iz dostupnih opisa dobio sam dojam da se Brozu sudilo zbog komunističke propagande i zbog nabavljanja i neovlaštenog korištenja oružja i municije. Dakle, Tito nije službeno osuđen zbog terorizma u Bombaškom procesu, kao što to Mijić tvrdi.
Držim da Mate Mijić griješi kad zaključuje da je Tito osuđen zbog terorizma, kao i ja kad sam na švedskoj televiziji govorio da je Paraga osuđen zbog zalaganja za ljudska prava. To su konstrukcije koje nisu dio presude, već njezino tumačenje za aktivističke potrebe.
Ali da je Tito čak i bio osuđen u Bombaškom procesu za terorizam, ne može ga se usporediti s Praljkom, kao što to čini Mate Mijić. U procesu protiv Tita u Zagrebu nije bilo ni nastradalih ni mrtvih. Osim toga, Tito nije bio ni optužen ni suđen zbog toga što je planirao ili izvršio neku terorističku akciju.
Praljak je osuđen – bez obzira na to što mi o presudi mislili – za udruženi zločinački pothvat koji obuhvaća etničko čišćenje, logore, ubojstva, silovanja. Zato nije pošteno uspoređivati Bombaški proces iz 1928. s udruženim zločinačkom pothvatom iz Haaga 2017., koliko god netko mrzio Tita. Različite su to veličine.
Da bismo mogli međusobno komunicirati, potrebno je korektno izvještavati o sudskim presudama bez obzira na to je li riječ o Titu, Barešiću, Paragi ili Praljku. Isto tako treba poštivati i presudu iz Haaga. Nakon nekoliko dana lutanja, i premijer Andrej Plenković došao je do tog zaključka. I od Mate Mijića, kao savjetnika Ruže Tomašić, zastupnice u Europskom parlamentu, u najmanju ruku moglo bi se očekivati zalaganje za demokratske standarde, a to znači poštovanje presude šestorici, a ne sudjelovanje u populističkim napadima na Haag.
Demokratske snage, bez obzira na to jesu li lijeve ili desne, trebale bi odustati od odavanja počasti generalu koji je osuđen za ratne zločine.
Hrvatski nacionalisti tvrde da se na Zapadu nije moglo govoriti o slobodnoj Hrvatskoj prije 1991. i da je zbog toga Zvonko Bušić oteo američki avion – da bi upoznao svijet s hrvatskim problemima. To ne odgovara činjenicama. Švedska televizija gotovo deset godina u emisiji koju sam uređivao izvještavala je o tome. Ali preduvjet izvještavanju bio je da se ne veliča terorizam i ustaštvo koji su neprihvatljivi u demokracijama.
Izgleda da je taj problem i dalje aktualan nakon presude šestorici u Hrvatskoj. Samo što danas nije riječ o terorizmu nego o ratnim zločinima. Kao što Zapad nikad nije prihvatio hrvatski terorizam ni ustaštvo, tako neće ni danas prihvatiti ratne zločine. Hrvatska je članica EU i treba se ponašati u skladu s time.
Zato me čudi što se Mate Mijić i ostala Hrvatska ne pridržavaju pravila igre jer nismo više neka hajdučka skupina već demokratska zemlja, članica EU.
Zato se Peter Kadhammar, novinar švedskog Aftonbladeta zgraža kad Hrvatska odaje počast Praljku. U svojoj kolumni piše da je sramota što je Hrvatska primljena u EU. Jer, da se ne zaboravi, tribunal u Haagu osnovan je da bi se osudila najgora zlodjela u Europi nakon sloma nacizma i fašizma. Zato odavanje počasti Slobodanu Praljku prouzročuje zgražanje – ne samo kod novinara Kadhammara nego i kod demokratske javnosti u Europi. Jer Hrvatska iskazuje počast ratnom zločincu, osuđenome za ujedinjeni zločinački pothvat.
Kad smo već kod banalizacije, što bi drug novinar napravio s nama koji slavimo rođendan pravomoćno osuđenog kriminalca Isusa iz Nazareta, poznatog i kao Krist, koji pada na 25.12., i koji još zovemo i Božić? Zaboravlja li drug novinar da je Isus iz Nazareta bio osuđen od strane legalnog pravosudnog tijela?