Praljak je častan čovjek i vojnik - kaže povjesničar Davor Marijan, ekspert za rat u BiH i RH. General Slobodan Praljak rođen je 2. siječnja 1945. u Čapljini u tipičnoj hercegovačkoj obitelji koja je, međutim, nakon II. svjetskog rata bila obilježena među Hrvatima jer mu je otac Mirko bio pripadnik jugoslavenskog represivnog aparata, Ozne, te je sudjelovao u progonima „narodnih neprijatelja“.
Praljak je pohađao gimnaziju u Širokom Brijegu, a kolega u školi bio mu je Gojko Šušak, poslije ministar obrane RH. Slobodan Praljak završio je u Zagrebu studij elektrotehnike, zatim sociologiju i filozofiju na FF-u te Akademiju za kazalište i film. Bio je kazališni redatelj, a za TV snimio je jednu seriju, jedan dokumentarac i igrani film “Povratak Katarine Kožul”.
Kad su počele demokratske promjene, svrstao se uz Marka Veselicu te je imenovan za tajnika Hrvatske demokratske stranke (HDS). Međutim, početkom 1991. priklanja se Tuđmanu.
GALERIJA Građani se mole za generala Slobodana Praljka
Zapovjednik Lipanjskih zora
U rujnu 1991. kao dragovoljac otišao je u Sunju gdje je imenovan za zapovjednika obrane mjesta. Poslije odlazi u BiH te je prilikom oslobođenja doline Neretve i Mostara bio jedan od ključnih zapovjednika oslobađanja u operaciji Lipanjske zore. „Oslobađanje lijeve obale Neretve prva je akcija koja pokazuje da jedna defenzivna, poluseljačka, domobranska skupina ljudi, koja brani svoju kuću, može biti spremna i pokazati da zna voditi napadačku akciju. Dakle, prije Maslenice, jedna hrvatska vojska, HVO, vodila je napadačku akciju“, govorio je general Praljak.
Slobodan Praljak zdušno je Bošnjacima slao oružje i humanitarnu pomoć. U Mostaru predlagao je Izetbegoviću deblokadu Sarajeva, međutim, bošnjački vođa ga je odbio. Praljak je od 24. srpnja do 8. studenoga 1993. bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Unatoč hrvatsko-muslimanskom sukobu, redovito je puštao konvoje pomoći na suprotnu stranu. Štoviše, preko bošnjačkih veza je u jeku hrvatsko-muslimanskoga rata poslao pun kamion oružja za obranu opkoljenog Sarajeva, nakon što se Dragan Vikić požalio da nema protuoklopnih sredstava. General Praljak dugo je bio optuživan i u javnosti i na sudu za rušenje Staroga mosta. Pokazalo se da nije odgovoran za rušenje Staroga mosta, što je od samoga početka tvrdio. Zbog toga je bio u nemilosti predsjednika Tuđmana. Nakon tih optužbi, Praljak je intenzivno tražio odgovore na mnoga pitanja vezana uz rušenje tog mosta. Pomagao je i u rekonstrukciji događaja, pogotovo kad je shvatio da je rušenje Staroga mosta snimano s tri kamere.
„Kako je moguće da tenk iz kojeg se pucalo na most stoji na mjestu koje je 150 metara udaljeno od muslimanskih položaja i da se iz toga tenka puca 24 sata, a da na njega nitko ništa ne ispali... Na osnovi snimaka može se vidjeti da su na most pucali jedni, pa drugi, a na kraju je eksplodirao unutra postavljeni eksploziv, koji su Srbi zaboravili. Srbi su srušili deset mostova u jednom danu, a Stari most nisu stigli, nisu imali vremena, zbog siline udara koji sam ja predvodio“, govorio je general Praljak, misleći na operaciju Lipanjske zore iz 1992. kada je HVO oslobodio Mostar.
Stavio barjak u Dvoru
S mjesta zapovjednika HVO-a navodno je otišao na vlastiti zahtjev, međutim, bila je to najvjerojatnije posljedica sukoba s Mladenom Naletilićem Tutom. Praljak je od hrvatskoga vrhovništva doživio još nekoliko neugodnosti. Kao prekaljenog ratnog zapovjednika nisu ga zvali da vodi bilo kakvu akciju u Oluji. „Nakon četiri godine rata dođe završna akcija, a nitko me ne zove. Iskreno govoreći, bio sam povrijeđen do krajnjih granica. Dva puta sam u ratu plakao, jednom zbog Vukovara, drugi put zbog osobne povrijeđenosti, nisam želio da se kraj rata odvija bez mene. Zvao sam Ivića Pašalića i rekao mu: ‘Spoji me s predsjednikom!’. Onda sam se predomislio i rekao: ‘Ne, nemoj me spajati.’ Sjeo sam u automobil i otišao u rat, u Oluju, kao običan vojnik. Stavio sam barjak na most u Dvoru, ali nemojte pomisliti da sam zbog odnosa u Oluji promijenio mišljenje o Franji Tuđmanu i Gojku Šušku. Generali su potrošna roba. To se u ratu događa i osobna se sudbina ne smije dignuti na pijedestal apsoluta“, govorio je Praljak 2004., prije nego što je dragovoljno otišao u Haag. Haaški sud 2004. potvrdio je optužnicu protiv Praljka i ostalih optuženih za udruženi zločinački pothvat, zajedno s RH, i to za protjerivanje muslimana, stvaranje etnički čistih hrvatskih prostora i priključenje RH. Presudom iz 2013. osuđen je na 20 godina zatvora. Paradoks jučerašnje presude u tome je što su za rušenje BiH osuđeni ljudi koji su je zapravo spašavali.
>>Sve o drami u Haagu čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista
General je danas vratio čast, osobni integritet i ponos na hrvatsku javnu scenu. To nam nedostaje pokraj ovog moralnog otpada i ljudski hijena u hrvatskim institucijama vlasti i saboru. Do kad još moramo trpiti ološ kao Beus-Rihembergha (alias Emir Tahirović) koji se na današnji dan smije heroju u NAŠEM saboru?!